Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4040/20 (Medžlis Islamske zajednice Mostar)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građevinska dozvola
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4040/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4040/20, rješavajući apelaciju Medžlisa Islamske zajednice Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Medžlisa Islamske zajednice Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 028659 17 U od 22. jula 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja broj UPI/03-23-2-119/16 od 24. marta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Medžlis Islamske zajednice Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnio je 9. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 028659 17 U od 22. jula 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: tuženi) broj UPI/03-23-2-119/16 od 24. marta 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog zatraženo je 8. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 15. oktobra 2021. godine, a tuženi 21. oktobra 2021. godine.

4. Apelantu su 24. januara 2022. godine, u skladu sa Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02- 1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant je 2. februara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem tuženog broj UPI/03-23-2-119/16 od 24. marta 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za upotrebu poslovnog objekta preciziranog u rješenju. Navedeno je da je, u skladu sa odredbama čl. 68. i 69. Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon), Komisija za tehnički pregled (u daljnjem tekstu: Komisija) izvršila pregled tehničke dokumentacije i izvedenih radova na predmetnom poslovnom objektu, te je 23. novembra 2016. godine dostavila pojedinačne izvještaje i mišljenja članova, kao i zajednički izvještaj s mišljenjem o izvršenom pregledu. U predmetnom izvještaju se navodi da je Komisija utvrdila određene nedostatke na građevini, te je predložila da se oni otklone u zakonom propisanom roku. U skladu s navedenim, a shodno odredbama člana 70. Zakona, tuženi je donio Zaključak broj UPI/03-23-2-118/16 od 13. decembra 2016. godine, kojim se investitoru – apelantu utvrđuje rok od 90 dana da otkloni nedostatke na izvedenim radovima prema primjedbama sadržanim u izvještaju Komisije o tehničkom pregledu izvedenih radova, odnosno da izvrši upis preciziranih parcela na apelantovo ime, a u skladu s Odlukom Predsjedništva Skupštine općine Mostar o prenošenju nekretnina na upravljanje i korištenje Odboru Islamske zajednice Mostar od 31. januara 1995. godine; da izvrši uknjižbu prava na preciziranim parcelama u evidenciju vlasništva (zemljišnu knjigu), te da kod nadležnih organa izvrši postupak formiranja jedne parcele (katastarski i u zemljišnim knjigama – gruntovne) koja je već definirana projektom i prikazana na skici iskolčenja, a odgovara objektu bazara i stvarnom stanju na terenu. U vezi s tim, tuženi je istakao da je, kako do dana donošenja predmetnog rješenja nisu otklonjeni nedostaci utvrđeni zaključkom od 13. decembra 2016. godine, odlučio kao u dispozitivu rješenja, a u skladu sa odredbama člana 71. stav 1. tačka 3. Zakona.

8. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 09 0 U 028659 17 U od 22. jula 2020. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmetne stvari proizlazi da je 4. maja 2016. godine apelant tuženom podnio zahtjev za tehnički prijem građevine – predmetnog poslovnog objekta i donošenje odobrenja za upotrebu uz koji je priložio dokumentaciju bliže označenu u zahtjevu (pored ostalog, geotehničku izvedbenu studiju i geotehničko praćenje radova poslovnog objekta od 29. marta 2016. godine Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Rješenje tuženog broj UPI/03-23-2-70/14 ID od 20. maja 2014. godine kojim se investitoru – apelantu daje odobrenje za građenje poslovnog objekta na zemljištu bliže označenom u dispozitivu rješenja, Izjavu izvođača radova o izvedenim radovima i uvjetima za održavanje građevine od 7. marta 2016. godine – MIP društvo za građevinarstvo Mostar, izvještaje o nadzoru nad građenjem i nadzoru nad građenjem za konstruktivnu fazu GD Bišina d.o.o. Mostar, oba od 11. marta 2016. godine). Kantonalni sud je naveo da je tuženi, postupajući po apelantovom zahtjevu, imenovao Komisiju za tehnički pregled izvedenih radova na izgradnji predmetnog poslovnog objekta, koja je o izvršenom pregledu sačinila zapisnik od 7. oktobra 2016. godine i dala mišljenje – zaključak da je potrebno izvršiti ispravke precizirane u prethodnoj tački. Tuženi je, u skladu s ovim mišljenjem Komisije, kako je obrazložio Kantonalni sud, donio zaključak kojim je naložio apelantu da u roku od 90 dana, koji je propisan članom 70. Zakona, otkloni uočene nedostatke. U vezi s tim je navedeno i da je apelant podneskom od 6. marta 2017. godine zatražio produženje roka određenog navedenim zaključkom ukazujući da je Odjelu za urbanizam i građenje Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) podnio zahtjev za dobijanje saglasnosti za cijepanje navedenih parcela i da je zahtjev odbijen uz obrazloženje da Odjel nije nadležan za provođenje Odluke o donošenju i provođenju Regulacionog plana historijskog gradskog područja Mostar. Navedeno je da je Odjel uputio apelanta na tuženog koji se također proglasio nenadležnim i apelanta uputio na nadležnu službu lokalne samouprave, te je apelant, kako se radi o sukobu nadležnosti, zatražio produženje roka do rješavanja sukoba nadležnosti. Obrazloženo je da je nakon toga apelant dobio obavijest tuženog kojom je tuženi ukazao na odredbu člana 70. Zakona, kao i da je zaključkom od 13. decembra 2016. godine određen maksimalan rok, te da ne postoji zakonska mogućnost za dodatno produženje roka.

9. Kantonalni sud je obrazložio i da je članom 68. stav 2. Zakona propisano da se tehničkim pregledom utvrđuje da li je građevina izgrađena u skladu s dokumentacijom na osnovu koje je izdato odobrenje za građenje, tehničkim propisima i normativima, kao i uvjetima za odnosnu građevinu utvrđenim posebnim propisima. Navedeno je da je, imajući u vidu podatke spisa predmeta, razloge date u obrazloženju osporenog rješenja, navode tužbe i odgovora na tužbu, Kantonalni sud ocijenio da se, suprotno navodima tužbe, osporeno rješenje zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni materijalnog prava i pravilnoj primjeni pravila upravnog postupka. Naime, kako je obrazložio sud, po prijemu apelantovog zahtjeva za tehnički prijem građevine, poslovnog objekta Bazar „Mala tepa“ Mostar, i donošenje odobrenja za upotrebu, tuženi je postupio u svemu u skladu s odredbama čl. 68. i 69. Zakona, odnosno imenovao je Komisiju koja je obavila tehnički pregled objekta, sačinila o tome zapisnik i na osnovu uočenog dala mišljenje, te je tuženi u skladu s tim mišljenjem pozvao apelanta da u roku propisanim članom

70. Zakona otkloni uočene nedostatke. Uz to, odredba člana 68. stav 2. Zakona, kako je obrazložio Kantonalni sud, propisuje da se tehničkim pregledom utvrđuje da li je građevina izgrađena u skladu s dokumentacijom na osnovu koje je izdato odobrenje za građenje, tehničkim propisima i normativima, kao i uvjetima za odnosnu građevinu utvrđenim posebnim propisima. Kantonalni sud je istakao da je rješenjem tuženog od 20. maja 2014. godine investitoru – apelantu dato odobrenje za građenje ovog poslovnog objekta na zemljištu na kojem je zaključkom tuženog naloženo da se zatraže odgovarajući upisi na ime investitora – apelanta i formira jedna katastarska, odnosno gruntovna parcela. Kantonalni sud je naveo da bi tek nakon što apelant obavi navedene radnje bilo moguće utvrditi da postoji tražena podudarnost između izgrađenog objekta i izdatog odobrenja za građenje, a kako apelant po isteku roka propisanog članom 70. Zakona nije postupio po navedenom zaključkom, prema mišljenju tog suda, pravilno je tuženi osporenim rješenjem odbio apelantov zahtjev, zbog čega je i tužba neosnovana.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i upravnim aktom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedeno kršenje vidi u proizvoljnoj primjeni prava od Kantonalnog suda i tuženog kao postupajućeg upravnog organa. Apelant navodi da je tuženi postupao proizvoljno kada je od apelanta iznenada u toku postupka izdavanja upotrebne dozvole zatražio dodatnu dokumentaciju, koja, prema članu 67. Zakona, uopće nije bila potrebna, te je odbio apelantov zahtjev kada apelant iz objektivnih razloga nije mogao postupiti po takvom nalogu. Apelant navodi i da je Kantonalni sud proizvoljno postupao kada se nije osvrnuo na njegove argumente o nezakonitom postupanju tuženog, već se samo ukratko i paušalno složio s postupanjem tuženog, te da nije uzeo u obzir da je i zakonski nemoguće izvršiti sve navedene radnje i ispravke u kratkom roku od 90 dana. Navodi i da je postupljeno mimo zakona jer su ranije izdata odobrenja i saglasnosti postali pravosnažni, te da nije bilo moguće ignorirati ih i zaobići donoseći suprotne zaključke kako je urađeno.

II.Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva, kao i da je predmet riješen u skladu s Planom rješavanja predmeta u tom sudu.

12. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva jer je osporeno rješenje doneseno u skladu s relevantnim zakonskim odredbama.

13. U izjašnjenju na odgovore apelant je naveo da i odgovor Kantonalnog suda ukazuje na ignoriranje činjenica na koje je apelant ukazivao u toku cijelog postupka, te da odgovor u kojem se Kantonalni sud fokusira na suđenje u razumnom roku na koje se apelant u apelaciji nije ni pozivao odaje utisak da apelacija nije ni pročitana i da se odgovor ne odnosi na apelaciju. Navedeno, prema apelantovom mišljenju, obezvrjeđuje sudsku efikasnost i zaštitu.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/06, 72/07, 32/08, 4/10, 13/10 i 45/10; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH) relevantne odredbe glase:

Član 35. st. 1, 2. i 3.

Građevinom se smatra građevinski objekt trajno povezan sa tlom koji se sastoji od građevinskog sklopa i ugrađene opreme koji u okviru tehnološkog procesa zajedno čine tehnološku cjelinu, kao i samostalno postrojenje trajno povezano sa tlom.

Građevinskim sklopom smatra se skup svrhovito povezanih građevinskih proizvoda, uključujući instalacije i opremu, koji nisu izravno povezani sa tehnološkim procesom.

Opremom se smatraju ugrađena postrojenja, uređaji, strojevi, procesne instalacije i drugi u građevinu ugrađeni proizvodi.

Član 36.

U smislu ovog Zakona pod građevinom se podrazumijevaju:

1) građevine trajno povezane sa tlom koje se sastoje od građevinskog sklopa ili od građevinskog sklopa i ugrađene opreme, kao i samostalna postrojenja trajno povezana sa tlom;

Član 67.

(1)Zahtjev za izdavanje odobrenja za upotrebu investitor podnosi Ministarstvu.

(2) Uz zahtjev iz stava 1. ovog člana prilaže se: 1) kopija odobrenja za građenje, 2) kopija katastarskog plana sa ucrtanim položajem građevine, 3) pisana izjava izvođača o izvedenim radovima i uvjetima za održavanje građevine, 4) pisani izvještaj o izvršenom nadzoru nad građenjem.

a) Tehnički pregled Član 68.

(2) Tehničkim pregledom utvrđuje se da je građevina izgrađena u skladu sa tehničkom dokumentacijom na osnovu koje je izdato odobrenje za građenje, tehničkim propisima i normativima, kao i uvjetima za odnosnu građevinu utvrđenim posebnim propisima.

Član 69.

(3) Komisija sastavlja zapisnik o izvršenom tehničkom pregledu.

(5) Izvještaj o izvršenom tehničkom pregledu sadrži stručno mišljenje komisije da li se izgrađena građevina može koristiti, odnosno staviti u pogon, ili su utvrđeni nedostaci na građevini.

Član 70.

(1) Ako su izvještajem komisije utvrđeni nedostaci na građevini koje treba otkloniti, Ministarstvo zaključkom utvrđuje rok za otklanjanje nedostataka koji ne može biti duži od 90 dana.

Član 71.

(1) Ministarstvo će odbiti zahtjev za izdavanje odobrenja za upotrebu:

ako se u roku utvrđenom zaključkom ne otklone nedostaci na građevini,

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanja koja su u vezi s davanjem upotrebne dozvole izgrađenom objektu, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

23. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i tuženi kao organ uprave, suprotno apelantovim navodima, dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke, a iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni prava. Ustavni sud smatra da su navedene odluke donesene u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je još 31. januara 1995. godine Predsjedništvo Skupštine općine Mostar donijelo Odluku o prenošenju nekretnina na upravljanje i korištenje Odboru Islamske zajednice Mostar, a da ista odluka nije do obavljanja tehničkog pregleda izgrađene građevine provedena u javnim knjigama, zbog čega je apelantu i naloženo da postupi u skladu s navedenom odlukom i izvrši formiranje jedne parcele (katastarski i u zemljišnim knjigama – gruntovne), koja je već definirana projektom za izgradnju predmetnog objekta. Ustavni sud zapaža i da je apelantu naloženo da postupi na navedeni način u roku od 90 dana, koji je propisan članom 70. Zakona, a da apelant nije izvršio naložene radnje u navedenom roku.

26. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, vezano za rok propisan članom 70. Zakona, suprotno apelantovim navodima, podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o zakonskom, prekluzivnom roku koji se ne može produžavati. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na navedenu činjenicu da je apelant još od 1995. godine imao vremena da izvrši odgovarajuće promjene u javnim knjigama, a vezano za izvršenje odluke Predsjedništva Skupštine općine Mostar, a da on to nije učinio. Ustavni sud zapaža da je zbog navedenog tuženi i ukazao svojim zaključkom na potrebu da se u Zakonom propisanom roku navedeni upisi izvrše u javnim knjigama s obzirom na to da je nova parcela koja je trebala nastati u skladu s Odlukom Predsjedništva Skupštine općine Mostar već definirana projektom za izgradnju. Na osnovu navedenog, a suprotno apelantovim navodima, jasno proizlazi da, kako su to obrazložili tuženi i Kantonalni sud, nije bilo saglasnosti stvarnog stanja s dokumentacijom koju je apelant priložio uz zahtjev za odobrenje upotrebe shodno odredbama člana 67. Zakona. Ovo stoga jer iz navedenog člana proizlazi da se uz zahtjev za izdavanje odobrenja za upotrebu dostavlja i kopija katastarskog plana s ucrtanim položajem građevine, a koja, kako je već rečeno, nije odgovarala stvarnom stanju. Osim toga, iz navedenog proizlazi da se, suprotno apelantovim navodima, ne radi o novom dokumentu koji nije predviđen navedenim članom 67. Zakona, a koji je tuženi tražio da apelant dostavi, već, kako je to i obrazloženo u osporenim odlukama, o potrebi ispravke nedostatka na dostavljenom dokumentu – katastarskom planu, koji nije bio u saglasnosti s tehničkom, odnosno projektnom dokumentacijom. Pri tome, činjenica da je apelant prethodno izdejstvovao odobrenja za građenje i urbanističku saglasnost nije od značaja za konkretan predmet jer navedena saglasnost i odobrenje nisu bili sporni tokom postupka. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

28. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni sud i tuženi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za upotrebu izgrađene građevine, a kada apelant nije u prekluzivnom roku od 90 dana, koji je propisan članom

70. Zakona, otklonio nedostatke koje je uočila Komisija, koji su se odnosili na nesaglasnost stvarnog stanja, odnosno tehničke i projektne dokumentacije i upisa u javne knjige.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4040/20 (Medžlis Islamske zajednice Mostar) | Sudska praksa | Aktio