Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-153/22 (N.V.L.)

Odluka donesena 09. 02. 2022.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-153/22

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-153/22, rješavajući zahtjev N.V.L. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev N.V.L. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. N.V.L.(u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Foči (u daljnjem tekstu: KPZ), kojeg zastupa Dragan Oparnica advokat iz Brčkog, podnio je 14. januara 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 052108 21 Kž od 13. oktobra 2021. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 052108 20 K od 22. aprila 2021. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru kojom će „prekinuti izdržavanje kazne zatvora“ utvrđeno pravosnažnom presudom, do konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 052108 20 K od 22. aprila 2021. godine apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude u tač. 1, 2. i 3. počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 283. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ BD), krivično djelo teška krađa iz člana 281. stav 1. tačka 1. KZ BD i krivično djelo teška krađa u pokušaju iz člana 281. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 28. KZ BD. Za izvršenje naprijed navedenih krivičnih djela apelantu su utvrđene pojedinačne kazne (kako je bliže opisano u izreci presude) a zatim mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) protiv apelanta podiglo optužnicu 20. augusta 2020. godine zbog krivičnih djela razbojništvo, teška krađa i teška krađa u pokušaju. Osnovni sud je postupajući po optužnici proveo obiman dokazni postupak (dokazi pobrojani na str. 4. do 6. presude) između ostalog saslušanjem velikog broja svjedoka (za svaku od pojedinih tačaka optužnice) i materijalnih dokaza. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da su se u radnjama apelanta navedenim pod tač. 1, 2. i 3. izreke presude ostvarila sva bitna obilježja krivičnih djela razbojništvo, teška krađa i teška krađa u pokušaju pri čemu je apelant postupao s direktnim umišljajem (bio svjestan svojih djela i htio njihovo izvršenje) i njegova uračunljivost nije dovedena u pitanje. Imajući u vidu svrhu kažnjavanja iz člana 42. KZ BD apelantu je za svako navedeno krivično djelo utvrđena pojedinačna kazna zatvora, a potom je primjenom člana 54. KZ BD osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina. Primjenom odredbi člana 49. KZ BD na strani apelanta nisu nađene olakšavajuće okolnosti dok je od otežavajućih okolnosti sud imao u vidu da je apelant osuđivan, između ostalog, i za ista i istovrsna krivična djela, da je zloupotrijebio ranije dobre prijateljske i komšijske odnose sa oštećenom te da i pored dužeg proteka vremena nije pokazao spremnost da otkrije i drugog učesnika u izvršenju krivičnih djela. Ocjenom svih navedenih okolnosti je ocijenjeno da će se izrečenom kaznom zatvora ostvariti ciljevi generalne i specijalne prevencije. U izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i ekstradicijskom pritvoru koje je na osnovu člana 57. stav 1. i člana

58. KZ BD obavezno.

4. Apelacioni sud je presudom broj 96 0 K 052108 21 Kž od 13. oktobra 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu a djelomično uvažio žalbu njegovog branioca i presudu Osnovnog suda broj 96 0 K 052108 20 K od 22. aprila 2021. godine preinačio u odluci o kazni i uračunavanju ekstradicijskog pritvora u izrečenu kaznu. Apelantu su za počinjenje krivičnih djela iz tač. 1, 2. i 3. izreke prvostepene presude za koja je oglašen krivim utvrđene pojedinačne kazne a zatim je za sva krivična djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci. U izrečenu kaznu apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru kao i vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru (bliže navedeno u izreci presude), dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

5. U obrazloženju je navedeno da je Apelacioni sud u žalbenom postupku ispitao prvostepenu presudu u smislu člana 306. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BD) i po službenoj dužnosti, nakon čega je ocijenjeno da je žalba apelantvog branioca djelimično osnovana (u pogledu izrečene kazne) a u ostalom dijelu neosnovana, kao i apelantova žalba, navodeći u nastavku razloge za takav stav.

6. U okviru žalbenog osnova bitne povrede odredaba krivičnog postupka apelantov branilac je u žalbi istakao da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižljive i svjesne ocjene dokaza i da presuda ne sadrži razloge u pogledu prigovora u vezi sa nezakonitim dokazima.

7. Apelacioni sud nije prihvatio kao osnovane naprijed navedene prigovore iz razloga što se iz obrazloženja prvostepene presude nedvojbeno može zaključiti da je prvostepeni sud nakon navođenja svih relevantnih dokaza izvedenih tokom prvostepenog postupka i iznošenja u relevantnom dijelu sadržaja svakog od tih dokaza, dao njihovu ocjenu, svakog posebno i u međusobnoj vezi, koja je po ocjeni Apelacionog suda u svemu u skladu sa članom 281. stav 2. ZKP BD. Pored toga, prvostepeni sud je u obrazloženju dao jasne i cjelovite razloge u pogledu svake od odlučnih činjenica vezanih uz krivičnopravne radnje opisane u tač.1, 2. i 3. izreke prvostepene presude, zbog kojih je apelant oglašen krivim a koje je u cjelini podržao Apelacioni sud. Stoga nisu prihvaćeni kao osnovani žalbeni prigovori da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižljive i svestrane ocjene dokaza, kao ni minimum standarda u pogledu prava na pravično i fer suđenje. Apelacioni sud je zaključio da prvostepena presuda nije donesena uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tač. k) i d) ZKP BD.

8. Sljedeći prigovor se odnosio na utvrđeno činjenično stanje tvdnjom da niti jedan dokaz iz obrazloženja presude ne upućuje da je apelant počinio krivičnopravne radnje iz tač. 1, 2. i 3. izreke presude. Apelacioni sud je ocijenio da ove tvrdnje nisu osnovane i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je upravo apelant jedan od počinilaca krivičnog djela opisanog pod tač. 1, 2. i 3. izreke prvostepene presude.

9. Za razliku od naprijed navedenog po ocjeni Apelacionog suda osnovano se u žalbi apelantovog branioca ukazuje da prvostepeni sud pri donošenju pobijane presude nije pravilno i u skladu sa članom 58. KZ BD apelantu uračunao u izrečenu kaznu zatvora vrijeme koje je proveo u ekstradicijskom pritvoru, jer nije uzeo u obzir rješenje Apelacionog suda Novi Sad broj Kž KRE 20/17 od 11. septembra 2017. godine. U posjed navedenog rješenja je apelantov branilac došao nakon isteka roka za izjavljivanje žalbe, odnosno neposredno prije održavanja javne sjednice. Uvidom u navedeno rješenje je bez sumnje zaključeno da je apelant bio u ekstradicijskom pritvoru po rješenju Višeg suda u Novom Sadu broj Kpp-26/17 i rješenju broj Kpe-18/17. Ocjenom svih konkretnih okolnosti pod kojim je došlo do počinjenja krivičnih djela za koja je apelant u tač. 1, 2. i 3. izreke prvostepene presude oglašen krivim, kao i okolnosti koje je u skladu sa članom 49. KZ BD prvostepeni sud uzeo u obzir pri odmjeravanju svake od utvrđenih pojedinačnih kazni, Apelacioni sud smatra da je prvostepeni sud propustio kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta cijeniti njegove porodične prilike (razveden, otac jednog maloljetnog djeteta), kao i loše imovno stanje. Na drugoj strani dat je prenaglašen značaj otežavajućoj okolnosti „da je zloupotrijebio ranije dobre prijateljske i komšijske odnose sa oštećenom", te kao otežavajuću okolnosti cijenio da apelant „i pored dužeg proteka vremena nije pokazao spremnost da otkrije i drugog počinioca u počinjenju navedenih krivičnih djela". Za navedeno po ocjeni Apelacionog suda nije bilo valjanog osnova, s obzirom na to da apelant nije bio dužan iznositi svoju obranu, a niti je to učinio, jer bi otkrivanjem saučesnika na neizravan način i sam priznao počinjenje krivičnog djela. Stoga navedena okolnost nije mogla biti ocijenjena kao otežavajuća okolnost na strani apelanta.

10. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je djelomično uvažavajući žalbu apelantovog branioca u smislu člana 308. ZKP BD preinačio prvostepenu presudu i apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci koja je, kako je ocijenjeno, adekvatna težini krivičnih djela za koja je apelant oglašen krivim, stepenu njegove krivice i konkretnim okolnostima pod kojim su krivična djela počinjena.

11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji ukazuje na proizvoljnost u ocjeni dokaza i nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama. U zahtjevu za privremenu mjeru apelant je predložio da Ustavni sud odredi „prekid izdržavanja kazne“ utvrđene pravosnažnom presudom, do konačne odluke Ustavnog suda.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

14. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

15. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje (ili prekid) izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, prije svega, podsjeća da u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Brčko distriktu BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 31/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), kojim je propisan postupak prekida izdržavanja kazne (čl. 33. do 35.) na koji se primjenjuju odredbe za odlaganje izdržavanja kazne zatvora (čl. 28. do 30.). O prekidu izdržavanja kazne zatvora prema naprijed navedenim relevantnim odredbama rješenjem odlučuje predsjednik suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema odredbama ZIKS-a, pa proizlazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na koje je u apelaciji ukazao, a koji se tiču merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost djelovanja Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-153/22 (N.V.L.) | Sudska praksa | Aktio