Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4212/21 („Ledo“ d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4212/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-4212/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Ledo“ d.o.o. Čitluk, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Ledo“ d.o.o. Čitluk protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062522 17 Rsž od 18. ožujka 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Čapljini broj 53 0 Rs 062522 16 Rs od 5. srpnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ledo“ d.o.o. Čitluk (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Sadudin Zaklan, odvjetnik iz Mostara, podnio je 10. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062522 17 Rsž od 18. ožujka 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Čapljini (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 062522 16 Rs od 5. srpnja 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2046/21 (u odnosu na apelaciju br. AP-4070/21) od 8. srpnja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv presude Kantonalnoga suda od 18. ožujka 2021. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 062522 21 Rev od 24. kolovoza 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskoga suda od 5. srpnja 2017. godine poništena je kao nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužiteljici (B. R.) na neodređeno vrijeme od 31. prosinca 2014. godine, zbog ekonomskih i organizacijskih razloga, te je apelant obvezan da tužiteljicu vrati na radno mjesto sukladno otkazanome ugovoru o radu ili druge odgovarajuće poslove, uz uspostavu radno pravnoga statusa od dana otkaza ugovora o radu. Obvezan je apelant da isplati tužiteljici naknade plaća za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, kao i razliku plaća za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da za tužiteljicu uplati doprinose za PIO/MIO na tako utvrđene naknade plaće i razlike plaća, za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 18. ožujka 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da je tužiteljica od 1. svibnja 2014. godine kod apelanta obavljala poslove radnoga mjesta rukovoditeljica prodaje u PC Tešanj, a da je prethodno bila rukovoditeljica prodaje u PC Gradačac, koji je prestao sa radom. Nadalje, utvrđeno je da je radi prometne nezgode apelantica bila duže vremensko razdoblje na bolovanju, te da je apelant 31. prosinca 2014. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu uz obrazloženje da je prije donošenje te odluke, a sve zbog teške gospodarske situacije na tržištu bio primaran izvršiti racionalizaciju poslovanja. Nadalje, da prema važećoj novoj Sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjemu tekstu: Sistematizacija) koja se primjenjuje od 1. siječnja 2015. godine nisu predviđeni poslovi rukovoditelja prodaje, odnosno da se ukida radno mjesto tužiteljice, te da je prije postupka otkazivanja ugovora o radu tužiteljici apelant razmotrio „mogućnosti da istu zaposli na druge poslove sukladno njezinim sposobnostima i mogućnostima“, te da je „razmatrana mogućnost da se tužiteljica dodatno obrazuje ili prekvalificira za druge poslove, a što poslodavatelj nije u mogućnosti zbog ograničenoga poslovnoga kapaciteta i aktualnoga ekonomskoga stanja“. Nadalje, da je utvrđeno da je 28. prosinca 2014. godine donesena odluka o uspostavljanju potpuno novoga radnoga mjesta kod apelanta i to voditelj ključnih kupaca s mjestom rada u Sarajevu, slijedom kojega je novi djelatnik započeo sa radom 3. siječnja 2015. godine. Utvrđeno je i da je od 1. siječnja 2015. godine do 14. ožujka 2016. godine dolazilo do privremenoga povećanja poslova kod apelanta, kada je zaključeno 17 ugovora o radu. Također, da je djelatnica V. B. 6. srpnja 2015. godine podnijela zahtjev za prestanak radnoga odnosa na radnome mjestu administrator-blagajnik, te da je djelatnik P. P. 12. srpnja 2015. godine sačinio službenu zabilješku da je vezano za to radno mjesto obavio razgovor sa tužiteljicom koja je odbila ponudu za to radno mjesto. Istakao je da apelant tijekom postupka nije dokazao niti priložio ijednu ponudu upućenu tužiteljici, prije ponude datirane sa 10. veljače 2016. godine. Također, da je utvrđeno da je tužiteljici 10. veljače 2016. godine upućena ponuda za radno mjesto prodajnoga predstavnika u PC Tuzla, koju je ponudu prihvatila i ponovno utemeljila radni odnos kod apelanta počevši od 14. ožujka 2016. godine. Istakao je da je pravilno prvostupanjski sud cijenio da tužiteljica u vrijeme otkazivanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme pa sve do ponude od 10. veljače 2016. godine nije dobila niti jednu drugu ponudu za posao kod apelanta, iako su bile otvarane nove pozicije. Istakao je da iz materijalnih dokaza predloženih od apelanta nema dokaza da je tužiteljici pisanim putem ponudio radno mjesto administrator-blagajnik i da je ona pismenu ponudu zaprimila i eventualno odbila. Naveo je da je neutemeljen navod apelanta da je poslodavatelj dužan dokazati razloge za otkaz ugovora o radu samo kod otkaza uslijed teže povrede radne obveze. Naime, istakao je da je čl. 87. st. 1. toč. 1. Zakona o radu propisan otkaz iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, te da navedena odredba predstavlja institut poslovno uvjetovanoga otkaza na inicijativu poslodavatelja i u svezi je sa prestankom potrebe za radom djelatnika. Istakao je da je za dopuštenost poslovno uvjetovanoga otkaza ugovora o radu na inicijativu poslodavatelja, poslodavatelj dužan dokazati da djelatnika ne može zaposliti na drugo radno mjesto, te da djelatnika ne može obrazovati odnosno osposobiti za rad na drugim poslovima. Istakao je da je apelant u obrazloženju odluke o otkazu između ostaloga istakao da je „vrlo detaljno razmotrio mogućnosti…ozbiljno razmotrio mogućnosti“, ali bez navođenja konkretnih razloga glede nemogućnosti zapošljavanja na drugim poslovima i nemogućnosti obrazovanja odnosno osposobljavanja tužiteljice za rad na drugim poslovima, pa se opravdanost otkaza tužiteljici ne vidi iz obrazloženja takve odluke. Dakle, da se iz istoga ne vide dokazi i utvrđene činjenice iz kojih bi se moglo zaključiti da je apelant „vrlo detaljno ili ozbiljno razmotrio mogućnost“ da tužiteljicu zaposli na druge poslove odnosno obrazuje ili prekvalificira za druge poslove. Imajući u vidu navedeno, istakao je da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da apelant tijekom ovoga postupka nije dokazao da je sukladno važećim zakonskim propisima, sukladno internim aktima na koje se pozvao u rješenju o otkazu, izradio novu Sistematizaciju prema stvarnim potrebama, na koji način bi odredio mjerila i kriterije po kojima je izvršio selekciju radnih mjesta i radnika kojima treba prestati radni odnos, da li je poduzeo ikakve mjere da se istima može izbjeći predviđeni otkaz, kao i raspoređivanje djelatnika na drugo radno mjesto, ili prekvalifikaciju, pa da stoga za donošenje odluke o poslovno uvjetovanome otkazu nisu bile ispunjene sve zakonske pretpostavke. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je dokazao da je otkaz tužiteljici bio opravdan, da je dokazao da je izvršio reorganizaciju poslovanja, te da je prestala potreba za radnim mjestom tužiteljice. Istakao je da je su se sudovi zapravo upustili u ispitivanje poslovno uvjetovanoga otkaza i analizu poslovne politike i organizacije apelanta kao poslodavatelja, a u što se nisu mogli upuštati.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredbi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić