Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2885/20 (D. P.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekid postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2885/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2885/20, rješavajući apelaciju Dragutina Petkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragutina Petkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 166284 20 Rev od 7. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragutin Petković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 166284 20 Rev od 7. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tuženih „Krajina osiguranja“ a.d. Banjaluka i „Dunav osiguranja“ a.d.o. Beograd, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je u periodu od 7. do 11. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i prvotuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 15. oktobra 2021. godine. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 13. januara 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.

5. Apelantov zastupnik je dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju 19. januara 2022. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelant je 7. oktobra 1991. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv određenih tuženih (preciznije navedenih u obrazloženju presude) radi naknade štete.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj P-2251/91 od 6. oktobra 1992. godine određeno je da se postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekida i da će se nastaviti na prijedlog jedne od stranaka nakon prestanka ratnih okolnosti zbog kojih je postupak prekinut.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 166284 13 P od 9. aprila 2013. godine, na apelantov prijedlog, postupak je nastavljen.

10. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 166284 13 P od 8. jula 2013. godine apelantu je vraćena tužba radi ispravke i dopune. Apelant je podneskom od 10. jula 2013. godine dostavio sudu ispravljenu i dopunjenu tužbu, te je kao tužene označio prvotuženog, drugotuženog i JP „Putevi Republike Srpske” Banjaluka.

11. Osnovni sud je u periodu od 3. decembra 2013. do 25. oktobra 2016. godine zakazao veći broj ročišta, od čega je sedam ročišta održano, dok je devet ročišta odgođeno (tri ročišta su odgođena jer nisu dostavljeni nalazi vještaka i uz saglasnost parničnih stranaka).

12. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 166284 13 P od 19. januara 2017. godine (koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda od 11. septembra 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak) usvojen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i drugotuženog, dok je u odnosu na tuženog JP „Putevi Republike Srpske” Banjaluka tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

13. U ponovnom postupku Osnovni sud je tokom 2018. godine održao tri ročišta, dok su dva ročišta odgođena jer nisu dostavljeni nalazi vještaka i uz saglasnost parničnih stranaka.

14. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 166284 17 P 2 od 11. januara 2019. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezani su prvotuženi i drugotuženi da apelantu na ime rente solidarno isplate određene novčane iznose za određeni vremenski period, sa zakonskim zateznim kamatama (sve bliže navedeno u izreci presude), te da apelantu (ubuduće) na ime rente mjesečno plaćaju određeni novčani iznos. Prvostepenom presudom obavezani su tuženi da apelantu solidarno isplate troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

15. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo dokaze koji su provedeni u toku postupka (izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, sprovedena vještačenja po vještaku medicinske struke – nalaz dopunjen jednom, po vještaku poljoprivredne struke – nalaz dopunjen pet puta i po vještaku finansijske struke – nalaz dopunjen šest puta, te je izvršeno saslušanje svjedoka O. Č., S. S., M. G. i Nj. P.). Osnovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant (kao putnik) zadobio teške tjelesne povrede u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 28. juna 1987. godine između putničkih motornih vozila koja su bila osigurana kod tuženih. Dalje, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrđeno da je apelantova aktivna radna sposobnost prestala za poslove koje je ranije obavljao, da se gubitak radne sposobnosti odnosi na posljedice povređivanja, te da je procenat sadašnjeg gubitka radne sposobnosti 70%. Zatim, da je članom 195 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu. Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelant bio zemljoradnik i da se do povređivanja bavio obrađivanjem zemlje i da mu je to praktično bilo jedino zanimanje kojim se bavio i hranio svoju porodicu. Takođe, da su saslušani svjedoci izjavili da su radili kod apelanta (iskazi svjedoka bliže navedeni u obrazloženju presude). Osnovni sud je naveo da apelantu pripada pravo na naknadu štete zbog smanjene radne sposobnosti jer se na svom imanju bavi poljoprivredom, uključujući svoj rad. Zatim, da je iz nalaza vještaka poljoprivredne struke (bliže navedeno u obrazloženju presude) i iskaza svjedoka utvrdio uslove privređivanja apelanta kao poljoprivrednika, tj. da se apelant bavio standardnim modelom mješovitog poljoprivrednog gazdinstva (malo stočarstvom, malo ratarstvom, a nešto malo i voćarstvom), da je od toga živio i izdržavao svoju porodicu. Nadalje, da je prilikom utvrđivanja prava na rentu bitno utvrditi koliki je doprinos apelanta (oštećenog) u ostvarivanju dohotka na posjedu, odnosno koje poslove je obavljao prije povređivanja, koliko je učešće tih poslova u ukupnom prihodu, te koje je poslove u mogućnosti da obavlja nakon povrede i koliki je sada njegov doprinos u ostvarivanju dohotka. Dalje, da je prilikom odlučivanja o visini traženog iznosa imao u vidu naknadno nastale promjene u apelantovim imovinskim prilikama, jer je do povređivanja doprinosio svojim radom i privređivao u svom poljoprivrednom gazdinstvu, što je kasnije zbog povređivanja u saobraćajnoj nezgodi otpalo. Osnovni sud je naveo da usljed toga apelant nije više mogao obavljati svoje dotadašnje poslove na imanju, odnosno zbog utvrđene nesposobnosti za navedeni rad nije mogao više ostvarivati onu materijalnu korist od poljoprivredne djelatnosti koju bi sigurno ostvarivao da nije došlo do povređivanja, a samim tim i nesposobnosti za takav rad. Zatim, da bi u konkretnom slučaju renta odgovarala ukupnoj naknadi koju je apelant prinuđen da plati za obavljanje svih onih poslova koje više ne može da obavlja, a obavljao ih je prije povređivanja. Osnovni sud je naveo da je imao u vidu nalaz vještaka finansijske struke koji je visinu rente „izrazio” na osnovu prosječno ostvarenog čistog prihoda od poljoprivrednog imanja približno iste veličine za sporni period, što je ispravan i uobičajen pristup utvrđivanja visine rente za apelanta koji se bavio poljoprivredom. Osnovni sud je naveo da postoje dvije osnovne vrste štete za koje se naknada dosuđuje u obliku rente (član 188 ZOO), i to šteta prouzrokovana tjelesnom povredom ili oštećenjem zdravlja (konkretni slučaj) i šteta nastala smrću davaoca izdržavanja. Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbenom zahtjevu na ime izgubljene zarade u smislu člana 189 ZOO kako je smatrao prvotuženi, već o naknadi i obliku novčane rente u smislu člana 188 ZOO.

16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 166284 19 Gž 2 od 8. novembra 2019. godine usvojene su žalbe tuženih, prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari, zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka tako što je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu rente sa zakonskom zateznom kamatom, te zahtjev za isplatu rente ubuduće. Drugostepenom presudom obavezan je apelant da prvotuženom isplati troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude, dok je zahtjev drugotuženog za isplatu troškova sudskih taksi odbijen, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbe. Istom presudom ukinuta je prvostepena presuda u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati dosuđenoj na utvrđene godišnje iznose na ime rente za određeni vremenski period tako što je tužba u tom dijelu odbačena.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da odluka prvostepenog suda nije pravilna i da se zaključak u pogledu odgovornosti tuženih za naknadu štete po osnovu rente ne može prihvatiti. U vezi s tim, da se naknada štete u vidu novčane rente, u smislu člana 195 stav 2 ZOO, dosuđuje licu koje je postalo potpuno ili djelimično nesposobno za rad usljed nanijete tjelesne povrede ili narušenog zdravlja samo u vidu materijalne štete i može se sastojati u izgubljenoj zaradi, u izdacima za trajno povećanje potreba i u materijalnom gubitku zbog uništene i smanjene mogućnosti njegovog daljeg razvoja i napredovanja. Okružni sud je ukazao da je tužbeni zahtjev za isplatu rente apelant zasnivao na tvrdnji da je on vlasnik poljoprivrednog zemljišta i da se bavio isključivo poljoprivrednom proizvodnjom, da je povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi i da zbog djelimične radne nesposobnosti gubi zaradu zbog nemogućnosti bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom. Dalje, da je prema odredbama člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Zatim, da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Nadalje, da je apelant u skladu s odredbama člana 53 ZPP dužan postaviti određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, iznijeti činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev i dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice.

18. Okružni sud je naveo da je apelant prilikom iznošenja činjenica u pogledu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva zanemario da se renta kao oblik naknade štete ne dosuđuje samo zbog umanjenja radne sposobnosti već zbog materijalnih gubitaka koji iz toga proizlaze, što je apelant dužan dokazati na osnovu odredbe čl. 7 i 123 ZPP u vezi sa članom 195 stav 2 ZOO. U vezi s tim, da apelantova tvrdnja da se isključivo bavio poljoprivrednom proizvodnjom i da to nakon povređivanja više nije u mogućnosti raditi nije dovoljna za zaključak da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu rente. Zatim, da je u obrazloženju rješenja kojim je ukinuta ranija presuda navedeno da je nejasno da li se radi o zahtjevu za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade kao eventualnog troška zbog angažovanja tuđe radne snage ili zbog manje ostvarenog dohotka, prihoda od poljoprivredne proizvodnje usljed smanjenog prinosa u pojedinim vrstama gajenih kultura usljed nemogućnosti obavljanja poslova u obimu prije nezgode, a da se pri tome ima u vidu prihod koji je ostvarivao prije nastanka i nakon nastanka nezgode, ili da izgubljenu zaradu ostvaruje po oba vida. Okružni sud je ukazao da nije sporno da je apelant vlasnik velike površine poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Zatim, da ta okolnost sama po sebi ne daje osnov za zaključak da se apelant bavio isključivo poljoprivrednom proizvodnjom i da je, kako tvrdi, obrađivao cjelokupno zemljište. Nadalje, da apelant nije iznosio činjenice kakvom poljoprivrednom proizvodnjom se bavio prije povrede, kako je obrađivao zemlju (radi se o velikoj površini), da li se nakon povređivanja do danas (period od skoro 30 godina) bavio poljoprivrednom proizvodnjom, da li je to za apelanta radio neko drugi ili se zemljište nije obrađivalo, da li je obavljao druge poslove i od čega je u proteklom periodu izdržavao sebe i svoju porodicu. Dalje, da su se saslušani svjedoci izjašnjavali o pomaganju apelantu u periodu neposredno nakon saobraćajne nezgode. U vezi s tim, da iskazi tih svjedoka, koji su paušalni u pogledu relevantnih činjenica, ne mogu poslužiti kao relevantni dokazi da se apelant prije povređivanja bavio isključivo poljoprivrednom proizvodnjom i da je obrađivao cjelokupno zemljište. Takođe, da ovi svjedoci nisu potvrdili da su od apelantovog povređivanja do danas radili na apelantovom imanju, niti koliko ih je apelant plaćao. Okružni sud je naveo da su vještačenja po vještaku poljoprivredne i vještaku finansijske struke zasnovana na pretpostavci da se apelant bavio poljoprivrednom proizvodnjom na cjelokupnoj površini imanja na kojem je upisan kao posjednik i na kojem su razne poljoprivredne kulture koje su uobičajene za područje na kojem se nalazi zemljište. Zatim, da se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može zasnivati na pretpostavkama da se neko bavio isključivo poljoprivrednom proizvodnjom, a da u postupku nisu izvedeni dokazi iz kojih bi ta tvrdnja bila nesporno utvrđena. Okružni sud je ukazao da čak i da se prihvati da se apelant bavio poljoprivrednom proizvodnjom, u parničnom postupku nisu izvedeni dokazi o tome u kojem periodu i obimu se apelant bavio poljoprivrednom proizvodnjom, te da li je nakon povređivanja sa preostalom radnom sposobnošću nastavio da se bavi poljoprivrednom proizvodnjom.

19. Okružni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke proizlazi da parcele, koje je tom vještaku pokazao apelant, nisu obrađivane i korištene za poljoprivrednu proizvodnju najmanje posljednjih pet godina, da se najveći broj parcela već duži vremenski period uopšte ne obrađuju, osim jednog određenog dijela (bliže navedeno u obrazloženju presude). Pri tome, da apelant, koji tvrdi da je nesposoban za bilo kakav posao zbog povrede i godina života, nije iznosio činjenice na koji način obrađuje zemljište (za koje se vještak izjasnio da je obrađeno), da li to čini sam, sa članovima porodice ili to čine treća lica. Nadalje, da su tuženi tokom postupka tvrdili da je apelant bio zaposlen u Austriji i da je tamo ostvario pravo na penziju (tuženi su dostavili dokaze iz kojih proizlazi da su pokušali doći do podataka da li je apelant penzionisan u Austriji i da li i u kojem iznosu ostvaruje pravo na penziju). U vezi s tim, da iz dopisa austrijskog penzionog fonda slijedi da zbog zaštite ličnih podataka nisu dostavljeni ti podaci. Takođe, da apelant, i pored zahtjeva tuženih, nije saslušan u svojstvu parnične stranke, što je svakako apelantovo pravo i on disponira s tužbenim zahtjevom, činjenicama i dokazima koje iznosi pred prvostepeni sud. Okružni sud je naveo da se apelant, tokom saslušanja svjedoka, protivio postavljanju pitanja da li je ostvario pravo na penziju i svjedoci se o tome nisu izjasnili. Naime, da je u apelantovom interesu bilo da bude saslušan pred sudom i da na jasan način iznese sve činjenice koje su relevantne i da ospori tvrdnju da je ostvario pravo na penziju. Okružni sud je istakao da navedeno ukazuje da apelant, kod kojeg je zbog saobraćajne nezgode došlo do umanjenja radne sposobnosti, nije dokazao činjenice koje su relevantne za dosuđivanje rente.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 166284 20 Rev od 7. maja 2020. godine odbijena je apelantova revizija.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao sadržaj odredbi čl. 188 i 195 stav 2 ZOO, te je naveo da je apelant svoj zahtjev za rentu zasnovao na izgubljenom prihodu. Vrhovni sud je ukazao da je na apelantu teret dokazivanja osnova i visine rente, te da revizioni navodi da oba tužena nisu predlagala niti izvela nikakve dokaze ne derogiraju odredbe člana 123 stav 1 ZPP. Vrhovni sud je naveo da nesposobnost za rad sama za sebe ne predstavlja osnov za dosuđenje materijalne štete u obliku novčane rente, već samo refleks te nesposobnosti koji se manifestuje bilo u gubitku zarade, bilo u gubitku prihoda u poljoprivredi ili plaćanjem tuđe radne snage radi održavanja domaćinstva. U vezi s tim, da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelant za usvajanje tužbenog zahtjeva, s obzirom na činjenične navode tužbe, morao dokazati da trpi stvarnu štetu i kolika je ta šteta, što znači dokazati da je isključivi izvor njegovih prihoda, kako prije tako i nakon povređivanja, poticao od poljoprivredne proizvodnje i da nije imao drugih izvora prihoda za sav vremenski period obuhvaćen tužbom. Zatim, da prema činjeničnim navodima tužbe i činjenicama iznesenim tokom postupka, apelant zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade u obliku novčane rente zasniva na tvrdnji da se do štetnog događaja (saobraćajna nezgoda) i nakon toga sve do danas bavio isključivo poljoprivrednom djelatnošću i da mu je to bio jedini oblik prihoda, a da se zbog posljedica povreda više ne može baviti poljoprivrednom djelatnošću i da trpi štetu. Nadalje, da apelant nije naveo da su se, osim njega, i drugi članovi domaćinstva bavili poljoprivrednom djelatnošću, pa iz toga slijedi da je on sam obrađivao zemljište određene površine (površina zemljišta precizno navedena u obrazloženju presude). Takođe, da apelant nije tvrdio niti dokazivao da je prije povređivanja za potrebe obrade domaćinstva koristio tuđu radnu snagu. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno cijenio da iskazi saslušanih svjedoka ne potvrđuju činjenične navode tužbe. U vezi s tim, da iz iskaza tih svjedoka proizlazi da su povremeno obavljali poslove za apelanta, da su te poslove obavljali davno, u vrijeme kada je platežno sredstvo bio dinar. Takođe, da se radilo o povremenim poslovima čiji tačan period i obim nije utvrđen. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da nalazi vještaka poljoprivredne i finansijske struke nisu apsolutni dokaz činjeničnih navoda tužbe jer su zasnovani na pretpostavci da je apelant u utuženom periodu obrađivao cjelokupno zemljište u svom posjedu, a ne na stvarno utvrđenim činjenicama. Vrhovni sud je naveo da su tuženi pokušali dokazati da je apelant radio u Austriji i da je tamo ostvario pravo na penziju, ali da iz objektivnih razloga nisu uspjeli pribaviti relevantne podatke od nadležnog organa u Austriji jer im traženi zvanični podaci nisu dati zbog „zaštite podataka” kako je navedeno u dopisu penzionog osiguranja od 29. jula 2014. godine. Vrhovni sud je naveo da primjenom pravila argumentum a contrario slijedi da se konkretnim dopisom ne negira tvrdnja da je apelant penzioner austrijskog penzijskog fonda, već da se ti podaci, iz zakonom propisanih razloga, ne mogu dati. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je zbog pretrpljenih povreda imao izgubljeni prihod, odnosno ako ga je i imao, koliko je stvarno iznosio.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

23. Apelant je naveo da je bio i ostao zemljoradnik, a da je nakon saobraćajne nezgode bio na liječenju i da oporavak traje i danas, na šta je ukazao vještak medicinske struke. Dalje, da je vještak poljoprivredne struke jasno odredio veličinu posjeda koju drži i da se prihod mogao ostvarivati u nekom obimu, ali da je njegova veličina umanjena za postotak radne nesposobnosti. Takođe, da su svjedočila lica koja su dolazila da mu pomognu, te da su ta lica dobijala određene naknade za rad. Apelant je naveo da je neobrađivanje zemlje dokaz njegove radne nesposobnosti, a ne razlog da se njegov tužbeni zahtjev odbije. Dalje, da mu kao zemljoradniku, prema stavu Vrhovnog suda, ne pripada pravo na rentu kao zemljoradniku, što je u suprotnosti s odredbama ZOO u pogledu naknade ove vrste štete. Zatim, da je drugostepeni sud svojim prvim rješenjem ukinuo prvostepenu presudu s jasnim uputama na šta svi vještaci treba da se očituju, a nakon toga drugostepeni sud nije prihvatio kao valjane tako dopunjene dokaze i odbija apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je naveo da su u konkretnom slučaju relevantni propisi sadržani u ZPP, a odnose na dokaze, izvođenje dokaza i postupanje u žalbenom postupku. Apelant je naveo da se parnični postupak odugovlačio dugi niz godina shvatanjima nižestepenih sudova da apelant, koji je bio treće lice u saobraćajnoj nezgodi, mora sačekati da se riješi krivični postupak protiv vozača koji su bili osiguranici kod tuženih. Apelant je naveo da je tužbeni zahtjev koncipiran na bazi odredbe ZOO koja govori o solidarnoj odgovornosti štetnika.

24. Apelant je naveo da se u konkretnom slučaju postavlja i pitanje suđenja u razumnom roku, te je u vezi s tim, u apelaciji više puta ukazao da je postupak trajao dugi niz godina.

b) Odgovori na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da presuda tog suda sadrži jasne i pravno utemeljene razloge koji su zasnovani na pravilnoj primjeni prava, pri čemu nije bilo proizvoljnosti na koju ukazuje apelant. Dalje, da je sud cijenio revizione navode, koji se ponavljaju u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.

26. Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao činjenične navode tužbe kako je i obrazloženo u drugostepenoj presudi. Okružni sud je naveo da nisu osnovane apelantove tvrdnje da se postupak odugovlačio 20 godina zbog shvatanja nižestepenih sudova, te da ne utiču na zaključke suda u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva.

27. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju prvostepene presude, te smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

28. Prvotuženi je naveo da je apelacija nejasna, da je iznesen čitav niz neosnovanih navoda, te da je, u suštini, apelant nezadovoljan rezultatom parničnog postupka. Dalje, da su navodi o bilo kakvoj proizvoljnosti sudskih odluka bez osnova i pravnog uporišta. U odnosu na navode da je postupak trajao 23 godine, prvotuženi je ukazao da su odluke relativno brzo donošene, te da se ne može govoriti o odugovlačenju postupka krivicom suda.

29. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju, apelantov zastupnik je ukazao da nijedan od odgovora ne osporava apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. V.Relevantni propisi

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Naknada u obliku novčane rente Član 188. stav 1.

(1) U slučaju smrti, telesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada se određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vreme.

Naknada štete u slučaju telesne povrede ili narušenja zdravlja Član 195. stav 2.

(2) Ako povređeni zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povređenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 166284 20 Rev od 7. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 12. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

39. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, dakle, predmet je građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

40. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom parničnom postupku proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da apelantu na ime rente solidarno isplate određene novčane iznose za određeni vremenski period, te da apelantu ubuduće na ime rente mjesečno plaćaju određeni novčani iznos. S druge strane, drugostepenom presudom usvojene su žalbe tuženih i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu rente odbijen, dok je presudom Vrhovnog suda odbijena revizija kojom je apelant osporio drugostepenu presudu. Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi kao nesporno utvrđeno da je apelant povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 1987. godine. U vezi s tim, da iz obrazloženja osporene konačne odluke slijedi da je apelant tužbeni zahtjev za isplatu rente zasnovao na izgubljenom prihodu, odnosno tvrdnji da mu je poljoprivredna djelatnost bila jedini prihod, ali da se njom više ne može baviti zbog posljedica povreda iz saobraćajne nezgode, te da zbog toga trpi štetu. Shodno tome, da je u skladu s odredbama člana 123 stav 1 ZPP apelant bio dužan da dokaže činjenice na kojima je zasnovao tužbeni zahtjev. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, tj. odredbe čl. 188 i 195 stav 2 ZOO kojima je regulisana naknada materijalne štete, odnosno renta kao oblik naknade štete. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 195 stav 2 ZOO, između ostalog, propisano da ukoliko povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorno lice je dužno plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud precizno ukazao šta je apelant u predmetnom parničnom postupku morao dokazati kako bi konkretni tužbeni zahtjev bio usvojen. Međutim, da na osnovu provedenih dokaza, nasuprot apelantovim navodima, u parničnom postupku nije dokazano da je zbog povreda zadobijenih u saobraćajnoj nezgodi apelant izgubio prihod, odnosno da apelant nije dokazao, ako je i bilo prihoda, koliko je on stvarno iznosio. Naime, Vrhovni sud je prihvatio zaključak drugostepenog suda da su paušalni iskazi svjedoka koji su saslušani u toku postupka pred prvostepenim sudom, iz kojih proizlazi da su kod apelanta povremeno obavljali određene poslove, i to u vrijeme kada je platežno sredstvo bila druga novčana jedinica, odnosno da se radilo o povremenim poslovima u odnosu na koje nije utvrđen tačan obim i vrijeme obavljanja. Takođe, Vrhovni sud je prihvatio zaključak drugostepenog suda u odnosu na sprovedena vještačenja (nalaz vještaka poljoprivredne struke i nalaz vještaka finansijske struke) i ukazao da nalazi tih vještaka nisu zasnovani na stvarno utvrđenom činjeničnom stanju, već na pretpostavkama da se apelant na cjelokupnom zemljištu bavio poljoprivrednom proizvodnjom.

42. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao kako je apelant, s obzirom na činjenične navode tužbe, morao dokazati i da je isključivi izvor njegovih prihoda, kako prije tako i nakon povređivanja, poticao od poljoprivredne proizvodnje i da nije imao drugih izvora prihoda za sav vremenski period obuhvaćen tužbom. Vrhovni sud je ukazao na pokušaj tuženih da dokažu da je apelant radio u Austriji i da je tamo ostvario pravo na penziju, ali da iz činjenice da nadležni organi u Austriji nisu mogli dati relevantne podatke zbog zaštite ličnih podataka ne slijedi zaključak da apelant nije penzioner austrijskog penzijskog fonda. Ustavni sud, u vezi s tim, smatra razumnim stav Vrhovnog suda, ali isto tako smatra da se ne može zaključiti ni da apelant jeste penzioner austrijskog penzijskog fonda. Međutim, pri tome se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne smije izgubiti iz vida obrazloženje drugostepenog suda prema kojem, i pored zahtjeva tuženih, apelant nije saslušan u svojstvu parnične stranke jer apelant to nije želio, a apelant se takođe protivio postavljanju pitanja svjedocima da li je on ostvario pravo na penziju, pa na to pitanje redovni sudovi nisu dobili odgovor, zbog čega je drugostepeni sud zaključio, a Vrhovni sud prihvatio, da apelant, kod koga je zbog saobraćajne nezgode došlo do umanjenja radne sposobnosti, nije dokazao činjenice koje su relevantne za dosuđivanje rente. Shodno tome, Ustavni sud ne nalazi da je proizvoljan stav redovnih sudova da apelant u predmetnom parničnom postupku nije dokazao činjenice koje su relevantne da bi se u skladu s relevantnim odredbama ZOO dosudila naknada štete u obliku novčane rente.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom, u ovom dijelu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak na čiju se dužinu apelant žali započeo 7. oktobra 1991. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 7. maja 2020. godine. Dakle, u pitanju je period od 28 godina i sedam mjeseci. Ustavni sud ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će dužinu parničnog postupka cijeniti od tog datuma. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude od 8. novembra 2010. godine proizlazi da je postupak bio prekinut rješenjem Osnovnog suda od 6. oktobra 1992. godine (određeno da će biti nastavljen na prijedlog jedne od parničnih stranaka nakon prestanka ratnih okolnosti), a da je postupak, na apelantov prijedlog, nastavljen rješenjem Osnovnog suda od 9. aprila 2013. godine (apelant ni u apelaciji niti u dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju nije osporio navedene činjenice). Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da sud za vrijeme prekida postupka ne može preduzimati nikakve procesne radnje. Stoga će Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18) prilikom ocjene dužine trajanja postupka ocijeniti period od 9. aprila 2013. godine, kao dana kada je predmetni parnični postupak nastavljen, pa do 7. maja 2020. godine, kada je presudom Vrhovnog suda postupak okončan. Dakle, relevantni period koji u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir jeste period nešto duži od sedam godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

46. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u konkretnom postupku, koji se odnosio na apelantov zahtjev za naknadu štete, da su u toku postupka sprovedena tri vještačenja, i to po vještacima medicinske, poljoprivredne i finansijske struke, saslušan određeni broj svjedoka i izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu ima elemenata koji su postupak u određenoj mjeri činili zahtjevnim i složenim za odlučivanje. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku koji je po zakonu hitne prirode.

47. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je apelant u relevantnom periodu svojim postupanjem doprinio dužini trajanja postupka. Analizirajući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon što je parnični postupak nastavljen, donijeli pet odluka (četiri presude i jedno rješenje). U vezi s tim, da su prvostepenom sudu (prva faza) bile potrebne tri godine i oko devet mjeseci da donese prvostepenu presudu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u nastavku postupka redovni sudovi donijeli četiri odluke (rješenjem Okružnog suda ukinuta je prvostepena presudu i predmet vraćen na ponovni postupak). Nakon toga, prvostepeni sud je u ponovnom postupku sproveo dokazni postupak, u kojem je održao tri ročišta, dok su dva ročišta odgođena, te je i u ponovnom postupku vršena dopuna nalaza određenih vještaka. Prvostepenom sudu je u ponovnom postupku bila potrebna jedna godina i oko četiri mjeseca da donese prvostepenu presudu, dok je drugostepenom sudu bilo potrebno deset mjeseci da odluči po žalbama tuženih, a Vrhovnom sudu šest mjeseci da okonča parnični postupak (sve računajući od datuma donošenja prethodne odluke). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je prva faza postupka pred prvostepenim sudom trajala tri godine i oko devet mjeseci. U vezi s tim, prvostepeni sud je u tom periodu zakazao i održao veći broj ročišta, te su tokom postupka u više navrata vršene dopune nalaza vještaka medicinske, poljoprivredne i finansijske struke zbog čega su pojedina ročišta odgađana, što je objektivno uticalo na dužinu trajanja postupka pred prvostepenim sudom. Ustavni sud smatra da su u nastavku postupka redovni sudovi donosili odluke u razumnim vremenskim periodima.

48. Sagledavajući navedeno, Ustavni sud smatra da iako je postupak u relevantnom periodu trajao nešto duže od sedam godina, imajući u vidu da se radilo o relativno složenom predmetu, da su redovni sudovi donijeli pet odluka (četiri presude i jedno rješenje), te imajući u vidu objektivne okolnosti koje su uticale na dužinu prvostepenog postupka (prva faza), kao i okolnost da je apelant do konačne odluke u predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili predmetni postupak, niti ima elemenata koji ukazuju da su oni zloupotrijebili svoja ovlašćenja, te na takav način suštinski ugrozili princip efikasnog rukovođenja (kontrolisanja) postupka na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom segmentu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi ZPP i ZOO na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao jasne i argumentovane razloge zbog kojih je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za dosuđivanje rente jer apelant nije dokazao činjenice tužbenog zahtjeva da bi se primjenom relevantnih odredbi ZOO dosudila naknada štete u obliku novčane rente. Takođe, ne postoji ni povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje, jer je konkretni postupak u relevantnom periodu trajao nešto duže od sedam godina, u okviru kojeg perioda su redovni sudovi donijeli pet odluka (četiri presude i jedno rješenje), što se pri ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2885/20 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio