Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2280/20 (D.D. „Solana“ Tuzla)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zakup
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2280/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2280/20, rješavajući apelacije DD „Solana“ Tuzla na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija DD „Solana“ Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 224034 19 Rev od 19. svibnja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. DD „Solana“ Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tahiba Bajramović, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 7. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 224034 19 Rev od 19. svibnja 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa zakonski zastupnik Kantonalno pravobraniteljstvo tuženog, zatraženo je u razdoblju od 12. do 15. studenog 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelacije u razdoblju od 17. do 26. studenog 2021. godine.
4. Apelantu su 4. siječnja 2022. godine u skladu sa Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02- 1056/21 od 17. prosinca 2021. godine dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 224034 14 Ps od 29. rujna 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev da se tuženi obveže da mu na ime zakupnine za razdoblje od 22. ožujka 2012. do 31. svibnja 2015.godine isplati iznos od 773.690,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupak (stavak I.). Istom presudom usvojen je protutužbeni zahtjev tuženog, te je utvrđeno da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora u Tuzli, detaljnije označen u izreci presude, koji je zaključen između apelanta i tuženog 28. ožujka 2008. godine, s aneksima od 27. ožujka 2009. i 5. veljače 2010. godine, bez pravnog dejstva počev od 1. lipnja 2011. godine, zbog odustajanja apelanta od navedenog ugovora (stavak II.).
7. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelant kao zakupodavac i tuženi kao zakupac zaključili Ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora od 28. ožujka 2008. godine i da su 27. ožujka 2009. godine i 5. veljače 2010. godine zaključili dva aneksa tog ugovora. Ugovor je bio zaključen na razdoblje od tri godine, a ugovorena je mjesečna zakupnina od 20.288,90 KM. Dalje je utvrđeno da je apelant dopisom od 14. ožujka 2011. godine obavijestio tuženog da je predmetni ugovor prestao 1. siječnja 2011. godine i predložio mu da se on obnovi, uz upozorenje da će se u protivnom smatrati da je između stranaka zaključen ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme, budući da je tuženi nastavio koristiti poslovni prostor i nakon proteka vremena na koje je ugovor bio zaključen. Tuženi je dopisom od 12. svibnja 2011. godine obavijestio apelanta da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za zaključenje novog ugovora o zakupu jer apelant nije zemljišno-knjižni vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Nakon toga, apelant je 1. lipnja 2011. godine dostavio tuženom pismenu izjavu o otkazu predmetnog ugovora zato što tuženi ne ispunjava obvezu plaćanja zakupnine, uz otkazni rok od 15 dana.
8. U svezi s navedenim, Općinski sud je naveo da su parnične stranke, zaključivanjem ugovora o zakupu u smislu čl. 10. i 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu), stupile u obvezno-pravni odnos s pravima i obvezama utvrđenim u ugovoru, a na temelju kojeg je apelant bio aktivno legitimiran za potraživanje isplate zakupnine. Dalje, Općinski sud je naveo da je tuženi nakon 31. prosinca 2010. godine, do kojeg roka je bio zaključen ugovor o zakupu s aneksima, nastavio koristiti zakupljeni poslovni prostor, pa se taj ugovor u smislu članka 33. stavak 2. Zakona o zakupu smatra prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme. Također, Općinski sud je naveo da za taj pravni odnos nije od utjecaja vlasništvo nad predmetom zakupa s obzirom na to da se ugovorom o zakupu ne prenosi vlasništvo nego korištenje, pa nije nužno da zakupodavac bude vlasnik predmeta zakupa.
9. Međutim, Općinski sud je naveo da se tuženi s pravom poziva na činjenicu da je navedeni ugovor o zakupu, koji je prerastao u ugovor na neodređeno vrijeme, prestao važiti na temelju odustanka apelanta, i to dopisom koji je primljen kod tuženog 1. lipnja 2011. godine. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da u smislu članka 26. Zakona o zakupu ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumom strana ili na temelju otkaza, da je člankom 28. Zakona o zakupu propisano da otkazni rok iznosi šest mjeseci ako nije određen ugovorom, a da je člankom 29. stavak 1. Zakona o zakupu propisano da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje preko nadležnog suda. Prema ocjeni Općinskog suda, apelantov podnesak od 1. lipnja 2011. godine nije podnesak koji je sačinjen u skladu s naprijed navedenim odredbama, tj. ne radi se o otkazu preko nadležnog suda, u njemu nije određen otkazni rok u skladu s ugovorom odnosno Zakonom o zakupu, a ta vrsta prestanka ugovora putem otkaza predviđena je u slučaju davanja otkaza bez određenog razloga. S druge strane, člankom 34. Zakona o zakupu propisano je da zakupodavac može odustati od ugovora u svako vrijeme bez obzira na ugovore ili zakonske obveze o trajanju zakupa ako zakupac ne plaća dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopćenja zakupodavca. Iz sadržaja podneska od 1. lipnja 2011. godine proizlazi da je apelant tuženog više puta opominjao zbog neplaćanja zakupnine, te da tuženi, i pored toga, svoju ugovorenu obvezu nije ispunio. Također, pozivom se otkazni rok određuje 15 dana od dana prijema podneska, a tuženi se poziva da predmet zakupa odmah oslobodi od lica i stvari, kao i da izmiri zaostale obveze prema apelantu. Iz naprijed navedenog proizlazi da se taj podnesak, bez obzira na to što je nazvan „otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora“, može smatrati samo kao odustanak od ugovora o zakupu od strane apelanta, što je propisano člankom 34. Zakona o zakupu, pa je na taj način s danom 1. lipnja 2011. godine prestao važiti ugovor o zakupu od 28. ožujka 2008. godine, te aneksi od 27. ožujka 2009. i 5. veljače 2010. godine. Općinski sud je naveo da navedeno utvrđenje suda nije od utjecaja apelantov podnesak, koji je primljen kod tuženog 18. listopada 2011. godine, u kojem se apelant pozivao na vlasništvo na predmetnoj nekretnini te na potrebu zaključivanja ugovora o zakupu. Prema tome, Općinski sud je istaknuo da kako su ugovori o zakupu od 1. lipnja 2011. godine bez pravne važnosti, tj. ne proizvode pravne posljedice, to je tužbeni zahtjev za plaćanje zakupnine bez pravne osnove.
10. Općinski sud je dalje konstatirao da nije vezan za pravnu osnovu tužbe, te je naveo da apelant nije aktivno legitimiran ni za naknadu štete u visini zakupnine jer u smislu članka 219. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) samo vlasnik stvari može zahtijevati naknadu od onog tko njegovu stvar upotrebljava u svoju korist. Međutim, apelant nije dokazao da je bio vlasnik zgrade u dijelu 2/3 u razdoblju od 1. lipnja 2011. godine (kada je ugovor o zakupu prestao zbog odustanka apelanta) do 7. veljače 2014. godine, kada je nesporno došlo do oštećenja i onesposobljavanja predmeta zakupa za daljnje korištenje. Naime, uvidom u zemljišno-knjižni izvadak u koji je upisana predmetna parcela te historijat upisa utvrđeno je da apelant nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, nego je to DD „Fabrika soli“ Tuzla sa 2/3 i DD „Rudnik soli“ Tuzla sa 1/3. Iz dokaza koji su provedeni u postupku proizlazi da je apelant pravna osoba nastala privatizacijom, te da predmet privatizacije nije bila predmetna nekretnina, odnosno da sporna nekretnina nije uključena u kapital poduzeća prilikom privatizacije. Također, Općinski sud je naveo da je u postupku koji je pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda broj Pž-37/01 od 31. srpnja 2002. godine utvrđeno da je DD „Fabrika soli“ Tuzla (dakle ne „Solana“ d.d. Tuzla), i to na temelju članka 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima stekla pravo suvlasništva predmetnog objekta s 2/3 dijela – građenjem svojim sredstvima. Prema tome, ne može na temelju pravnog sljedništva apelant zasnivati svoje pravo vlasništva na predmetnoj zgradi jer kako zgrada nije bila predmet privatizacije, slijedom toga nije ni dokazao da je postao vlasnik sporne zgrade. Također, isključena je mogućnost da privatizirano poduzeće izvan stečenih prava na predmetu privatizacije ostvaruje dalja prava koja je eventualno imalo poduzeće koje se privatizira, a s kojim pravima se nije ušlo u proces privatizacije. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da apelant ni kao pravni sljednik tog poduzeća nema zakonske osnove za ostvarivanje bilo kakvih vlasničkih prava, pa dakle ni pravo na naknadu štete – u vidu iznosa zakupnine, a takvo pravno stajalište zauzeto je i u Rješenju Vrhovnog suda broj 70 0 Ps 000113 09 Rev od 28. travnja 2011. godine.
11. Naposljetku, Općinski sud je naveo da je uvidom u spis tog suda broj 32 0 Ps 082954 04 Ps, odnosno prvostupanjsku presudu od 25. ožujka 2013. godine, Presudu Kantonalnog suda 32 0 Ps 082954 13 Pž od 26. prosinca 2013. godine i Odluku Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 082954 14 Rev od 2. listopada 2014. godine, utvrđeno da je tuženi pravomoćno obvezan da apelantu po osnovi zakupnine plati iznos od 296.319,85 KM za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 21. ožujka 2012. godine, jer je ugovor o zakupu na određeno vrijeme u skladu sa člankom 32. stavak 2. Zakona o zakupu prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme. Međutim, u prvostupanjskom postupku tuženi nije provodio dokaz uvidom i čitanjem apelantovog dopisa od 1. lipnja 2011. godine, a u postupku po žalbi sud ga nije prihvatio kao novi dokaz, tako da ta odluka nema utjecaja na utvrđenje suda o odustanku od ugovora o zakupu od strane apelanta. U tom pogledu, Općinski sud je istaknuo da je svaki predmet, s obzirom na činjeničnu građu i provedene dokaze (raspravno načelo), sam za sebe i ne proizvodi pravne učinke na druge postupke slične činjenične građe.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 224034 15 Pž od 14. svibnja 2019. godine apelantove žalbe su odbijene i potvrđena je prvostupanjska presuda.
13. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostupanjski sud pravilno, primjenom odredbe članka 34. Zakona o zakupu, cijenio da apelantov dopis od 1. lipnja 2011. godine, bez obzira na to što je naslovljen kao otkaz ugovora o zakupu, ima karakter izjave zakupodavca o odustanku od ugovora o zakupu, a ne izjave o otkazu. Naime, iz sadržaja tog dopisa, kao i iz dopisa od 14. ožujka 2011. godine proizlazi da je apelant tuženog pozivao na plaćanje zakupnine, što tuženi nesporno nije učinio, kao i na predaju u posjed poslovnog prostora, pa se taj dopis ima smatrati izjavom o odustanku od ugovora o zakupu. Dakle, sadržaj tog dopisa i način izjave (predaje pismenim putem) ispunjava uvjete iz članka 34. Zakona o zakupu, da bi se smatrao izjavom o odustanku, tako da je ugovorni odnos između stranaka prestao odustankom apelanta, i to sa danom kada je apelant taj dopis predao tuženom, odnosno 1. lipnja 2011. godine. Iz tog razloga, drugostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tuženog za sporno razdoblje potraživao isplatu zakupnine jer za to nije postojala pravna osnova (ugovor o zakupu).
14. Kantonalni sud je također naveo da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je prvostupanjski sud „prihvaćajući pogrešno postavljeni protutužbeni zahtjev“ povrijedio odredbu članka 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer za podnošenje tog zahtjeva tuženi nije imao pravnog interesa. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo sadržaj članka 54. st. od 1. do 3. ZPP, te je ukazao da s obzirom na to da je apelant tužbenim zahtjevom od tuženog potraživao isplatu zakupnine za sporno razdoblje, a tuženi, osporavajući tužbeni zahtjev i svoju obvezu plaćanja zakupnine, tvrdio da je ugovorni odnos između stranaka prestao, to je, suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, tuženi imao pravni interes za utvrđenje ove sporne činjenice (postojanja odnosno nepostojanja ugovornog odnosa), o kojoj je ovisilo odlučivanje i o obvezi tuženog da plati apelantu potraživani iznos na ime zakupnine. Prema tome, Kantonalni sud je taj apelantov prigovor ocijenio neutemeljenim, na što je bez utjecaja i tvrdnja da nema mjesta podnošenju utvrđujuće tužbe ako je dospio zahtjev za činidbu jer u konkretnom postupku tuženi i nije imao kondemnatorni zahtjev prema apelantu, u kojem slučaju (postojanja takvog zahtjeva tuženog) bi se mogla prihvatiti ta apelantova tvrdnja.
15. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen i žalbeni navod da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta „retroaktivnom“ utvrđenju da je ugovor o zakupu bez pravnog dejstva od 1. lipnja 2011. godine. Naime, ugovorni odnos između stranaka prestao je prijemom apelantove pismene izjave o odustanku, dok odluka suda kojom je usvojen protutužbeni zahtjev ima samo deklaratorni karakter jer se njom samo konstatira pravno stanje koje već postoji između stranaka. Na utvrđenje suda da je ugovorni odnos između stranaka prestao postojati od 1. lipnja 2011. godine nema utjecaja ni apelantovo pozivanje na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Tuzli od 25. ožujka 2013. godine kojom je obvezan tuženi da mu na ime zakupnine za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 21. ožujka 2012. godine isplati iznos od 296.319,85 KM, niti ova odluka u tom smislu ima karakter „presuđene stvari“. Naime, iz sadržaja presude (kao i cjelokupnog spisa u koji je vršen uvid) proizlazi da tuženi (a ni apelant) tijekom tog prvostepenog postupka nije predlagao i izvodio dokaz uvidom u dopis od 1. lipnja 2011. godine, nego ga je prvi put priložio uz žalbu izjavljenu protiv presude od 25. ožujka 2013. godine. Kantonalni sud je, rješavajući po žalbama stranaka, utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 207. stavak 1. ZPP da se taj dokaz prvi put prilaže uz žalbu, pa se on nije ni cijenio, tako da navedene presude, kako to pravilno iznosi i prvostupanjski sud, nemaju utjecaja na utvrđenje o prestanku ugovora o zakupu s obzirom na to da činjenična građa i provedeni dokazi u tom postupku nisu isti s ovim konkretnim postupkom.
16. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da na utvrđenje da je ugovorni odnos između stranaka prestao postojati nema utjecaja ni činjenica da je tuženi sve do 7. veljače 2014. godine (kada je zgrada zapaljena) bio u posjedu poslovnog prostora. U tom pogledu, prvostupanjski sud je pravilno sporni pravni odnos cijenio i s aspekta primjene odredbe članka 219. ZOO kojom se propisuje da, kada je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, neovisno o pravu na naknadu štete, ili u odsustvu naknade štete, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Međutim, u konkretnom slučaju, suprotno apelantovom žalbenom shvaćanju, apelant nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju kojom bi od tuženog mogao zahtijevati isplatu potraživanog iznosa ni kao naknadu za korištenje tuđe stvari jer apelant nije imalac stvari s obzirom na to da nije utvrđeno da je apelant vlasnik poslovnog prostora koji je koristio tuženi.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 224034 19 Rev od 19. svibnja 2020. godine odbijena je apelantova revizija.
18. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je pravilna odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda kojom je usvojen protutužbeni, a odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine zbog utvrđenog prestanka ugovora, jer prestankom obveznopravnog odnosa prestaje i obveza zakupca na plaćanje zakupnine u visini koja je bila utvrđena ugovorom. Također, Vrhovni sud je naveo da nije utemeljen prigovor da se glede protutužbenog zahtjeva tuženog radi o presuđenoj stvari. Naime, suprotno apelantovom shvaćanju, postojanje druge pravomoćne presude kojom je tuženi obvezan da apelantu isplati dospjelu zakupninu do 21. ožujka 2012. godine (ranije razdoblje) ne može biti od utjecaja na odluku suda u ovom predmetu, u kojem je tuženi uspio dokazati da u relevantnom razdoblju zbog prestanka ugovora stranke nisu bile u odnosu zakupodavca i zakupoprimca. Ta tužba se odnosi na drugo vremensko razdoblje, pa su stranke imale obvezu dokazivati činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, što je tuženi iskoristio podnošenjem protutužbe i uspio sa zahtjevom za utvrđenje prestanka ugovora o kojem sud nije ranije odlučivao. Također, Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostupanjskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev utemeljena i na pravilnoj primjeni odredbe članka 219. ZOO s obzirom na to da sudovi nisu utvrdili da taj poslovni prostor predstavlja apelantovu imovinu jer apelant nije dokazao da ima pravo koje ga ovlašćuje da od tuženog zahtijeva naknadu koristi koju je imao od uporabe poslovnog prostora i nakon prestanka ugovora o zakupu, pa je i u tom dijelu osporena odluka pravilna i zakonita.
IV.Apelacije a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
20. Apelant smatra da je imao pravo na sklapanje ugovora o zakupu i potraživanje zakupnine po osnovi posjeda zgrade koju je imao kao pravni sljednik „Fabrike soli“ d.d. Tuzla. U tom pogledu, apelant tvrdi da Vrhovni sud apelantov pismeni akt od 1. lipnja 2011. godine pod nazivom „Otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora“ tumači na proizvoljan način prihvaćajući ocjenu da taj akt ima karakter izjave o odustanku od ugovora o zakupu. Prema apelantovom mišljenju, taj akt ne može biti shvaćen kao odustanak jer u njemu jasno piše otkaz ugovora o zakupu, pri čemu se u njemu nigdje ne spominje odustajanje o ugovora, pa revizijski sud taj podnesak nije trebao tumačiti već primijeniti onako kako glasi. Ovo osobito kod činjenice da je navedeni akt upućen šest mjeseci nakon isteka aneksa ugovora, pri čemu apelant putem suda nije zahtijevao da mu tuženi preda poslovni prostor. Prema tome, apelant smatra da upućivanje spornog podneska ne može biti osnova da tuženi traži utvrđivanje da ugovor nema pravnog dejstva jer je tuženi nastavio koristiti taj poslovni prostor iako je tim aktom traženo da tuženi odmah oslobodi poslovni prostor. Stoga, apelant smatra da je revizijski sud proizvoljno primijenio odredbu članka 34. Zakona o zakupu jer tuženi ničim nije dokazao da je apelant odustao od ugovora o zakupu, u spisu suda ne postoji niti jedan dokaz o tome, a i sam on tijekom postupka navodi da nije odustao od ugovora. Apelant dalje ističe da je pravomoćno presuđeno da je ugovor o zakupu bio na snazi do 21. ožujka 2012. godine do kada je apelantu dosuđena zakupnina u ranijem postupku, zbog čega smatra da nikako ne može biti utvrđeno da je taj ugovor bez pravnog dejstva od 1. lipnja 2011. godine. Naposljetku, apelant smatra da pošto je dokazao da ima posjed, tj. pravo na imovinu, da je Vrhovni sud pobijanom presudom ometao to pravo, bez utemeljenja u zakonu ili bez legitimnog cilja, čime mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
b)Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji jer je u osporenoj odluci obrazloženo iz kojih razloga je zaključeno da apelantova revizija nije utemeljena, odnosno da su pravilne i na zakonu utemeljene odluke nižestupanjskih sudova kojima je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, a usvojen protutužbeni zahtjev tuženog.
22. Kantonalni sud je istaknuo da je taj sud utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno, primjenom odredbe članka 34. Zakona o zakupu, cijenio da apelantov dopis od 1. lipnja 2011. godine ima karakter izjave zakupodavca o odustanku od ugovora o zakupu, a ne izjave o otkazu. Ovo iz razloga što se ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje putem nadležnog suda, što nije u konkretnom slučaju s obzirom na to da je apelant navedeni dopis predao u pisarnicu tuženog. S obzirom na to, Kantonalni sud smatra da nisu utemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao.
23. Općinski sud je naveo da apelacijski navodi nisu utemeljeni iz razloga koji su navedeni u obrazloženju prvostupanjske presude, pri kojima taj sud i dalje ostaje, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. Tuženi je naveo da u cijelosti osporava navode iz apelacije jer apelant nije bio vlasnik ni posjednik sporne zgrade u kojoj je bilo sjedište Vlade tuženog do 2014. godine, te da je tuženi vlasnik tog prostora, zbog čega jasno proizlazi da je apelant na nezakonit način stjecao imovinsku korist po osnovi nezakonitog zakupa. S obzirom na to, tuženi smatra da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 54. st. (1) i (2) (1) Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava ili pravnog odnosa, povredu prava osobnosti ili istinitost, odnosno neistinitost koje isprave.
(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužitelj ima pravni interes da sud ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost koje isprave prije dospijeća zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Članak 74. st. (1) i (4) (1) Tuženik može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u svezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje kojeg prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju ovisi u cijelosti ili djelomice odluka o tužbenom zahtjevu.
(4) Odredbe ovoga zakona o tužbi i odgovoru na tužbu na odgovarajući se način primjenjuju i na protutužbu i odgovor na protutužbu, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Članak 196.
(1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna.
(2) Sud tijekom cijeloga postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako ustanovi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
Članak 197.
(1) Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.
(2) Presuda prema strankama ima učinak od dana donošenja, a u slučajevima u kojima strankama prema odredbama ovog zakona presudu dostavlja sud - od dana kada im je dostavljena.
Članak 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 99.
(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Otkaz zbog neplaćanja zakupnine Član 584.
(1) Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu ako zakupac ne plati zakupninu ni u roku od 15 dana pošto ga je zakupodavac pozvao na plaćanje.
(2) Ali će ugovor ostati na snazi ako zakupac isplati iznos dužne zakupnine pre nego što mu otkaz bude saopšten.
27. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90, 7/92 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
1. Prestanak na osnovu otkaza Član 26. stav (1) Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumom ili na osnovu otkaza.
Član 27.
Otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija je punovažan kada između dana dostave otkaza protivnoj strani i dana kada treba da prestane zakupili odnos protekne vrijeme određeno ugovorom ili ovim zakonom (otkazni rok).
Otkazni rok može teći samo od prvog odnosno petnaestog u mjesecu, osim ako ugovorom nije drukčije određeno.
Član 28.
Ako nije određen ugovorom, otkazni rok iznosi šest mjeseci.
Član 29.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se preko nadležnog suda.
U otkazu mora se naznačiti i dan koga je, po zahtjevu otkazivaoca, protivna strana dužna iseliti se iz poslovnih prostorija i predati ih otkazivaocu, odnosno dan do koga je protivna strana dužna poslovne prostorije da primi.
Član 30. st. (6) Otkaz koji je podnio zakupac sud će bez izdavanja naloga dostaviti zakupodavcu.
2. Prestanak istekom ugovorenog vremena Član 32. st. (1) i (2) Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je zaključen.
Ako po isteku ugovorenog vremena poslovne prostorije ne budu ispražnjene i predate, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija.
Član 33.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra se, po isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi.
Smatra se da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku toga vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije.
3. Prestanak na osnovu odustanka Član 34.
Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa:
1. ako zakupac, i poslije opomene od strane zakupodavca, koristi poslovne prostorije protivno ugovoru, ili im nanosi znatniju štetu koristeći ih, bez potrebne pažnje;
2. ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca.
Članak 36.
Strana koja odustaje od ugovora dužna je drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku, kao i odrediti joj rok do koga se ima predati odnosno primiti ispražnjena prostorija.
Rok iz prethodnog stava ne može biti kraći od 30 dana, računajući od dana kada je druga strana primila izjavu o odustanku od ugovora Član 37.
Ako zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora ne preda ispražnjene poslovne prostorije u roku određenom u prethodnom članu, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju apelant osporava presudu Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelant presudu Vrhovnog suda primio 1. lipnja 2020. godine, a da je apelaciju podnio 7. srpnja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio po tužbi apelanta protiv tuženog radi isplate duga zbog neplaćanja zakupnine, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, a apelant i iz članka 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
36. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je osporena odluka donesena uz proizvoljno utvrđivanje činjenica i primjenu materijalnog prava.
37. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
38. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje).
39. Ustavni sud također podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
40. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoje zaključke o pravnoj valjanosti zaključaka iz prvostupanjske i drugostupanjske presude, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su prvostupanjski i drugostupanjski sud, a to je prihvatio i Vrhovni sud, odlučujući o protutužbenom zahtjevu tuženog, razmotrili sadržaj apelantovog podneska od 1. lipnja 2011. godine koji je bio naslovljen kao „otkaz ugovora o zakupu“ te okolnosti i razloge zbog kojih je bio upućen tuženom. Sadržaj navedenog podneska redovni sudovi su doveli u vezu sa sadržajem odredbi čl. 33. i 34. Zakona o zakupu i dali jasno obrazloženje da se taj podnesak treba shvatiti kao apelantovo odustajanje od ugovora o zakupu, odnosno prestanak ugovora o zakupu koji je prešutno prerastao u ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme. Kod takvog stanja stvari, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su utemeljene apelantove tvrdnje kojima ukazuje da se Vrhovni sud, u takvim okolnostima predmeta, trebao držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza iz naslova spornog podneska, s obzirom na to da sadržaj tog podneska nije odgovarao zakonskim uvjetima propisanim za izjavljivanje otkaza ugovora o zakupu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost navedenih zaključaka ne ukazuju apelantove tvrdnje da apelant putem suda nije tražio da mu tuženi preda u posjed poslovni prostor i da je tuženi nastavio koristiti taj poslovni prostor, te da Vrhovni sud taj podnesak nije trebao tumačiti već primijeniti onako kako glasi. Naime, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant tim podneskom tražio predaju u posjed, pri čemu činjenica da apelant povrat u posjed poslovnog prostora nije tražio putem suda ne može biti ukazivati na proizvoljnost u zaključku redovnih sudova, s obzirom na to da je pokretanje sudskog postupka radi predaje u posjed u smislu čl. 32. i 37. Zakona o zakupu predviđeno samo kao mogućnost ali ne i obveza zakupodavca u zaštiti njegovih prava.
41. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje o apelantovom prigovoru presuđene stvari. Ovo osobito kod utvrđenja redovnih sudova da u prethodnom postupku u kojem je utvrđena obveza tuženog na isplatu zakupnine dospjele do 21. ožujka 2012. godine nije razmatran sporni apelantov podnesak od 1. lipnja 2011. godine, pa se ne može utvrditi da postoji identitet činjenične osnove, što je jedan od uvjeta koji se mora kumulativno ispuniti za utvrđenje da je o istoj stvari ranije pravomoćno odlučeno. Također, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju protutužbom postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev, pri čemu iz stanja u spisu ne postoji bilo šta što upućuje da se osporenim odlukama dovodi u pitanje izvršenje obveze tuženog u dijelu spornog razdoblja na temelju ranijih pravomoćnih presuda. U tom pogledu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tijekom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neutemeljeni, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi apelant doveo u pitanje razloge koje su redovni sudovi naveli u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredbi i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke, zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
2. Pravo na imovinu
43. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud, prihvaćajući zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, dao jasno i argumentirano obrazloženje o utemeljenosti protutužbenog zahtjeva tuženog i neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, a koji zaključci se ne čine proizvoljnim u segmentima koje je apelant osporavao.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić