Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4388/21 (M. I.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4388/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-4388/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Miljenko Ivanković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miljenko Ivanković protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 07 0 U 011412 20 U 3 od 18. listopada 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Miljenko Ivanković (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 22. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011412 20 U 3 od 18. listopada 2021. godine.
2. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i članova njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjemu tekstu: Služba) od 10. svibnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju povrede i oboljenja, počevši od 1. lipnja 2006. godine, pa dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava, te mu je određena osobna invalidnina u određenome mjesečnome iznosu.
3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskoga rata) od 28. studenoga 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 10. svibnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 28. studenoga 2018. godine.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 18. listopada 2021. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 28. studenoga 2018. godine je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tuženik rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole korištenja prava na osobnu invalidninu, a u izvršenju presude toga suda od 13. travnja 2017. godine, ukinuo konačno rješenje Službe i upravnu stvar riješio kako je navedeno u izreci toga rješenja. Istakao je da je osporeno rješenje tuženika doneseno na temelju nalaza i mišljenja nadležnoga liječničkoga povjerenstva od 25. srpnja 2018. godine, koje je na temelju priložene liječničke dokumentacije i neposrednoga pregleda apelanta utvrdilo da ukupni vojni invaliditet apelanta iznos ispod 20%. Nadalje, istakao je da iz rješenja tuženika proistječe da je apelant sukladno Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik), imao mogućnost ulaganja prigovora, u roku od 8 dana od dana primitka toga nalaza i mišljenja, ali da apelant prigovor nije uložio. Istakao je da je nakon toga na nalaz i mišljenje od 25. srpnja 2018. godine Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenoga stanja stavio klauzulu da je nalaz konačan sa 18. kolovoza 2018. godine. Vrhovni je sud istakao da kako apelant nije uložio prigovor sukladno čl. 23.a st. 2. Pravilnika, taj sud cijeni da je tuženik osporeno rješenje donio uz pravilnu primjenu čl. 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjemu tekstu: Zakon o provođenju kontrole). Dakle, da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegovoga invaliditeta ulaganjem prigovora na nalaz i mišljenje nadležnoga liječničkoga povjerenstva i novo liječničko vještačenje po prigovoru, gdje je prilikom pregleda mogao da istakne sve ono što je smatrao odlučnim za donošenje rješenja. Stoga, istakao je da, imajući u vidu navedeno, apelant ne može sa uspjehom sada u navodima tužbe pobijati pravilnost sačinjenoga nalaza i mišljenja nadležnoga liječničkoga povjerenstva, pa da su zbog toga paušalni navodi tužbe da je tuženik povrijedio zakon na štetu apelanta. Također, istakao je da je beznačajan navod apelanta da je Zakon o provođenju kontrole neustavan, iz razloga što je navedeni Zakon već bio predmetom ocjene usklađenosti sa Ustavom F BiH, a osporeno rješenje je doneseno primjenom odredbi za koje nije utvrđeno da su u nesuglasnosti sa Ustavom F BiH. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, osporava postupak, odnosno način na koji se revizija provodi, te istječe kako se „u upravnom postupku ne može donijeti rješenje bez prethodnog saslušanja stranke“, te navodi da Vrhovni sud te navode uopće nije cijenio, kao i da je rješenje tuženika doneseno protivno odluci Ustavnoga suda F BiH.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio da je postupak revizije proveden sukladno Zakonu o provođenju kontrole, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić