Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2310/20 (Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Legitimno očekivanje
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2310/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2310/20, rješavajući apelaciju Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 144495 19 Gž od 5. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 144495 18 P 2 od 22.
marta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nermina Pivić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 144495 19 Rev od 28. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 144495 19 Gž od 5. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 144495 18 P 2 od 22. marta 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4087/19 od 27. novembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 4314/19 koju je apelantica podnijela 6. novembra 2019. godine protiv presude Kantonalnog suda od 5. septembra 2019. godine zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelanticine revizije izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 144495 19 Rev od 28. maja 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 5. septembra 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog Grada Zenica, kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 28. oktobra do 9. novembra 2021. godine.
5. Odgovori na apelaciju su 17. januara 2022. godine dostavljeni apelantici.
6. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 144495 18 P 2 od 22. marta 2019. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica po osnovu dosjelosti stekla pravo vlasništva na nekretninama bliže označenim u izreci presude, u naravi poslovna zgrada sa dvorištem (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), što je tuženi dužan da prizna i trpi da se kao vlasnik na predmetnim nekretninama iz zemljišnih knjiga briše, uz istovremeni upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u apelanticinu korist sa dijelom 1/1. Apelantica je obavezana da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđenja njenog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini po osnovu dosjelosti i upisa u zemljišne knjige prava vlasništva u njenu korist, shodno odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima. Općinski sud je nadalje naveo da je ocjenom provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. od 4. do 7. obrazloženja presude), te njihovom ocjenom u smislu člana
8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrđeno da je apelantica u posjedu predmetne nekretnine koju je njen prednik (SKBiHSDP Zenica) koristio po osnovu ugovora od 19. juna 1991. godine, kojim je izvršen prijenos prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini u korist apelanticinog prednika. Općinski sud je nadalje naveo da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Zenici od 15. septembra 1995. godine utvrđeno da je ništav ugovor o prijenosu prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini od 19. juna 1991. godine, te da je na osnovu navedene pravosnažne presude Osnovnog suda od 15. septembra 1995. godine u zemljišne knjige izvršen upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Općine Zenica (prednik tuženog) sa dijelom 1/1. Naime, Općinski sud je ukazao da je navedena presuda Osnovnog suda od 15. septembra 1995. godine potvrđena presudom Kantonalnog suda od 17. decembra 1997. godine i presudom Vrhovnog suda od 9. jula1998. godine, kojom je odbijena apelanticina revizija protiv presude Kantonalnog suda od 17. decembra 1997. godine.
10. Općinski sud je također obrazložio da je presudom Općinskog suda od 18. januara 1999. godine odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za poništenje upisa u zemljišnoj knjizi prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Općine Zenica (prednik tuženog), te da je navedena presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda od 21. augusta 2000. godine, kao i presudom Vrhovnog suda od 26. aprila 2001. godine kojom je odbijena apelanticina revizija protiv presude Kantonalnog suda od 21. augusta 2000. godine
11. Cijeneći da je apelantica tužbeni zahtjev zasnovala na tvrdnji da je stekla vlasništvo na predmetnoj nekretnini po osnovu dosjelosti, odnosno po osnovu savjesnosti posjeda, te da je tuženi osporavao savjesnost apelantice u pogledu posjeda nad predmetnom nekretninom, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 58. stav (2) i 326. st. (1), (2), (3) i (5) Zakona o stvarnim pravima, te u vezi s tim ukazao da u skladu sa citiranim odredbama proizlazi da posjed prestaje biti savjestan kada posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno dokazano da su sudovi u periodu od 1995. do 2001. godine donijeli šest meritornih odluka kojima je presuđeno u korist prednika tuženog (Općina Zenica), da je apelantica kao učesnik u navedenim postupcima imala saznanje da je prednik tuženog upisan u javnom registru nekretnina (ZK ured tog suda) kao vlasnik predmetne nekretnine, te da njen posjed na predmetnoj nekretnini nije savjestan, odnosno da joj pravo na posjed predmetne nekretnine ne pripada, shodno odredbama člana 326. stav 1. Zakona o stvarnim pravima.
12. Općinski sud je nadalje ukazao da je u konkretnom slučaju prekid proteka vremena dosjelosti trajao od 10. oktobra 1995. godine do 26. aprila 2001. godine kao dana okončanja postupka u kojem je predniku tuženog priznato pravo upisa vlasništva na predmetnoj nekretnini. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da u periodu od 26. aprila 2001. godine do 3. marta 2017. godine kao dana podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari nije protekao rok od 20 godina nesmetanog posjedovanja predmetne nekretnine od apelantice. Cijeneći da apelanticin posjed nije bio zakonit, savjestan i da nije trajao više od 20 godina, Općinski sud je zaključio da apelantica, u smislu člana 126. stav 1. ZPP-a, nije dokazala da je stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini po osnovu dosjelosti, shodno odredbama čl. 58. i 326. Zakona o stvarnim pravima.
13. Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 144495 19 Gž od 5. septembra 2019. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u skladu s apelanticinim prigovorima, Kantonalni sud je zaključio da su ti prigovori neosnovani i da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Naime, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode o povredi odredbe člana 8. ZPP-a, nalazeći da iz stanja spisa proizlazi da su izvedeni svi dokazi koji su od parničnih stranaka predloženi i prihvaćeni na pripremnom ročištu, te da je prvostepeni sud dao pravilnu ocjenu izvedenih dokaza. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka u vezi s materijalnim dokazima koji su provedeni, te da su dati razlozi koji imaju svoj činjenični i pravni osnov u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa. Naime, Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 58. i 326. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, te istakao da je Općinski sud pravilno postupio kada je zaključio da apelantica nije imala nesmetan i savjestan posjed predmetne nekretnine u periodu dužem od 20 godina budući da je nesporno dokazano da su „između tužiteljice (apelantice) i tuženog vođeni sudski sporovi u periodu od 1995. godine do 2001. godine vezano za predmetnu nekretninu“, te da od 26. aprila 2001. godine kao dana pravosnažnog okončanja postupka u kojem je apelantica učestvovala u svojstvu tužiteljice do 3. marta 2017. godine kao dana podnošenja tužbe u predmetnom postupku nije protekao rok od 20 godina mirnog i savjesnog posjeda predmetne nekretnine od apelantice u smislu odredaba člana 58. Zakona o stvarnim pravima.
14. Stoga, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor da je posjed predmetne nekretnine bio savjestan protekom roka od 20 godina neprekidnog posjedovanja jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, nesporno dokazano da je apelantica znala da joj ne pripada pravo na posjed predmetne nekretnine budući da je u posebnoj parnici, u kojoj je apelantica bila učesnik u svojstvu tužene, pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 15. septembra 1995. godine utvrđeno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist prednika tuženog (Općina Zenica), a na osnovu koje je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist tuženog upisano i u zemljišne knjige. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, suprotno apelanticinim žalbenim prigovorima, pravilno primijenio materijalno pravo i procesno pravo (čl. 8, 126. u vezi sa članom 123. ZPP-a) kada je zaključio da apelantica nije dokazala da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u smislu odredaba čl. 58. i 326. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, te je Kantonalni sud, shodno odredbama člana 226. ZPP-a, donio odluku kao u izreci presude.
15. Odlučujući o apelanticinoj reviziji podnesenoj protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Rješenjem broj 43 0 P 144495 19 Rev od 28. maja 2020. godine odbacio reviziju. Istovremeno, odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije. Vrhovni sud je nakon ispitivanja dopustivosti revizije zaključio da vrijednost predmeta spora ne prelazi imovinski cenzus, te da uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a nije ostvaren. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ni po kriterijima propisanim odredbama člana 237. stav 3. ZPP-a (sve preciznije navedeno u obrazloženju rješenja).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica je navela da u predmetnom postupku nije imala pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza jer osporene presude nisu u saglasnosti s izvedenim dokazima iz kojih se mogao izvesti zaključak o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. Apelantica smatra da je dokazala da je bila savjestan držalac predmetne nekretnine više od 20 godina, što proizlazi iz izvedenih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka kojima je nesporno dokazano da je uredno plaćala komunalne usluge na ime električne energije, vode, kao i obaveze odvoza smeća. U vezi s tim, apelantica je navela da nisu prihvaćeni njeni dokazi, već su dokazi cijenjeni u interesu tuženog, te da sudovi nisu dali zadovoljavajuća obrazloženja za svoje odluke. Apelantica smatra da je dokazala da je stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini po osnovu dosjelosti shodno odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima, te da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Odbijanje tužbenog zahtjeva je, prema apelanticinoj ocjeni, dovelo do prisvajanja apelanticine imovine „iz razloga što je renovirala cjelokupnu zgradu, počev od krova pa do svih prostorija koje se unutra nalaze“, te da je na taj način došlo i do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda. Smatra da nije došlo do povrede prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud je naveo da je u prvostepenom postupku proveo sve dokaze predložene od obje stranke u postupku, da je ocijenio dokaze, i to kako svaki dokaz posebno tako i u međusobnoj vezi, te da je osporena presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, te odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tuženi smatra da su osporene presude zasnovane na pravilnoj ocjeni dokaza i primjeni procesnog i materijalnog prava. Tuženi je naveo da u predmetnom postupku apelantica nije dokazala da su na njenoj strani ispunjeni kumulativni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a to su da je posjednik (apelantica) u samostalnom posjedu i da ne zna i nije mogla znati da u posjedu drži tuđu stvar. U vezi s tim, tuženi je naveo da je nesporno dokazano da apelantica nije bila u samostalnom posjedu predmetne nekretnine, te da je znala da u posjedu drži tuđu stvar jer su po tom pitanju ranije, u drugim postupcima, donesene pravosnažne presude kojima je tuženom priznato pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Također, smatra da su sudovi pravilno zaključili da na strani apelantice nije ispunjen ni uvjet proteka vremena (20 godina) jer je u sudskim postupcima koji su vođeni u vrijeme trajanja rokova za dosjelost ona prekidana. Tuženi, također, smatra da je neosnovano i apelanticino pozivanje da joj je povrijeđeno pravo na imovinu jer je predmetna nekretnina (poslovna zgrada) pravosnažnim rješenjima ZK ureda Općinskog suda bila upisana kao vlasništvo prednika tuženog, a potom tuženog. U prilog tome navodi da je Kantonalni sud koji je u posjedu držao četiri kancelarije u predmetnoj zgradi iste predao tuženom kao vlasniku, što je nesporno dokazano i u predmetnom postupku. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 58.
(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
(3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
Član 326.
(1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.
(2) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
(5) Ako je u sporu o pravu na posjed pravosnažno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nesavjestan od časa kad mu je tužba dostavljena; to na odgovarajući način važi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek budući da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda od 24. aprila 2020. godine. Slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Kantonalnog suda od 14. novembra 2019. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužiočevom tužbenom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4314/19 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelantica primila 23. septembra 2019. godine, a da je apelacija broj AP 4314/19 podnesena 6. novembra 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelantica pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na stjecanje prava vlasništva putem održaja, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
32. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom i apelanticinim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da je u postupku izostala pravilna ocjena dokaza, da redovni sudovi nisu prihvatili njene dokaze koje je ponudila tokom postupka, te da su dokazi cijenjeni u interesu tuženog, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je, između ostalog, propisano u relevantnim odredbama člana 8. ZPP-a. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član
123. ZPP-a) prema načelu slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
33. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelanticinim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se redovni sudovi, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova apelanticinog tužbenog zahtjeva, detaljno bavili pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 8, 123. i 126. ZPP-a), te zauzeli identičan stav iz kojeg proizlazi da apelanticin zahtjev nije osnovan. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da apelantica nije dokazala da je njen posjed predmetne nekretnine bio zakonit, savjestan i da je trajao duže od 20 godina, pozivajući se pri tome na iskaze saslušanih svjedoka i dokaze materijalne prirode, kao i na relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o stvarnim pravima, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje da je tuženi dokazao da ima valjan pravni osnov stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini po kojem je tuženi kao vlasnik predmetne nekretnine upisan u zemljišne knjige sa dijelom 1/1, te da apelantica u posebno vođenoj parnici nije uspjela osporiti valjanost tog upisa. S tog aspekta, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne uočava proizvoljnost redovnih sudova u zaključku da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti, u smislu odredaba čl. 58. stav 2. i 326. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, što je detaljno obrazloženo u osporenim odlukama, koje se, suprotno apelanticinim navodima, ne doimaju proizvoljnim.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica ponavlja prigovore koje je isticala tokom postupka pred Kantonalnim sudom, a što je u konačnici cijenio Kantonalni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP-a i Zakona o stvarnim pravima, na kojima su zasnovane osporene presude, a shodno apelanticinim prigovorima u kontekstu obrazloženja i relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su prigovori kojima se dovodi u pitanje primjena prava opravdani. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporenih presuda jasno i argumentirano, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
37. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
38. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje da je stekla vlasništvo na predmetnoj nekretnini na osnovu dosjelosti.
39. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi da li je apelantica titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. radi li se o „imovini“ u smislu navedenog člana.
40. Razmatrajući pitanje da li apelantica ima imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se apelantica, postavljajući tužbeni zahtjev za utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnina koja se u službenim evidencijama vodi na tuženom, pojavljuje samo kao podnositeljica zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Dakle, imajući u vidu da u zemljišnoj knjizi apelantica nije upisana kao titular prava, da tokom postupka nije dokazala nezakonitost upisa tuženog na predmetnoj nekretnini, niti je dokazala tužbeni zahtjev shodno relevantnom zakonskom okviru, Ustavni sud zaključuje da predmetna nekretnina o kojoj je riječ ne predstavlja apelanticinu postojeću imovinu, niti je apelantica u okolnostima konkretnog slučaja mogla imati „legitimno očekivanje“ da će na osnovu ponuđenih dokaza ostvariti prava koja je tužbenim zahtjevom tražila, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi razmotrili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja te na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, što je obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu su osporene presude zasnovane pravilnom primjenom relevantnih odredaba ZPP-a i Zakona o stvarnim pravima.
43. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što predmetna nekretnina ne predstavlja apelanticinu „postojeću imovinu“, niti je apelantica imala „legitimno očekivanje“ da će uspjeti u svom zahtjevu, pa stoga nema „imovinu“ u smislu navedenog člana, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje imovine.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić