Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2334/20 ("Glas Srpske" a.d. Banja Luka, B. R. P. i G. M.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje
- Naknada štete
- Kleveta
- Legitiman cilj
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2334/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2334/20, rješavajući apelaciju „Glasa Srpske“ a.d. Banjaluka i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Glasa Srpske“ a.d.
Banjaluka, Borjane Radmanović Petrović i Gorana Maunage podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 190362 19 Gž od 12. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 190362 14 Mal od 28. decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Glas Srpske“ a.d. Banjaluka, Borjana Radmanović Petrović i Goran Maunaga (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantkinja i trećeapelant; zajedno: apelanti), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 10. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 190362 19 Gž od 12. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 190362 14 Mal od 28. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Udruženja građana „Oštra nula“ iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 15. decembra 2021. do 29. decembra 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 18. januara 2022. godine dostavljeni punomoćniku apelanata.
5. Punomoćnik apelanata nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 190362 14 Mal od 28. decembra 2018. godine obavezan je prvoapelant kao izdavač, drugoapelantkinja kao glavni i odgovorni urednik i trećeapelant kao novinar da na ime naknade prouzrokovane štete tužiočevom ugledu solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, obavezani su apelanti da izreku pravosnažne presude donesene u predmetnom postupku objave na naslovnoj strani dnevnog lista „Glas Srpske“, a obrazloženje na trećoj strani, i to prvi dan po pravosnažnosti presude, te su apelanti obavezani da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora među parničnim strankama tužiočev zahtjev za naknadu štete nanesene njegovom ugledu zbog iznošenja neistinitih informacija u dnevnom listu „Glas Srpske“ da tužiočevi članovi planiraju paljenje Boračke organizacije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: BORS) i nerede na protestima. Osnovni sud je naveo da je uvidom u naslovnu stranu dnevnih novina „Glas Srpske“ od 5. marta 2014. godine utvrdio da su apelanti objavili tekst sa naslovom „Planirali paljenje BORS-a i uprave Istočno Sarajevo, Policija osujetila rušilačke planove organizacija 'Slobodna Republika' i 'Oštra nula' u RS“. Takođe je utvrdio da je na trećoj strani trećeapelant objavio članak pod istim naslovom u kojem je navedeno „da su pripadnici Udruženja građana 'Slobodna Republika' i nevladine organizacije 'Oštra nula' planirali prilikom protesta koje je 28. februara u Banjaluci organizovalo Udruženje veterana Republike Srpske upad u prostorije Boračke organizacije Republike Srpske (BORS) i njihovo demoliranje i paljenje, rekao je Glasu Srpske sagovornik blizak bezbjednosnim službama i dodao da su ih blagovremenim djelovanjem u tome spriječili pripadnici policije RS“. Nadalje je u članku navedeno da su „predstavnici ove dvije organizacije prije protesta u Banjaluci u selu Petrovo kod Prijedora danima pokušavali da organizuju i dolazak na proteste poljoprivrednika na mehanizaciji, ali im to nije uspjelo, te da na organizaciji protesta u Banjaluci sa 'Slobodnom Republikom' i 'Oštrom nulom' aktivno rade dvojica istaknutih funkcionera dvije opozicione stranke“. U članku je navedeno i da se, po tvrdnjama prvoapelantovog sagovornika, „pokušaj prenosa nasilnih demonstracija iz Sarajeva desio u vrijeme kada je ministar unutrašnjih poslova RS Radislav Jovičić posjetio Istočno Sarajevo te da je taj plan išao preko 'Slobodne Republike' i 'Oštre nule'“. Takođe je navedeno „da su ove dvije organizacije stajale iza pokušaja planiranja nereda u drugim dijelovima RS, Zvorniku i Vlasenici, da su demonstranti trebali da krenu iz Vlasenice i okolnih sela u Zvorniku u osam autobusa kao podrška demonstracijama u Tuzli, te da je na vrijeme zaustavljeno jer je otkriveno da je pojedinim demonstrantima podijeljeno i oružje“. Osnovni sud je naveo da je tužilac 5. marta 2014. godine objavio demanti u kojem je negirao navode koji su objavljeni od tuženih 5. marta 2014. godine na način da Udruženje građana „Oštra nula“ i njegovi članovi ili predstavnici nisu ni na koji način učestvovali, samostalno ili u saradnji s drugim pojedincima ili udruženjima, u bilo kakvom planiranju ili sprovođenju nasilnih, nezakonitih i nadasve neprihvatljivih aktivnosti, kako u vezi sa nedavno održanim protestima 28. februara tako i sa ostalim događajima navedenim u ovom tekstu. Nijedna bezbjednosna služba ili institucija nadležna za održavanje javnog reda i mira, a koja djeluje na području Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine nije ni na koji način stupila u kontakt po bilo kojoj osnovi službeno ili neslužbeno sa bilo kojim članom ili predstavnikom Udruženja, a povodom protesta od 28. februara ili povodom navodnog sprečavanja nekih navodno planiranih aktivnosti koje su navedene u tekstu. Nijedna od navedenih tvrdnji koja se odnosi na Udruženje građana „Oštra nula“ i njegove članove ili predstavnike nije tačna, za nju ne postoje niti osnovi niti dokazi i kao takve predstavljaju najgori vid klevete čiji je cilj uništavanje pozitivne slike o tom udruženju. Nadalje je naveo da je na str. 3 i 4 dnevnog lista „Glas Srpske“ od 6. marta 2014. godine trećeapelant objavio tekst pod naslovom „Glas Srpske otkriva nove detalje planova UG 'Slobodna Republika' za destabilizaciju Srpske – Plan protesti od aprila do izbora“. U članku je navedeno da je „predstavnik udruženja 'Oštra nula' Igor Kolundžija rekao da su neistinite tvrdnje da je to udruženje ikada učestvovalo, planiralo ili podržavalo bilo rušilačke, nasilne i nelegalne aktivnosti, te pošto su u pitanju izuzetno ozbiljne tvrdnje i ozbiljne optužbe koje su načinile štetu po imidž i doveli pojedine članove udruženja u životnu ugroženost, predstavnici udruženja će preduzeti sve pravne mogućnosti koje im budu na raspolaganju“. Na četvrtoj strani objavljen je trećeapelantov komentar pod nazivom „Dronjkove podvale“ u kojem je tužilac doveden u negativan kontekst, na način da je navedeno da „Glas Srpske ima puno pravo i obavezu, kao uostalom i svaki drugi mediji na svijetu, da objavi istinu, podatke do kojih dođe (naravno provjerene) pogotovo kada se radi o pokušaju organizovanja nasilnih protesta finansiranih sa strane, o terorizmu i napadu na ustavni poredak. Tako je bilo i sa tekstom o planiranom protestnom paljenju zgrada BORS-a, Administrativne uprave Istočno Sarajevo i finansiranju, te djelovanju organizacija 'Slobodna Republika' i 'Oštra nula'“. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je na internet stranici Narodne skupštine Republike Srpske 15. aprila 2014. godine objavljen odgovor Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske na poslanička pitanja B. B.: „Da li su tačni navodi objavljeni u 'Glasu Srpske' od 5. marta 2014. i 6. marta 2014. godine vezano za djelovanje UG 'Slobodna Republika' i 'Oštra nula' tokom posljednjih protesta boraca i građana u Banjaluci, u kojima se novinar 'Glasa Srpske' Goran Maunaga poziva na izvore iz Policije Republike Srpske?“ i „Da li smatrate da se ovim pisanjem narušava sigurnost građana RS, kao i lična bezbjednost osoba koje se direktno pominju, a predstavljaju gore pomenute organizacije“? Ministarstvo je u odgovoru navelo: „Obavještavamo vas da ispred Ministarstva unutrašnjih poslova nije bilo zvaničnih istupa u vezi djelovanja UG 'Slobodna Republika' i 'Oštra nula' tokom posljednjih protesta boraca i građana u Banjaluci, prema dnevnim novinama 'Glas Srpske' a da li je novinar Goran Maunaga dobio informaciju iz drugih nezvaničnih izvora ne možemo tvrditi“.
9. Osnovni sud je naveo da je tužiočev zastupnik D. L. u iskazu naveo da je tužilac udruženje čiji je cilj da poveća građansku svijest o učešću kako u političkim tako i u društveno-kulturnim procesima društva. Takođe je naveo da je trećeapelant u iskazu naveo da mu je podatke o aktivnostima udruženja „Slobodna Republika“ i tužioca dao S. V. koji radi u bezbjednosnim strukturama i sa kojim je ranije imao saradnju vezano za informacije i za koje nije imao razlog da sumnja da li su istinite, te da nije imao zvaničnih potvrda od institucija vezano za sporne tekstove, već je isključivo imao SMS prepiske između S. V. i M. Đ. i da je to za njega bio dovoljan dokaz da se uvjeri u istinitost tih navoda i napiše sporni tekst. U vezi s tim, Osnovni sud je ocijenio neuvjerljivom SMS prepisku između S. V. i M. Đ., te istakao da na navedene okolnosti apelanti nisu predložili saslušanje navedenih lica u svojstvu svjedoka. Nadalje je ukazao na sadržaj odredaba čl. 5 i 6 Zakona o zaštiti od klevete (vidi supra, tačka 16), te je u vezi s tim istakao da iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je na tužiocu teret dokazivanja da mu je usljed određenih izražavanja apelanata koja su bila neistinita nastala šteta, dok je na apelantima teret dokazivanja da je njihovo izražavanje bilo istinito, tj. zasnovano na istinitim činjenicama, a ne neistinito. Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da apelanti nisu dobili sporne informacije iz policije, da apelanti nisu dokazali da su imali u vidu javni interes, te da sporni tekstovi ne predstavljaju tačnu informaciju, niti vrijednosni sud. Takođe je naglasio da apelanti nisu preduzeli razumne napore da provjere objavljene informacije koje sadrže činjenične navode, niti su prije objave kontaktirali onoga na koga se informacije odnose. U vezi s tim je istakao da mediji imaju obavezu da svoja istraživanja provode u dobroj vjeri i da prije objavljivanja informacija postoji uobičajena novinarska obaveza da se provjere činjenični navodi, te da, kada je riječ o izvještavanju o pitanjima od opšteg interesa, sloboda izražavanja novinara podliježe uslovu prema kojem novinari djeluju u dobroj vjeri i s ciljem da obezbijede pouzdanu informaciju u skladu s novinarskom etikom. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da su sporni tekstovi za cilj imali diskreditaciju i klevetu tužioca, te da je tužilac dokazao da mu je nanesena šteta i povrijeđen ugled jer je prikazan kao neprijatelj, da je došlo do nepovjerenja u njegov rad, te da je za buduće projekte imao probleme da stekne povjerenje zbog lošeg imidža jer je smatran visokorizičnom organizacijom. Stoga je Osnovni sud na ime naknade prouzrokovane štete tužiočevom ugledu obavezao apelante da tužiocu solidarno isplate iznos od 5,000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, primjenom odredaba člana 11 Zakona o zaštiti od klevete i odredaba čl. 199 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 190362 19 Gž od 12. marta 2020. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i prvostepena presuda je preinačena tako što su apelanti obavezani da tužiocu umjesto 5.000 KM solidarno plate iznos od 1.500 KM, slijedom čega je prvostepena presuda djelimično preinačena i u odluci o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se suština žalbenih navoda apelanata svodi na paušalne tvrdnje da su informacije iz spornih članaka istinite, ali da apelanti nijednim dokazom izvedenim tokom postupka, pa ni u žalbi, nisu dokazali istinitost onoga što je napisano o tužiocu u spornim novinskim člancima. Nadalje je citirao sadržaj spornih članaka, te je podržao stav prvostepenog suda da se radi o činjeničnim tvrdnjama, a ne o vrijednosnim sudovima za koje se, shodno odredbama Zakona o zaštiti od klevete, ne odgovara, kako to apelanti neosnovano tvrde. Okružni sud je istakao da je u demokratskom društvu, koje takvim čini i ustavno pravo na slobodu izražavanja kao i značajna uloga koju sredstva informisanja imaju kao snabdjevači javnosti informacijama, dozvoljeno iznositi i objavljivati informacije (činjenične tvrdnje) o nekome i kada one svojim sadržajem vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju javnost (ili dio javnosti). Međutim, konzumiranje tog prava podrazumijeva da se, s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije riječ o vrijednosnom sudu nego o sudovima stvarnosti, dokaže istinitost stvarnosnih sudova, a teret tog dokazivanja je u konkretnom slučaju na apelantima, shodno odredbama čl. 7 stav 1 u vezi sa čl. 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Okružni sud je istakao da apelanti u predmetnom postupku nisu pružili dokaze o istinitosti navoda iznesenih u spornim novinskim člancima, već su se pozivali na S. V. kao izvor tih informacija. Pri tome je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda o neprihvatanju dokaza telefonske prepiske s obzirom na to da lica koja su vršila tu prepisku nisu saslušana kao svjedoci u predmetnom postupku, niti su u toj prepisci iznesene činjenične tvrdnje navedene u spornim novinskim člancima. Okružni sud je takođe zauzeo stanovište da iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da postoje izuzeci od odgovornosti apelanata prema tužiocu u smislu člana 6 Zakona o zaštiti od klevete. Nadalje je Okružni sud ocijenio osnovanom žalbu apelanata u pogledu visine dosuđene naknade, te je u vezi s tim istakao da je Zakon o zaštiti od klevete lex specialis u odnosu na ZOO i da se stoga u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, kojom je propisano pravo na naknadu štete nanesene ugledu oštećenog, bez obzira na postojanje ili nepostojanje duševnih bolova. Ukazao je da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je dovoljno da je učinjena kleveta (iznošenje ili pronošenje izražavanja nečeg neistinitog) i da je time objektivno nanesena šteta ugledu oštećenog, da bi se stvorila obaveza naknade štete koja mora biti proporcionalna nanesenoj šteti. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da, s obzirom na to da je utvrđena neistinitost izražavanja apelanata prema tužiocu, čime je nanesena šteta tužiočevom ugledu, nije bilo neophodno da tužilac, pa ni vještačenjem, dokazuje postojanje duševnih bolova zbog narušavanja njegovog ugleda jer je ugled kategorija čije se postojanje pretpostavlja kod svakog pravnog subjekta (presumptio boni viri). Stoga je Okružni sud dosudio tužiocu naknadu u visini od 1.500,00 KM, smatrajući da navedeni novčani iznos predstavlja pravičnu naknadu s obzirom na to da se apelanti iznošenjem neistinitog izražavanja na tužiočevu štetu nisu rukovodili sticanjem sopstvene materijalne ili druge nedozvoljene koristi, niti su stekli novčanu korist, te da dosuđeni iznos naknade štete neće imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot apelanata kao štetnika, u smislu odredaba člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelanti navode da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno ocijenili dokaze i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Navode da su redovni sudovi zanemarili da je tema spornih novinskih članaka legitimna i od javnog interesa jer se ticala nasilnih protesta u Federaciji BiH koji su rezultirali velikom materijalnom štetom i paljenjem zgrade Predsjedništva BiH, te da se tema nije ticala tužiočevog privatnog života. Navode da tužilac nije dokazao da mu je prouzrokovana šteta i da u predmetnom postupku, osim paušalnih navoda o povredi tužiočevog ugleda, nije konkretizovano u čemu se šteta ogleda (osipanje članstva, smanjeni prihod od članarina ili slabiji priliv sredstava od gruntova), niti koji oblik štete je u pitanju (materijalna ili nematerijalna). Navode da se naknada nematerijalne štete koju je tužilac zahtijevao može dosuditi samo fizičkom licu, shodno odredbi člana 200 ZOO-a, te da tužilac kao udruženje ne posjeduje „čast“ kao zaštitni objekat. Apelanti, takođe, navode da je u okolnostima konkretnog slučaja tužiocu dosuđena previsoka naknada i da bi objavljivanje presude bila dovoljna satisfakcija, te da se u spornim novinskim člancima radi o iznošenju vrijednosnih sudova u kontekstu tadašnje situacije u BiH, a ne činjenica. Nadalje, navode da je u članku pod naslovom „Plan protesti od aprila do izbora“ od 6. marta 2014. godine objavljen demanti, te ističu da su time otklonjene eventualne štetne posljedice po tužioca. Apelanti navode da su redovni sudovi zanemarili ukazivanja apelanata na suštinsku istinitost spornih novinskih članaka, u smislu odredbe člana 6 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, te da stoga nema odgovornosti apelanata za klevetu. U konačnici, apelanti navode da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip proporcionalnosti između slobode izražavanja apelanata i tužiočevog ugleda.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude, te da nije došlo do povrede prava apelanata iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 10 Evropske konvencije. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
14. Osnovni sud se nije izjašnjavao na navode apelacije, već je dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantima osporene presude Okružnog suda.
15. Tužilac je naveo da je predmetna apelacija nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova s obzirom na to da apelant protiv drugostepene presude nije izjavio reviziju pozivajući se na odredbu člana 237 stav 3 ZPP-a. Nadalje je naveo da apelanti, pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud), prema kojoj član 10 Evropske konvencije štiti i izražavanja koja vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, zanemaruju da se ti stavovi mogu primijeniti samo ako se iznošenje informacija vrši u iskrenoj namjeri da se dođe do istine, odnosno ako se učine razumni napori da se iznesene činjenice i potvrde. Takođe je naveo da apelanti zanemaruju da naknada štete zbog klevete predstavlja nematerijalnu štetu koja se, suprotno apelacionim navodima, može dosuditi i pravnom licu, te se u vezi s tim pozvao na odluke Ustavnog suda broj AP 1854/17 i AP 4141/16. U konačnici, tužilac je naveo da se radi o neistinitim navodima s ciljem da se tužilac okleveće, te da apelanti prilikom objave tih navoda, iako se odnose na navodni državni udar, nisu postupali ni s minimalnim standardom novinarstva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01).
17. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
NAKNADA ŠTETE
Član 11.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
2. Sud ne može doneti mere o zabrani ili ograničavanju iznošenja i pronošenja izražavanja pre prvog objavljivanja tog izražavanja.
3. Privremene sudske mere o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja mogu biti određene samo kada oštećeni može učiniti sasvim verovatnim da je izražavanje izazvalo štetu oštećenom i da će oštećeni trpeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja. Stalna sudska mera o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja može se primenjivati samo na posebno izražavanje/izražavanja, odnosno izražavanja za koja je utvrđeno da su nezakonita, kao i na posebno lice/lica za koje je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje izražavanja.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS).
19. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 190362 19 Gž od 12. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju.
26. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
27. Ustavni sud najprije ističe da osporene odluke kojim su apelanti obavezani da naknade nematerijalnu štetu tužiocu zbog tvrdnji koje su iznijeli u spornim člancima nesumnjivo predstavljaju miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, te da je nesporno da je to miješanje propisano Zakonom o zaštiti od klevete i da je imalo legitiman cilj – zaštitu prava i sloboda drugih, in concreto zaštitu tužiočevog ugleda.
28. Dalje, zadatak Ustavnog suda nije da zauzme mjesto redovnih sudova u odlukama koje su donijeli, već da preispita te odluke prema članu 10 Evropske konvencije. Dakle, ono što Ustavni sud treba uraditi jest da ispita je li miješanje koje je predmet ove apelacije, u svjetlu cjeline predmeta, uključujući i sadržaj spornih novinskih članaka i kontekst u kojem su ih apelanti iznijeli bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići (vidi Evropski sud, Smajić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 16. januara 2018. godine) i jesu li razlozi koje je Okružni sud naveo u osporenoj presudi kako bi opravdao miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja relevantni i dovoljni. Pri tome se Ustavni sud, slično kao i Evropski sud, mora uvjeriti da je redovni, odnosno domaći sud primijenio standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članu 10 Evropske konvencije, te da se oslonio na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica.
29. Prema standardima Evropskog suda, prilikom razmatranja neophodnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja u demokratskom društvu u interesu „zaštite ugleda ili prava drugih“, od Evropskog suda se može tražiti da potvrdi jesu li domaći sudovi postigli pravičnu ravnotežu pri zaštiti dviju vrijednosti zajemčenih Evropskom konvencijom koje mogu doći u koliziju u određenim slučajevima: slobode izražavanja zaštićene članom 10 s jedne i prava na poštovanje privatnog života zaštićenog članom 8 Evropske konvencije s druge strane. Kada domaći sudovi pristupe uspostavljanju ravnoteže između ova dva prava u skladu s kriterijumima utvrđenim u praksi Evropskog suda, onda Evropskom sudu trebaju jaki razlozi da svojim mišljenjem zamijeni mišljenje domaćih sudova. Relevantni kriterijumi u vezi s tim su: (a) doprinos članka raspravi od opšteg, javnog interesa; (b) koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja; (c) ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka; (d) način pribavljanja informacija i njihova istinitost, odnosno način postupanja novinara i pridržavanje profesionalnih normi i postupanje u dobroj namjeri (bona fide), što može biti djelotvorna odbrana čak i ako su iznesene netačne informacije; (e) sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i (f) ozbiljnost nametnute sankcije.
30. Osim toga, Evropski sud uvijek naglašava da se mora napraviti razlika između privatnih pojedinaca i lica koja postupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili javne ličnosti, te da su granice kritičkog komentara u odnosu na političke i javne ličnosti šire, pošto su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju pokazati posebno visok nivo tolerancije (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 50123/06, tačke 31–34 s daljnjim referencama). Kada predstavku ispituje po članu 10 Evropske konvencije, Evropski sud, takođe, uzima u obzir ukupan kontekst, način na koji se došlo do spornih informacija i njihovu vjerodostojnost (vidi Evropski sud, Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka broj 64 sa daljnjim referencama, u daljnjem tekstu: presuda Ljekarska komora).
31. Takođe, i Evropski i Ustavni sud konsistentno ističu da se kod ocjene opravdanosti spornih izjava mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (ibid, presuda Ljekarska komora, tačka 67 sa daljnjim referencama; i Ustavni sud, između ostalih, AP 5055/16, odluka o dopustivosti i meritumu od 6. decembra 2018. godine, tačka 28). Važno je istaći i to da je važan i način postupanja novinara, pridržavanje profesionalnih normi i postupanje u dobroj namjeri (bona fide), što može biti djelotvorna odbrana čak i ako su iznesene netačne informacije, što novinar mora dokazati.
32. Dovodeći navedene principe u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće, prije svega, pitanje pravne kvalifikacije spornog izražavanja budući da apelanti tvrde da se ne radi o kleveti već o iznošenju vrijednosnih sudova u kontekstu tadašnje situacije u BiH. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu imali dilemu da navodi izneseni u spornim novinskim člancima (u kojima je navedeno da je tužilac, zajedno sa Udruženjem građana „Slobodna Republika“, planirao paljenje i demoliranje prostorija BORS-a i prenošenje nasilnih demonstracija iz Sarajeva, pri čemu je navedeno da je demonstrantima podijeljeno i oružje, te da je navedeni plan osujećen od policije Republike Srpske) predstavljaju činjenične tvrdnje o tužiocu, kao i da apelanti u predmetnom parničnom postupku nisu dokazali istinitost tih navoda. Naime, sudovi nisu prihvatili kao dokaz istinitosti navoda iznesenih u spornim člancima telefonsku prepisku između S. V. i M. Đ,, na koju su se apelanti pozivali, te je Okružni sud u vezi s tim istakao da navedena lica nisu saslušana kao svjedoci u predmetnom postupku, niti su u toj prepisci iznesene činjenične tvrdnje navedene u spornim novinskim člancima. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi i da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, odgovarajući na poslaničko pitanje B. B., istaklo da nisu imali zvaničnih istupa prema prvoapelantu u vezi s protestima koji su bili predmet spornih novinskih članaka. Redovni sudovi su, stoga, zauzeli uniforman stav da je objavljivanje spornih novinskih članaka rezultiralo povredom tužiočevog ugleda, zbog čega su apelanti obavezani da tužiocu nadoknade nematerijalnu štetu nastalu iznošenjem neistinitih tvrdnji. Ustavni sud smatra da u vezi s navedenim nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi izveli proizvoljan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o provjerivim činjenicama, odnosno tvrdnjama jer je nesporno da se navedene tvrdnje mogu provjeriti i dokazati njihova istinitost ili neistinitost, te da apelanti nisu dokazali istinitost tih činjenica.
33. Odgovarajući na pitanje koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tužilac udruženje čiji je cilj da poveća građansku svijest o učešću kako u političkim tako i u društveno-kulturnim procesima društva. Dakle, tužilac ne predstavlja dio državnog aparata, niti je javno preduzeće, niti velika kompanija. Međutim, tužilac je svojim djelovanjem upućen na javnost i kao takav djeluje i istupa javno, pa je stoga i prag njegove prihvatljive kritike veći (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4141/16 od 19. decembra 2018. godine, tačka 57, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud nadalje primjećuje da su redovni sudovi zaključili da apelanti (kao izdavač, glavni i odgovorni urednik i novinar) pri objavi spornih novinskih članaka nisu postupali bona fide, a Ustavni sud smatra da ni u ovom zaključku redovnih sudova nema proizvoljnosti. Naime, Osnovni sud je istakao da apelanti nisu preduzeli razumne napore da provjere objavljene informacije koje sadrže činjenične navode, niti su prije objave kontaktirali onoga na koga se informacije odnose. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje na standarde i kriterijume člana 10 Evropske konvencije prema kojima novinari kao javne ličnosti koje se bave informisanjem utiču na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje i pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja (vidi npr. Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109–113, ECHR 2012). Ustavni sud ukazuje da izvještavanje o spornim protestima i demonstracijama nesporno predstavlja temu od javnog, opšteg interesa. Međutim, navedeno ne isključuje obavezu da se prilikom izvještavanja javnosti o temi od opšteg interesa postupa u dobroj vjeri, odnosno da se preduzmu adekvatni napori da se činjenični navodi prije objavljivanja provjere. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda iznesen u predmetu Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 25333/06 presuda od 22. oktobra 2009. godine) da je dužnost medija da valjano provjere podatke koje će objaviti. Uloga novinara jest obavijestiti i upozoriti javnost o društvenim pojavama čim dobiju odgovarajuće podatke. Vijesti su „prolazna roba“ te ih se odgađanjem njihova objavljivanja, čak i za kratko razdoblje, može lako lišiti njihove vrijednosti i zanimljivosti. Uprkos tome, zahtijeva se oprezan pristup. Mediji imaju obavezu svoja istraživanja provoditi u dobroj vjeri, a prije objavljivanja postoji uobičajena novinarska obaveza provjeravanja činjeničnih navoda. Što je navod ozbiljniji, to činjenična osnova treba biti čvršća (vidi, op. cit. AP 4141/16, tačka 64). S obzirom na ozbiljnost navoda iznesenih u spornim člancima (planiranje nasilnih, pa čak i oružanih protesta koji su u spornim novinskim člancima okarakterisani kao napad na ustavni poredak), Ustavni sud smatra da je obaveza provjere istinitosti saopštenih informacija od apelanata a fortiori bila veća. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje i da je trećeapelant u tekstu pod naslovom „Dronjkove podvale“ objavljenom u „Glasu Srpske“ 6. marta 2014. godine, nakon što je tužilac demantovao navode iz članaka od 5. marta 2014. godine, naveo: „Glas Srpske ima puno pravo i obavezu, kao uostalom i svaki drugi mediji na svijetu, da objavi istinu, podatke do kojih dođe (naravno provjerene) pogotovo kada se radi o pokušaju organizovanja nasilnih protesta finansiranih sa strane, o terorizmu i napadu na ustavni poredak“. Dakle, i nakon objave demantija od tužioca, apelanti su u novom novinskom članku insistirali da su informacije iz članaka od 5. marta 2014. godine istinite.
35. U konačnici, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud prilikom utvrđivanja visine naknade štete dosuđene tužiocu uzeo u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, u smislu odredbe člana 11 Zakona o zaštiti od klevete, te je dosudio tužiocu naknadu u visini od 1.500,00 KM, smatrajući da navedeni novčani iznos predstavlja pravičnu naknadu. Dakle, prilikom odmjeravanja novčane naknade, odnosno „sankcije“ koja predstavlja miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su postupali u skladu s diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih okolnost. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići.
36. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu relevantnih kriterijuma koji su prethodno analizirani, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaju kada su zaključili da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučenja u dovoljnoj mjeri izbalansirali pravo apelanata kao novinara, urednika i izdavača na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije, i tužiočevog prava na zaštitu njegovog prava na ugled, u smislu člana 8 Evropske konvencije, te da stoga, suprotno apelacionim navodima, nije povrijeđen princip proporcionalnosti između tih prava.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. U vezi s prigovorima kojima apelanti pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu iznesenih prigovora, smatra da iz datih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, na šta apelanti neosnovano ukazuju. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su apelanti obavezani na naknadu štete, pri čemu su primijenjene relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, čija se primjena u okolnostima konkretnog slučaja ne doima proizvoljnom i na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenom odlukom Okružnog suda naloženo apelantima da tužiocu solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesenu njegovom ugledu iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz datih obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza u osporenim odlukama kojima su apelanti obavezani da tužiocu solidarno isplate precizirani novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić