Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4456/21 (D. M.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4456/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4456/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Drago Miloš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Drago Miloš protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005913 16 U od 22. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Miloš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 28. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005913 20 Uvp od 15. oktobra 2021. godine i Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 005913 16 U od 22. oktobra 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-454/20 od 26. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Vrhovnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 005913 20 Uvp od 15. oktobra 2021. godine zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke apelanta odbačen kao nedopušten, te da kao takav ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-55/15 od 29. jula 2016. godine, u postupku kontrole zakonitosti, ukinuto je konačno rješenje Službe za branitelje iz Domovinskog rata Općine Posušje broj 07-41-557/06 od 28. jula 2006. godine (kojim je apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% invaliditeta) i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida IX. grupe sa 30% vojnog invaliditeta za vrijeme služenja u Oružanim snagama (HVO-a), te da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 50,24 KM, kao i ostala prava propisana zakonom, počevši od 8. jula 2016. godine pa dok za to postoje zakonom propisani uslovi.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva) od 29. jula 2016. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 005913 16 U od 22. oktobra 2019. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizilazi da je da je u toku postupka kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta predmet upućen nadležnoj Ljekarskoj komisiji kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: Ljekarska komisija). Dalje, da je Ljekarska komisija nalazom i mišljenjem od 14. marta 2016. godine, na osnovu medicinske dokumentacije u spisu i neposrednog pregleda apelanta cijenila ukupni vojni invaliditet u visini od 30%. Također, da je apelant na navedeni nalaz i mišljenje od 14. marta 2016. godine uložio prigovor, te je u vezi s tim nadležna Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Mostar 19. maja 2016. godine donijela novi nalaz i mišljenje sa datumom konačnosti od 30. maja 2016. godine. Nadalje, da se u navedenom nalazu i mišljenju navodi da je na osnovu uvida u kompletnu dokumentaciju u spisu, neposrednog pregleda apelanta i dodatnog psihološkog ispitivanja od strane psihologa Instituta utvrđen vojni invaliditet apelanta u visini od 30%. Konačno, da je zbog navedenih razloga došlo do smanjenja ukupnog postotka vojnog invaliditeta apelanta. Vrhovni sud je dalje ukazao da je nadležna Ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 19. maja 2016. godine, postupajući po prigovoru apelanta dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju (koja je dopunjena provedenim testom psihologa) i neposrednog pregleda apelanta. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je i rješenje tuženog od 29. jula 2016. godine donijeto u skladu sa odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika pa njegova pravilnost i zakonitost nije dovedena u pitanje navodima tužbe. Vrhovni sud je dalje ukazao da je apelant korištenjem prava na prigovor na nalaz i mišljenje od 14. marta 2016. godine, odnosno podnošenjem tužbe protiv upravnog akta (rješenja tuženog od 29. jula 2016. godine) donesenog na osnovu nalaza i mišljenja od 19. maja 2016. godine, učestvovao u predmetnom postupku, te da su neosnovani njegovi navodi da mu isto nije omogućeno u skladu sa odredbom člana 141. Zakona o upravnom postupku. Također, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani navodi apelanta da je rješenje tuženog od 29. jula 2016. godine donijeto na osnovu odredbi koje su proglašene neustavnim Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine, jer je isto donijeto primjenom odredbi za koje neustavnost nije utvrđena. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta koji se odnose na ovlaštenja Revizorskog tima spram Odluke Predsjednika Federacije BiH od 11. aprila 2012. godine („Službene novine Federacije BiH“ broj 39/12), jer je u konkretnom slučaju riječ o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, a ne postupku priznavanja prava u kom su takvi timovi nadležni za postupanje.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, jer je o pravima apelanta odlučeno prihvatanjem kao istinitih navoda službenih tijela.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne pozitivno-pravne propise, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić