Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4421/21 (H.S.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Radni spor
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4421/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4421/21, rješavajući apelaciju koju je podnio H. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. S.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 119586 18 Rsž od 4. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 29. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 119586 21 Rev od 14. septembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 119586 18 Rsž od 4. februara 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1570/21 od 23. juna 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 119586 21 Rev od 14. septembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 119586 12 Rs od 3. novembra 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i obavezan tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) da mu na ime na ime dijela naknade za ishranu za period od oktobra 2009. godine zaključno sa decembrom 2013. godine, uvećanja plate po osnovu rada noću i u dane državnih praznika za isti period, na ime neisplaćenog dijela regresa za 2010., 2011., 2012. i 2013. godinu, kao i naknadu za prijevoz od 1. oktobra 2009. do 31. maja 2017. godine, isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci presude, kao i troškove postupka u iznosu od 2.306,00 KM, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
4. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv presude Općinskog suda od 3. novembra 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Rs 119586 18 Rsž od 4. februara 2021. godine istu djelimično uvažio na način da je odbio zahtjev apelanta za isplatu razlike naknade za prijevoz od 1. oktobra 2009. do 31. maja 2017. godine, te je obavezao tuženog da apelantu na ime troškova postupka isplati 1.901,00 KM, umjesto 2.306,00 KM.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelant, shodno odredbi člana 30. Granskog kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: GKU), ostvario pravo na troškove prijevoza jer je njegovo mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno više od 2 km, te da je tuženi plaćao apelantu navedenu naknadu u utuženom periodu. Dalje, da je prvostepeni sud visinu razlike naknade za prijevoz utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, koja je izvršila obračun naknade tako što je utvrdila razliku između isplaćene naknade i naknade obračunate prema potvrdi prijevozničke kuće Jablanica Bus broj 54/06 od 21. juna 2017. godine, u kojoj je navedeno da je cijena mjesečne vozne karte na relaciji Djevor- Jablanica za period od 1. oktobra 2009. do 31. maja 2017. godine bila 66,00 KM. Kantonalni sud je dalje naveo da je tuženi tvrdio da se naknade za prijevoz isplaćuju na osnovu Odluke Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK) broj 01-1-02-829/12 od 10. maja 2012. godine („Službene novine HNK“ broj 6/12), čiji je sastavni dio Informacija Ministarstva saobraćaja i veza HNK o cijeni putničkih mjesečnih autobuskih karata, prema kojoj cijena mjesečne karte najpovoljnijeg prijevoznika na relaciji Djevor-Jablanica iznosi 46,00 KM. U vezi sa navedenim je Kantonalni sud zaključio da apelant nije dokazao da mu je isplaćen manji iznos naknade od pripadajućeg u smislu odredbe člana 30. GKU-a, s obzirom da je tuženi javnom ispravom dokazao visinu troškova prijevoza, te da se u konkurenciji javne isprave i privatne isprave koju je dostavio apelant (potvrda prijevozničke kuće da je ta cijena veća), u skladu sa članom 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ima smatrati da je tačno ono što se u javnoj ispravi određuje. Također, da je pretpostavka istinitosti sadržaja javne isprave oboriva pretpostavka u smislu odredbe člana 132. stav (3) ZPP-a, ali da apelant nije dokazao da je zaista koristio usluge prijevoza i platio kartu u većem iznosu od onog koji je utvrđen u javnoj ispravi, te da sama potvrda prijevoznika ne može biti dokaz da je cijena mjesečne karte veća od isplaćene. Kada je riječ o periodu potraživanja prije donošenja naprijed navedene odluke Vlade HNK (10. maj 2012. godine), Kantonalni sud je naveo da je apelantu isplaćivana naknada prijevoza, ali da nije dokazao po kom osnovu (da li po cijeni mjesečne ili dnevne karte), jer se vještak na ove okolnosti nije izjašnjavala, a da se u spisu nalaze potvrde o cijenama koje je sam apelant dostavio (Jablanica Bus od 12. aprila 2012. godine prema kojoj cijena karte u jednom pravcu na relaciji Jablanica-Djevor iznosi 1,5 KM). U vezi sa navedenim je Kantonalni sud zaključio da tuženi osnovano ističe da je apelantu isplaćivana naknada za prijevoz prema potvrdi o cijeni koju je sam dostavio, te da nije obavijestio tuženog o promjeni cijene, što je bio dužan prema odredbi člana 2. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plaće, koja se primjenjuje i na policijske službenike u HNK, ako Zakonom o policijskim službenicima kantona nije drugačije određeno. Dalje, da je iz nalaza vještaka evidentno da je apelantu za isplaćivana naknada u iznosu od po 66,00 KM mjesečno, ali da mu za 2009. i 2010. godinu ista nije plaćena. U vezi s tim je Kantonalni sud zaključio da apelant za ove godine nije ni ostvario pravo na prijevoz, jer je po rješenju komesara policije od 18. marta 2011. godine, pravo na troškove prijevoza ostvario počevši od 23. februara 2011. godine. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da apelant, na kojem je teret dokazivanja u smislu odredbi čl. 7. stav (1) i 123. stav (1) ZPP-a nije dokazao postojanje razlike u visini mjesečne autobuske karte na relaciji od mjesta rada do mjesta stanovanja u utuženom periodu, odnosno da mu je tuženi isplaćivao troškove prijevoza u manjem iznosu od pripadajućeg, pa je u vezi sa navedenim preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na potraživanje razlike naknade za prijevoz kao u izreci, i u vezi sa tim je, u skladu sa odredbom člana 397. ZPP-a, preinačio i odluku o troškovima postupka.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio procesno pravo, jer je cijenio da Informacija Ministarstva saobraćaja i veza HNK-a o cijeni putničkih mjesečnih autobuskih karata ima snažniju dokaznu snagu od potvrde prijevozničke kuće o visini iznosa mjesečne karte na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada apelanta. Nadalje ističe da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene procesnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić