Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2550/20 (Vitis d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

  • Zloupotreba prava na podnošenje apelacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2550/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-2550/20, rješavajući apelaciju Vitis d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka f), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vitis d.o.o. Čitluk podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 179886 19 Rsž od 3. juna 2020. godine, zbog toga što je apelant zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Vitis d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 22. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 179886 19 Rsž od 3. juna 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 179886 16 Rs od 8. oktobra 2018. godine poništeno je Rješenje apelanta o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga broj 12-09/16. od 9. maja 2016. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o otkazu), te je apelantu naloženo da uspostavi radno pravni status tužitelju (E. K.) na poslovima koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili drugim odgovarajućim poslovima. Presudom je dalje apelant obavezan isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih naknada plaća za određeni vremenski period određeni ukupni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da za tužitelja uplatiti doprinose za PIO za određeni vremenski period (sve bliže opisano u izreci presude). Presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu apelant isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora (za 2013., 2014., 2015. i 2016. godinu) u iznosu bliže označenom u izreci presude za sa zakonskom zateznom kamatom. Istovremeno presudom apelant je obavezan da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 179886 19 Rsž od 3. juna 2020. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana. Istovremeno presudom je uvažena žalba tužitelja, te je prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelant je obavezan da tužitelju isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora (za 2013., 2014., 2015. i 2016. godinu) u iznosu bliže označenom u izreci presude za sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu bliže označnom u izreci presude. Istovremeno presudom je apelant obavezan naknaditi tužitelju troškove sastava žalbe u iznosu bliže označenom u izreci presudi.

4. U odgovoru na apelaciju od 21. oktobra 2021. godine, Općinski sud je naveo da je protiv osporene presude izjavljena revizija, te da je Vrhovni sud 23. septembra 2021. godine donio rješenje kojim je reviziju apelanta odbacio.

5. U odgovoru na apelaciju od 27. oktobra 2021. godine, punomoćnik tužitelja je obavijestio Ustavni sud da su tužitelj i apelant 3. jula 2020. godine zaključili vansudsku nagodbu i da je apelant dobrovoljno postupio po istoj. U članu 1. vansudske nagodbe (koja je dostavljena Ustavnom sudu) između ostalog, konstatovano je da su prvostepena i osporena drugostepena presuda sastavni dio navedene nagodbe, a u članu 2. je navedeno da ugovorne strane prekidaju spor i određuju svoja međusobna prava i obaveze, te da stoga zaključuju ovu nagodbu, kojom u cijelosti rješavaju sva sporna pitanja u vezi sa sudskim postupkom i sva druga pitanja u vezi radnog odnosa i potraživanja iz radnog odnosa tužitelja. Dalje u članu 3. nagodbe je navedeno da su tužitelj i apelant saglasni koliko iznose ukupna potraživanja tužitelja prema apelantu na ime plata i regresa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, zatim doprinosi za PIO za određene vremenske periode, te troškovi parničnog i žalbenog postupka (sve bliže opisano u izrekama osporenih presuda). Članom 4. nagodbe je između ostalog ugovoreno da tužitelj potvrđuje da osim potraživanja iz člana 1. odnosno člana 3. nagodbe nema nikakvih drugih potraživanja, pretenzija ili prava iz radnog odnosa i po osnovu rada, te da zaključenjem, a u momentu potpunog ispunjenja ove nagodbe tužitelj se u cijelosti odriče i odustaje od izvršenja osporenih presuda, a naročito se odriče i odustaje od prava da zahtijeva ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa odnosno vraćanje na rad kod apelanta. Članom 5. su ugovoreni način i rokovi isplate odnosno ugovoreno je da će apelant u dvije rate na račun tužitelja i punomoćnika tužitelja isplatiti određene iznose na ime plata i regresa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškova postupka (prvoj rati najkasnije do 10. jula 2020. godine i drugoj rati najkasnije do 10. avgusta 2020. godine), te da će u trećoj rati najkasnije do 10. septembra 2020. godine apelant za tužitelja obračunati i uplatiti pripadajuće doprinose za PIO za određene periode.

6. Odgovori na apelaciju su dostavljeni zastupniku apelanta radi eventualnog izjašnjenja 6. januara 2022. godine.

7. Zastupnik apelanta nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukazao na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka f) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka f) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

f) apelant je zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije;

10. Ustavni sud ukazuje da je apelant 22. jula 2020. godine podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 179886 19 Rsž od 3. juna 2020. godine. Međutim, imajući u vidu odgovor punomoćnika tužitelja od 27. oktobra 2021. godine, Ustavni sud nalazi da je apelant, prilikom podnošenja predmetne apelacije, propustio da informiše Ustavni sud o bitnim činjenicama u vezi sa predmetnom apelacijom koje se odnosi na činjenicu da su prije podnošenja predmetne apelacije tužitelj i apelant 3. jula 2020. godine zaključili vansudsku nagodbu čiji sastavni dio čini prvostepena i osporena presuda. Naime, iz navedene vansudske nagodbe proizilazi da su tužitelj i apelant saglasni koliko iznose ukupna potraživanja tužitelja prema apelantu (bliže opisano u izrekama osporenih presuda), da zaključivanjem ove nagodbe ugovorne strane prekidaju spor i određuju svoja međusobna prava i obaveze, te da u cijelosti rješavaju sva sporna pitanja u vezi sa sudskim postupkom i sva druga pitanja u vezi radnog odnosa i potraživanja iz radnog odnosa tužitelja, te da je ugovoren način isplate. Ustavni sud, također, zapaža da iz odgovora proizilazi da je apelant dobrovoljno postupio po vansudskoj nagodbi. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da zastupnik apelanta nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju koji su mu dostavljeni radi eventualnog izjašnjenja odnosno nije osporio da je apelant sa tužiteljom zaključio vansudsku nagodbu prije podnošenja apelacije, te da je dobrovoljno postupio po istoj. Proizilazi da podnošenje apelacije u takvoj pravnoj situaciji kada je apelant zaključio vansudsku nagodbu čiji sastavni dio čini prvostepena i osporena presuda ne upućuje na postojanje apelantove stvarne namjere da u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom ostvari zaštitu njegovih ustavnih prava. Iz takvog ponašanja apelanta nesumnjivo proizlazi da korištenje procesnih ovlaštenja kao što je podnošenje apelacije Ustavnom sudu protiv osporene presude, nije preduzeto sa ciljem zaštite njegovih prava. Prema tome apelant se ne može smatrati žrtvom u smislu člana 6. Evropske konvencije na koji se poziva, iz čega proizlazi da je bez stvarnog razloga podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud podsjeća da u ovakvom slučaju, kada apelant podnese apelaciju koja nije usmjerena na zaštitu ustavnih prava nego predstavlja zloupotrebu procesnih ovlaštenja, Ustavnom sudu se stvara nepotreban posao inkompatibilan sa njegovom stvarnom funkcijom zaštite ustavnih prava apelanata (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-13/03 od 4. marta 2004. godine, AP-698/13 od 10. aprila 2014. godine, AP-806/16 od 7. marta 2017. godine i AP-671/18 od 11. septembra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

11. Konačno, prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelant zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka f) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelant zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2550/20 (Vitis d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio