Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4386/21 (N. M.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4386/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4386/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nedžad Mešanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžad Mešanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 209017 21 Kž od 12. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Mešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnio je 22. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 209017 21 Kž od 12. novembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 K 209017 20 K od 16. decembra 2020. godine apelant je oglašen krivim što je 2. januara 2020. godine, na području općine Lukavac , s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, kao uposlenik oštećenog („Piemonte“ d.o.o. Tuzla), na radnom mjestu vozača, preuzeo dnevne pazare u tri poslovne jedinice/marketa navedenog privrednog društva, u ukupnom iznosu od 12.770,60 KM, koji je trebao predati u sjedište firme, ali to nije učinio, nego je svjestan da se radi o tuđoj pokretnini, pa htijući to, navedeni novac zadržao za sebe, pribavivši sebi tako protupravnu imovinsku korist, i oštetivši navedeno društvo za taj iznos. Apelant je na taj način počinio krivično djelo Utaja iz člana 290. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, te je obavezan da oštećenom naknadi štetu u iznosu od 12.770,60 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude.

3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda od 16. decembra 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 126 0 K 209017 21 Kž od 12. novembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu i koje je savjesno cijenio u smislu odredbe člana 296. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), pravilno utvrdio da je apelant učinio krivično djelo u vrijeme i na način naveden u izreci prvostepene presude. Dalje je naveo da je prvostepeni sud, prilikom odluke o krivičnopravnoj sankciji, na strani apelanta utvrdio olakšavajuće okolnosti i to njegovu neosuđivanost, korektno ponašanje tokom postupka i izraženo kajanje, dok otežavajućih okolnosti nije našao. Također, da je prvostepeni sud cijenio i okolnosti izvršenja krivičnog djela, jer je apelant tom prilikom ostavio neobezbijeđeno teretno motorno vozilo firme, nezaključano i sa ključevima u kontakt bravi, čime je doveo u opasnost i njegovo otuđenje, kao i činjenicu da nikoga nije obavijestio gdje se vozilo nalazi, što ukazuje na određeni stepen beskrupoloznosti i potpunog nemara prema imovini koja mu je povjerena na korištenje. Pored toga, prvostepeni sud je naveo i činjenicu koju je potvrdio vlasnik firme prilikom svjedočenja, da je apelant ranije činio firmi krađe, ali da su mu one oproštene jer je obećao da se iste neće ponoviti. Konačno, da je prvostepeni sud uzeo u obzir i iznos utajenog novca koji je vrlo visok, pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, nalazeći da je ista srazmjerna stepenu krivice, stepenu jačine ugrožavanja zaštićenog dobra, težini i posljedici, nalazeći da se samo kaznom zatvora može ostvariti svrha kažnjavanja propisana zakonom i uticati na apelanta da ubuduće ne vrši krivična djela. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivice, te da se, po mišljenju tog suda, svrha kažnjavanja ne bi mogla postići uslovnom osudom.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno pravo, jer su iz iskaza vlasnika oštećenog lica zaključili da je i ranije činio krađe u firmi, zbog čega su ga, kršeći odredbu člana 3. ZKP FBiH, umjesto na uslovnu, osudili na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge kojima su se rukovodili pri donošenju odluke o krivičnopravnoj sankciji, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4386/21 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio