Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3975/21 (E. H.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3975/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-3975/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Edisa Hadžihamzić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Edisa Hadžihamzić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392022 15 Rsž od 6. rujna 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392022 14 Rs 2 od 14. studenoga 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Edisa Hadžihamzić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zijad Šušić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 19. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 392022 15 Rsž od 6. rujna 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392022 14 Rs 2 od 14. studenoga 2014. godine
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se naloži tuženiku (Klinički centar Univerziteta u Sarajevu) da joj isplati razliku plaće u određenome iznosu za određeno vremensko razdoblje, sa pripadajućim uvećanjima, zbog nezakonitoga umanjenja plaće primjenom nižega koeficijenta od predviđenoga za posjedujuću visoku stručnu spremu, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da da se naloži tuženiku da fondu PIO/MIO u korist apelantice uplati obvezne pripadajuće doprinose na utvrđenu razliku.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio da je apelantica djelatnica kod tuženika na temelju zaključenoga ugovora o radu od 19. ožujka 2013. godine na temelju kojega obavlja poslove višega radiološkoga tehničara. Nadalje, da se prema ugovoru apelantici isplaćuje plaća koja se određuje množenjem najniže satnice i koeficijenta 2,60, uvećano za 10% zbog otvorenih izvora jonizirajućega zračenja. Nadalje, utvrđeno je da je apelantica u vrijeme zaključenja ugovora već bila diplomirani inženjer medicinske radiologije i imala položen stručni ispit osposobljenosti za samostalni rad na poslovima diplomiranoga inženjera medicinske radiologije. Istakao je da je prvostupanjski sud zaključio da je apelantica zaključivanjem ugovora o radu apelantica prihvatila sve njegove odredbe, pa i odredbu o obračunu plaće po koeficijentu 2,60. Nadalje, istakao je da je prvostupanjski sud zaključio da je prema Pravilniku o unutarnjoj organizaciji tuženika (u daljnjemu tekstu: Pravilnik) za poslove inženjera medicinske radiologije ili radiološkoga tehnologa predviđena VSS/VSŠ medicinskoga usmjerenja. Također, da je utvrđeno da je Kolektivnim ugovorom o pravima i obvezama poslodavatelja i djelatnika u oblasti zdravstva na teritoriji F BiH (u daljnjemu tekstu: Kolektivni ugovor) predviđeno da je za zanimanja VII/2 koeficijent složenosti 2,60 (poslovi za koje je potrebna viša školska sprema), za zanimanja VIII/1 koeficijent složenosti 3,20 (poslovi za koje je predviđena visoka stručna sprema nezdravstvenog usmjerenja), te za zanimanja VIII/2 koeficijent složenosti 3,20 (poslovi za koje je predviđena visoka školska sprema zdravstvenoga smjera – Visoka zdravstvena škola). Kod tako utvrđenoga činjeničnoga stanja, istakao je da je prvostupanjski sud zaključio da je tužbenim zahtjevom trebalo tražiti poništenje ugovora o radu i obvezivanje tuženika na zaključenje novoga ugovora u kojemu bi bio primijenjen koeficijent kako je to predviđeno za visoku stručnu spremu, sukladno Kolektivnom ugovoru, pa potom potraživati isplatu plaća po navedenome koeficijentu, jer je temelj za isplatu plaća ugovor o radu, na temelju kojega se vrši obračun i isplata plaća. Kantonalni je sud istakao da prema prizivnim navodima apelantica smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari izravno primjenjuju odredbe Kolektivnoga ugovora, prema kojemu joj pripada koeficijent 3,20. Istakao je da je čl. 29. st. 2. Kolektivnoga ugovora određeno da osnovnu plaću djelatnika predstavlja umnožak najniže neto plaće i odgovarajućega koeficijenta složenosti u koje je razvrstano zvanje i poslovi djelatnika. Nadalje, da su čl. 33. Kolektivnoga ugovora pojedini poslovi odnosno zanimanja razvrstani u 10 skupina sa određenim koeficijentima, pa je, između ostaloga, za poslove za koje je predviđena visoka stručna sprema zdravstvenoga smjera predviđen koeficijent 3,20. Istakao je da iz citiranih odredbi proistječe činjenica da se skupine složenosti poslova određuju ne samo prema zanimanju, već i prema poslovima koje obavljaju djelatnici, kao i da za poslove koje je obavlja apelantica prema Pravilniku, predviđena je viša ili visoka stručna sprema, dakle, ne isključivo visoka stručna sprema. Istakao je da je apelantica ugovor o radu zaključila dvije godine nakon što je stekla diplomu inženjera medicinske radiologije i položila stručni ispit, pa je ipak sa tuženikom zaključila ugovor o radu sa koeficijentom 2,60. Osim toga, istakao je da i po ocjeni toga suda apelantici ne pripada koeficijent 3,20, odnosno na konkretnu pravnu situaciju se ne mogu izravno primijeniti odredbe Kolektivnoga ugovora, jer za to ne postoje razlozi. Naime, istakao je da je ugovor o radu zaključen sukladno Zakonu o radu i nije u protivnosti sa odredbama Kolektivnoga ugovora, pa stoga ne postoji niti jedan razlog da sud apelantici odredi obračun po koeficijentu 3,20.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, navodi da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo ocijenili bi da se apelantici morala obračunavati plaća po koeficijentu 3,20, temeljem Kolektivnoga ugovora. Osim toga, navodi da je u „potpuno činjenično sličnom i pravno identičnom postupku“ Kantonalni sud donio drukčiju odluku, u kojoj je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice M. S., uslijed čega je, dakle, povrijeđeno načeo pravne sigurnosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Glede navoda apelantice da Kantonalni sud povodom istih pravnih pitanja donosi drukčije odluke, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim tako istaknutih navoda u apelaciji, nije dostavila dokaze iz kojih bi proisteklo da je u identičnoj pravnoj situaciji Kantonalni sud donio drukčiju odluku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić