Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4503/21 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Likvidacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4503/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4503/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 287201 18 Gž od 10. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 287201 16 Mal od 9. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 30. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 287201 18 Gž od 10. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 287201 16 Mal od 9. aprila 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (E.K.), na ime isplate priznatog potraživanja, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je rješenjem Agencije za nadzor osiguranja u Federaciji BiH od 12. juna 2012. godine „Lido osiguranju“ d.d. Sarajevo oduzeto odobrenje za rad, te da je nad njim pokrenut likvidacioni postupak kod Općinskog suda u Sarajevu. Nadalje, da je u tom likvidacionom postupku tužilac blagovremeno prijavio svoje potraživanje 14. decembra 2012. godine (u iznosu potraživanom predmetnom tužbom), na ime materijalne štete na njegovom vozilu nastale u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 11. avgusta 2012. godine, te da je likvidacioni upravnik „Lido osiguranja“ d.d. Sarajevo u likvidaciji priznao tužiocu potraživani iznos. Konačno, da tužilac nije namiren za iznos potraživanja koji mu je priznat i koji predmetnom tužbom potražuje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon), propisano da je „Cilj zaštitnog Fonda plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz… saobraćajnih nezgoda koje se dogode nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim članom 16. stav (1) alineja 3) Zakona“. Dalje, da je odredbama člana 16. stav (1) alineja 3) Zakona propisano da je apelant obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju, između ostalog, materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH i u slučaju kada je protiv društva registrovanog u Federaciji BiH pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema Zakonu (što je slučaj u konkretnom predmetu). Prema tome, Kantonalni sud je naveo da, kako apelant nije sporio da predmetno potraživanje tužioca u likvidacionom postupku potiče iz štetnog događaja koji se desio u vrijeme kada je apelant već bio formiran, to je, imajući u vidu naprijed navedene odredbe Zakona, pravilan stav prvostepenog suda da je apelant pasivno legitimisan za isplatu predmetnog priznatog potraživanja. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da, kako je njegova odgovornost, shodno odredbama čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, supsidijarna, a likvidacioni postupak nije okončan, to je predmetna tužba preuranjena. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je tačno da likvidacioni postupak ima za cilj namirenje prijavljenih i priznatih potraživanja prema likvidacionom dužniku, te da se stoga i obaveza apelanta ima smatrati supsidijarnom (te da ista uslovno postoji u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku). Međutim, Kantonalni sud je istakao da to ne znači i da do obaveze apelanta da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH dolazi tek u slučaju kada je okončan postupak likvidacije nad osiguravajućim društvom. Naime, naprijed navedeno ne proizlazi iz odredbi člana 16. stav (3) Zakona prema kojima prednja obaveza za apelanta nastaje kada je pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad, što je apelant u konkretnom slučaju zanemario.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da u postupcima kao što je predmetni postupak apelant nije pasivno legitimisan, pa ističe da je i sudska praksa u nekim predmetima zauzela takav stav, te da je takav stav potvrdio i Ustavni sud u svojoj Odluci o dopustivosti broj AP-2676/09 od „6. avgusta 2012. godine“. Dalje ističe da je odgovornost apelanta, shodno odredbama čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, supsidijarna, odnosno da postoji samo za obaveze priznate u likvidacionom postupku i to nakon što je likvidacioni postupak okončan, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Konačno, da je predmetna tužba preuranjena jer oštećeni može da potražuje naknadu predmetne štete od apelanta tek po okončanju likvidacionog postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant, po svojoj strukturi, u poziciji kao nosioci javne vlasti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U pogledu apelantovog pozivanja na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2676/09 od 27. juna 2012. godine, Ustavni sud zapaža da se u tom predmetu (u kojem je apelacija odbačena kao prima facie neosnovana) nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom predmetu, s obzirom da apelant S.P. (kao tužilac) u tom predmetu nije po nalogu likvidacionog upravnika pokrenuo u ostavljenom roku parnični postupak za utvrđivanje osnovanosti i visine dijela potraživanja koje mu u posebnom likvidacionom postupku osiguravajućeg društva nije priznato, dok je u konkretnom slučaju tužilac pokrenuo predmetni parnični postupak radi isplate priznatog potraživanja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4503/21 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio