Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3963/21 (D. Š.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 20
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3963/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-3963/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragi Šantić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragi Šantić zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave u predmetu „vraćanja stana u posjed“, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragi Šantić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, podnio je 18. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave u predmetu „vraćanja stana u posjed“.
2. Postupajući po zahtjevu apelanta za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo od 4. oktobra 1999. godine, Ministarstvo građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj UPI-09- 04-25-70/0 od 7. decembra 2006. godine utvrdilo da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu pobliže označenom predmetnim rješenjem.
3. Apelant je Ministarstvu 3. februara 2010. godine podnio zahtjev za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja Ministarstva od 7. decembra 2006. godine.
4. Rješenjem Ministarstva od 22. februara 2011. godine odbijen je zahtjev apelanta za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja Ministarstva od 7. decembra 2006. godine.
5. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Ministarstva od 22. februara 2011. godine, Federalno ministarstvo prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) je rješenjem od 28. marta 2011. godine poništilo osporeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak.
6. Ministarstvo je rješenjem od 22. septembra 2020. godine utvrdilo da Z.R. i drugi bespravno koriste predmetni stan, te da su dužni u roku od 15 dana od dana prijema predmetnog rješenja, putem Ministarstva, da navedeni stan predaju u posjed apelantu.
7. Postupajući po prijedlogu Z.R. za obnovu postupka okončanog rješenjem Ministarstva od 7. decembra 2006. godine (kojim je Ministarstvo utvrdilo da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu), Ministarstvo je zaključkom od 4. marta 2021. godine dopustilo obnovu predmetnog postupka, te navelo da će se u obnovljenom postupku saslušati Z.R., kao podnosilac predmetnog prijedloga, koji nije bio saslušan u postupku koji je prethodio donošenju rješenja Ministarstva od 7. decembra 2006. godine i da će se uzeti u obzir dokazi dostavljeni uz predmetni prijedlog za obnovu postupka.
8. Prema stanju apelacionog spisa, predmetni postupak je u toku pred Ministarstvom. Apelacioni navodi
9. Apelant navodi da je Ministarstvo povrijedilo njegovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navodi da „se punih 20 godina nije riješilo o njegovom zahtjevu za povrat stana“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U vezi s navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (1) Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) propisano da „ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena“. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. stav (3) navedenog zakona propisano da „ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uslovima iz stava (1) ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku“. Međutim, apelant, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, nije pokretao upravni spor pred nadležnim sudovima u smislu citiranih zakonskih odredbi. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1856/12 od 17. marta 2015. godine, stav 38.). Budući da je apelant propustio da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te da na taj način stvori uslove da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnim sudovima (po njegovoj tužbi), Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju.
13. U konkretnom slučaju apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić