Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-42/21 (I. J.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-42/21

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u predmetu broj AP 42/21, rješavajući apelacije koje je podnio Ivan Jurković, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Ivan Jurković.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 U 002926 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Ivanu Jurkoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnome roku, uz obvezu da nakon isteka toga roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnio Ivan Jurković protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 U 002926 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine i Rješenja Federalnoga ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskoga rata broj UP-I-03-41-7322/15 od 17. lipnja 2019.

godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivan Jurković (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Čapljine, kojega zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 4. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 U 002926 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine i Rješenja Federalnoga ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskoga rata (u daljnjemu tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-7322/15 od 17. lipnja 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 42/21.

2. Apelant je posredstvom istoga odvjetnika 4. listopada 2021. godine podnio novu apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda broj 70 0 U 002926 21 Uvp od 8. srpnja 2021. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3434/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su donesene u okviru istoga postupka, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 42/21.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnoga suda, od Federalnoga ministarstva i Vrhovnoga suda zatraženo je 16. studenoga 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Federalno ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 20. prosinca 2021. godine.

6. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. studenoga 2021. godine.

7. Apelantu su 14. siječnja 2021. godine dostavljeni odgovori na apelaciju radi davanja eventualnoga izjašnjenja. Apelant nije u danome roku dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proistječu iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodna napomena

9. Rješenjem Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu – Ured za pitanja branitelja (HBO, MUP i ARBiH) Općine Čapljina (u daljnjemu tekstu: Ured za pitanja branitelja) broj 05-43- 589/1-17 od 24. kolovoza 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida IV. skupine sa 80 % vojnoga invaliditeta, trajno, na temelju ozljede i oboljenja počevši od 1. srpnja 2007. godine, pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava propisani Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Zakon o pravima branitelja). Određeno je da će se apelantu vršiti isplata osobne invalidnine počevši od 1. srpnja 2007. godine u određenome mjesečnome iznosu.

Postupak u kojemu su donesene osporene odluke

10. Rješenjem Federalnoga ministarstva od 4. rujna 2012. godine, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Ureda za pitanja branitelja od 24. kolovoza 2007. godine, te upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 4. rujnom 2012. godine.

11. Presudom Vrhovnoga suda od 12. studenoga 2015. godine uvažena je apelantova tužba i poništeno je rješenje Federalnoga ministarstva od 4. rujna 2012. godine i predmet vraćen na ponovni postupak tom organu.

12. Rješenjem Federalnoga ministarstva od 17. lipnja 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Ureda za pitanje branitelja od 24. kolovoza 2007. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida VII. skupine sa 50 % vojnoga invaliditeta na temelju oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama (HVO) utjecala u vidu pogoršanja i kao takvome određeno pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu i ostala prava propisana Zakonom o pitanjima branitelja, počevši od 13. lipnja 2019. godine i traju dok postoje tim zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

13. U obrazloženju osporene odluke Federalno ministarstvo je istaklo da je, postupajući po presudi Vrhovnoga suda od 12. studenoga 2015. godine, uputilo predmet nadležnoj liječničkoj komisiji, koja je donijela nalaz i mišljenje od 8. kolovoza 2018. godine, u kojemu je utvrđeno da ukupni invaliditet kod apelanta iznosi 50 %, VII. skupine – trajno. Nadalje, da je rješavajući po apelantovom prigovoru na navedeni nalaz i mišljenje donesen nalaz i mišljenje od 17. listopada 2018. godine (u rješenju je obrazložen sadržaj navedenoga nalaza i mišljenja, te istaknuti razlozi zbog kojih je ukupan vojni invaliditet smanjen sa 80 % na 50 %).

14. Presudom Vrhovnoga suda od 14. listopada 2020. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Federalnoga ministarstva od 17. lipnja 2019. godine.

15. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je taj sud na apelantov prijedlog zakazao javnu raspravu, na koju nije pristupilo uredno obaviješteno Federalno ministarstvo, a prisutni apelantov punomoćnik je bio suglasan da se održi javna rasprava u odsutnosti uredno pozvanoga Federalnoga ministarstva. Nadalje, istaknuo je da iz stanja spisa proistječe da je Federalno ministarstvo, rješavajući po služenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, u izvršenju ranije presude toga suda od 12. studenoga 2015. godine, kompletan spis predmeta uputilo nadležnoj liječničkoj komisiji. Istaknuo je da je nadležna liječnička komisija donijela nalaz i mišljenje od 8. kolovoza 2018. godine, u kojemu je utvrđeno da ukupni vojni invaliditet kod apelanta iznosi 50 %. Nadalje, da je na navedeni nalaz i mišljenje apelant uložio prigovor sukladno Pravilniku o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja (u daljnjemu tekstu: Pravilnik o radu liječničkih komisija). Istaknuo je da je, postupajući po prigovoru, nadležna liječnička komisija u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjemu tekstu: Zakon o provođenju kontrole) donijela nalaz i mišljenje od 17. listopada 2018. godine, kojim je apelantov invaliditet, također, cijenjen u visini od 50 %. Vrhovni sud je istaknuo da je u konačnom nalazu i mišljenju od 17. listopada 2018. godine sukladno Pravilniku o utvrđivanju procenta vojnoga invaliditeta sa Listom procenata, dano potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga za izmjenu ranijega nalaza i mišljenja i za novu ocjenu vojnoga invaliditeta. Nadalje, da je postupak proveden kako je to propisano čl. 8. i 13.a. Pravilnika o radu liječničkih komisija, i to na temelju postojeće liječničke dokumentacije iz spisa predmeta i na temelju neposrednoga pregleda apelanta. Imajući u vidu navedeno, istaknuo je da je Federalno ministarstvo pravilnom primjenom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole osporenim rješenjem ukinulo konačno rješenje Ureda za pitanja branitelja od 24. kolovoza 2007. godine i upravnu stvar riješilo sukladno Zakonu o pravima branitelja. Glede navoda koji se odnose na neustavnost Zakona o provođenju kontrole, istaknuo je da su bez ikakvoga utjecaja jer je postupak u ovome slučaju proveden sukladno odredbama toga zakona koje nisu proglašene neustavnim. Istaknuo je da su bez značaja i brojni navodi tužbe koji se odnose na rokove za obnovu postupka iz Zakona o upravnom postupku, odnosno na rokove u postupku revizije prvostupanjskih rješenja o priznatome pravu na osobnu invalidninu koje vrši kantonalni organ uprave nadležan za braniteljsko-invalidsku zaštitu, sukladno Zakonu o pravima branitelja. Naime, istaknuo je da predmetno rješenje nije niti doneseno u navedenim postupcima, već u postupku kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na osobnu invalidninu, primjenom relevantnih odredbi Zakona o provođenju kontrole, Pravilnika o radu liječničkih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnoga invaliditeta sa Listom procenata. Osim toga, istaknuo je da se nije mogao prihvatiti niti apelantov prijedlog da se izvrši vještačenje po ovlaštenome vještaku medicinske struke s obzirom na to da se prema članku 4. stavak 1. točka b) Zakona o provođenju kontrole i članku 2. stavak 1. točka 5. Pravilnika o radu liječničkih komisija nalaz i mišljenje na temelju kojega Federalno ministarstvo provodi kontrolu daje isključivo liječničkim komisijama Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenoga stanja u postupku provođenja Zakona o provođenju kontrole.

16. Rješenjem Vrhovnoga suda od 8. srpnja 2021. godine odbačen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude toga suda od 14. listopada 2020. godine.

17. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istaknuo da je člankom 41. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjemu tekstu: ZUS) propisano da protiv pravomoćne odluke Kantonalnoga suda donesene u upravnome sporu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje sudbene odluke Vrhovnome sudu ili Kantonalnome sudu. Nadalje, da Vrhovnome sudu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede federalnoga zakona ili drugoga federalnoga propisa ili zbog povrede pravila federalnoga zakona o postupku, koja je mogla biti od utjecaja na rješenje pravne stvari. Dakle, istaknuo je da, prema citiranoj odredbi ZUS-a, stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje samo protiv pravomoćne odluke kantonalnih sudova donesenih u upravnome sporu, a ne i protiv odluke Vrhovnoga suda, pa je stoga apelantov zahtjev odbačen kao nedopušten.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. U predmetnim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnome roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant se poziva na povredu prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz razloga što je Vrhovni sud odbio provesti apelantov predloženi dokaz, tj. medicinsko vještačenje, a kojim bi se dokazalo da nadležna liječnička komisija nije postupila sukladno Pravilniku o radu liječničkih komisija. Apelant, nadalje, navodi kako se tijekom pregleda od nadležne liječničke komisije nije cijenila medicinska dokumentacija u spisu, odnosno da je stanje u medicinskoj dokumentaciji u cijelosti različito od paušalnoga zaključka nadležne liječničke komisije. Također, navodi kako nije jasno kako je ocjena ove komisije različita u tolikoj mjeri od ocjene ranije komisije. Osim toga, navodi kako se trebalo postupati po pravilima Zakona o upravnom postupku, te da je povrijeđeno načelo dvostupnosti. Također, navodi kako su odluke donesene protivno presudama Ustavnoga suda FBiH od 20. studenoga 2012. godine, 7. veljače 2013. godine i 26. lipnja 2013. godine jer su čl. 3. i 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole ocijenjeni da nisu u suglasnosti sa Ustavom FBiH. Apelant navodi i da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnome roku kao segmentu prava na pravično suđenje jer je predmetni postupak trajao nerazumno dugo. Apelant zbog duljine trajanja predmetnoga postupka traži naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovori na apelaciju

19. Federalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju iscrpno predstavilo kronološki tijek postupka predstavljen u činjeničnome dijelu ove odluke. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu istaknulo je da nije nastupila povreda toga prava budući da apelant ostvaruje pravo na utvrđenu osobnu invalidninu kroz retroaktivnu isplatu. Glede navoda o povredi prava na suđenje u razumnome roku, Federalno ministarstvo se pozvalo na odluku Europskoga suda za ljudska prava Gilligan protiv Irske „gdje je sud utvrdio da je dugo trajanje upravnoga postupka opravdano, ako je predviđeno zakonom i kojim se rješava nekoliko pravnih zahtjeva rješavanih u različitim postupcima“. Naime, istaknulo je da je u predmetnome postupku poduzet veliki broj radnji kako od toga organa tako i od sudbenih organa FBiH. Osim toga, navelo je da glede navoda o povredi prava na učinkovit pravni lijek smatra da su neutemeljeni jer se apelant ne može žaliti na neučinkovitost pravnoga lijeka samo zato što je ishod po apelanta nepovoljan. Federalno ministarstvo predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje u cijelosti pri razlozima iznesenim u presudi od 14. listopada 2020. godine, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena budući da njome nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21). U konkretnome slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnome dijelu glasi:

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. veljače 2013.

godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

22. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99):

6. Načelo efikasnosti Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Članak 141. stavak (3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

23. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnome dijelu glasi:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnome sudu, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

25. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.

26. Prema članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.

27. Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju broj AP 42/21 podnio protiv rješenja Federalnoga ministarstva od 17. lipnja 2019. godine, odnosno protiv presude Vrhovnoga suda od 14. listopada 2020. godine, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju po izjavljenom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudbene odluke pred Vrhovnim sudom. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnoga suda od 8. srpnja 2021. godine (koje je apelant dostavio uz apelaciju broj AP 3434/21) odbačen je zahtjev za izvanredno preispitivanje sudbene odluke kao izvanredan pravni lijek zbog formalnih razloga. Imajući u vidu navedeno, slijedi da je konačna odluka u predmetnome postupku osporena presuda Vrhovnoga suda od 14. listopada 2020. godine. Nadalje, osporenu presudu Vrhovnoga suda apelant je zaprimio 5. prosinca 2020. godine. godine, a predmetna apelacija (AP 42/21) podnesena je 4. siječnja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda.

28. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant u predmetnim apelacijama navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnome roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

31. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnoga suda od 8. srpnja 2021. godine, Ustavni sud naglašava da će, budući da je zahtjev za izvanredno preispitivanje sudbene odluke bio neučinkovit pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u svezi s osporenom presudom Vrhovnoga suda od 14. listopada 2020. godine i osporenim rješenjem Federalnoga ministarstva od 17. lipnja 2019. godine.

a)Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnome postupku radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle neprijeporno je da se radi o predmetu građanskopravne naravi, te da stoga apelant uživa jamstva prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na osporene odluke

35. Ustavni sud zapaža da se, u biti, apelacijski navodi u odnosu na osporene odluke svode isključivo na način na koji je u predmetnome postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da apelant nije imao pristup sudu.

36. Ustavni sud ukazuje na to da, sukladno praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene procesnoga i materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnoga je suda da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su redoviti sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenome postupku došlo do proizvoljnoga postupanja redovitoga suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednome pravičnome postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u konkretnome slučaju, s obzirom na pitanja koja se u apelaciji postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

37. U svezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redoviti sud donese odluku kojom je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnome slučaju ostvareno, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba).

38. U konkretnome slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnoga suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istaknuo kako se u konkretnome slučaju postupak proveo sukladno Zakonu o provođenju kontrole, odnosno sukladno odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke jasno istaknuto da je Federalno ministarstvo donijelo pravilnu odluku na temelju nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija, koje su, i prema mišljenju toga suda, dale potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga za izmjenu ranijega nalaza i mišljenja i za novu ocjenu vojnoga invaliditeta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istaknuo da je apelantov invaliditet cijenjen kako na temelju postojeće medicinske dokumentacije iz spisa predmeta tako i na temelju neposrednoga pregleda apelanta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je dovoljno jasno Vrhovni sud obrazložio zbog čega je odbijen apelantov prijedlog za provođenje medicinskoga vještačenja kada je pozitivnopravnim propisima određeno da vještačenja u predmetnoj pravnoj stvari vrše nadležne liječničke komisije Instituta za medicinsko vještačenje. U odnosu na navode o neustavnosti odredbi na temelju kojih je doneseno osporeno rješenje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ukazao na činjenicu da je u konkretnoj pravnoj stvari postupak proveden sukladno odredbama Zakona o provođenju kontrole koje nisu proglašene neustavnim. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Ustavni sud FBiH Presudom broj U-7/12 od 20. studenoga 2012. godine ocjenjivao ustavnost čl. 1., 2., 3., 5., 7. st. od 1. do 8., te čl. 9., 10. i 12. navedenoga zakona, te da je u tački 7. a) obrazloženja, između ostaloga, naveo: „Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je ocijenio da osporenim čl. 1., 2., 3., 5., 7. st. od 1. do 8. i čl. 10. i 12. Zakona nisu povrijeđene odredbe članka II.A.2.(1) c) d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano pravo na jednakost pred zakonom, zabrana diskriminacije i pravo na imovinu“. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 7. stavak 3. navedenoga zakona, između ostaloga, propisana nadležnost Federalnoga ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostaloga, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi glede neustavnosti odredbi Zakona o provođenju kontrole neutemeljeni.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, imao u vidu relevantne okolnosti konkretnoga slučaja, te da je dao jasne razloge kako glede utvrđenoga činjeničnoga stanja tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2679/20 od 12. siječnja 2022. godine, AP 2683/20 od 26. siječnja 2022. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba).

40. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovome dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnome roku Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskoga suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

42. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žurnu narav (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).

Razdoblje koje treba uzeti u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 4. rujna 2012. godine, a da je Vrhovni sud odluku o posljednjemu učinkovitome pravnome lijeku donio 14. listopada 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti prilikom razmatranja duljine trajanja postupka je osam godina i jedan mjesec.

Analiza duljine trajanja predmetnoga postupka

44. U konkretnome slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnome slučaju radilo o jednostavnome predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak od većega značaja za apelanta jer je o ishodu toga postupka ovisio njegov status ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primao. Iz činjenica predmeta ne proistječe da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja predmetnoga postupka.

45. Ustavni sud zapaža da je prvo rješenje u predmetnome postupku doneseno od Federalnoga ministarstva 4. rujna 2012. godine. Ocjenjujući ponašanje Vrhovnoga suda, Ustavni sud zapaža da je odluku po apelantovoj tužbi protiv toga rješenja od 4. rujna 2012. godine donio tek nakon tri godine i oko dva mjeseca (računajući od nadnevka donošenja toga rješenja), odnosno da je odluku po apelantovoj tužbi protiv rješenja od 17. lipnja 2019. godine donio nakon jedne godine i oko četiri mjeseca (računajući od nadnevka donošenja toga rješenja). Ocjenjujući ponašanje Federalnoga ministarstva, Ustavni sud zapaža da je, nakon donošenja presude Vrhovnoga suda od 12. studenoga 2015. godine, taj organ odluku donio tek nakon tri godine i oko sedam mjeseci (računajući od nadnevka donošenja presude). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće dužnost državi organizirati svoj pravni sustav na takav način da njezini sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući i obvezu postupiti u predmetima u razumnome roku (vidi Europski sud, Sürmeli protiv Njema čke , presuda od 8. lipnja 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stavak 129.). Pri tomu, Ustavni sud zapaža da Federalno ministarstvo u odgovoru na apelaciju nije ponudilo objektivno prihvatljiva opravdanja za duljinu trajanja postupka koji se vodio pred tim organom, odnosno da Vrhovni sud uopće nije niti ponudio odgovore na apelantove navode o duljini trajanja postupka. Imajući u vidu navedena razdoblja pasivnosti, Ustavni sud smatra da su i Federalno ministarstvo i Vrhovni sud svojim postupanjima doprinijeli duljini trajanja predmetnoga postupka, te da shodno tome duljina trajanja predmetnoga postupka prelazi granice „razumnoga roka“.

46. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da duljina predmetnoga postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnoga roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednoga od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

48. S obzirom na odluku u ovome predmetu, a imajući u vidu presude Europskoga suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, gospodarske uvjete u Bosni i Hercegovini (podatci dostupni na internetskoj stranici www.bhas.ba) i okolnosti konkretnoga slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnomu slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja predmetnoga postupka apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

50. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)Ostali navodi

51. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovoga prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa od redovitih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi sa povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije neutemeljeni. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednoga od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, koji je od većega značaja za apelanta, trajao osam godina i jedan mjesec, pri čemu Federalno ministarstvo nije ponudilo objektivno prihvatljiva opravdanja za duljinu trajanja postupka pred tim organom, dok Vrhovni sud nije niti ponudio odgovore glede navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom.

53. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge, kako glede utvrđenoga činjeničnoga stanja tako i glede primjene relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

54. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-42/21 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio