Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3604/20 (Poljooprema d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Privatizacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dionice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3604/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3604/20, rješavajući apelaciju „Poljoopreme“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Poljoopreme“ d.d.
Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 464946 16 Pž od 17. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Poljooprema“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 464946 16 Pž od 17. juna 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog u predmetnom postupku Intesa SanPaolo Banka d.d. Bosna i Hercegovina - Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. augusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi su 1. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu.
5. Apelant je 28. decembra 2021. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
6. Na traženje Ustavnog suda Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 24. novembra 2021. godine dostavio traženu dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Postupajući po apelantovoj tužbu protiv tuženog radi utvrđenja vsp. 33.682.55 KM, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 464946 14 Ps od 7. jula 2016. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant stekao pravo vlasništva na 400 dionica tuženog kao pravnog sljednika Upi banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog ili Upi banka), što je tuženi dužan priznati ili trpjeti da se apelant na osnovu presude upiše kao vlasnik dionica tuženog kod Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine i Registra vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi, odnosno njegov pravni prednik, bez saglasnosti, odnosno obavještenja apelanta mogao donijeti odluku o prijenosu dionica firmi dioničara banke koje su u državnom vlasništvu 15. juna 1998. godine. Dalje je navedeno da iz navedene odluke proizlazi da je donesena odluka o prijenosu dionica firmi dioničara banke koje su u državnom/društvenom vlasništvu na osnovu člana 18. Zakona o privatizaciji banaka, kojom su na „Federalno ministarstvo finansija Bosne i Hercegovine“ (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) prenesene dionice 33 dioničara banke (odnosno pravnog prednika tuženog) koje su u državnom/društvenom vlasništvu, između kojih je upisan i apelant, sa iznosom upisanih dionica od 33.682,55 KM. Istaknuto je da je nesporno i da je apelant poslovao kao dioničarsko društvo u mješovitom vlasništvu za promet, proizvodnju i usluge u prometu pod nazivom „Poljooprema“ p.o. Sarajevo u periodu od 12. septembra 1991. godine, kada je doneseno rješenje Osnovnog suda udruženog rada, pa sve do 6. marta 2002. godine, kada je apelant upisan kao subjekt upisa sa dioničkim kapitalom u privatnom vlasništvu od 100%, te da kao dioničko društvo posluje do danas. Također je istaknuto da je apelant u toku postupka dokazao da je bio upisan u Registar suda kao jedan od osnivača u vrijeme kada je tuženi poslovao pod nazivom Upi banka. Općinski sud je naveo da tuženi, odnosno pravni prednik tuženog nije imao pravnog osnova za prijenos prava vlasništva na dionicama apelanta na Ministarstvo finansija, jer u momentu upisa u sudski registar pravnog prednika tuženog, odnosno 15. juna 1998. godine, kada je donesena odluka o prijenosu dionica, apelant nije poslovao u državnom/društvenom vlasništvu, što proizlazi iz sudskog registra, nego je poslovao kao dioničko društvo u mješovitom vlasništvu, sve do donesenog rješenja Kantonalnog suda 6. marta 2002. godine. Stoga se, po mišljenju Općinskog suda, tuženi, donoseći odluku 15. juna 1998. godine, nije mogao pozivati na odredbu člana 18. Zakona o privatizaciji banaka, tako da tuženi neosnovano tvrdi da je u vrijeme donošenja odluke od 15. juna 1998. godine apelant bio u državnom/društvenom vlasništvu. Istaknuto je da i u vrijeme kada je apelant bio jedan od osnivača pravnog prednika tuženog, apelant poslovao kao dioničarsko društvo u mješovitom vlasništvu. Također je ukazano da su dokaz da je apelant, odnosno pravni prednik apelanta, vlasnik dionica tri potvrde o vlasništvu, koje je izdao pravni prednik tuženog i koje glase na iznos od 1.000.000,00 dinara, 2.400.000,00 dinara i na iznos od 600.000,00 dinara.
10. Po mišljenju Općinskog suda, neosnovani su navodi tuženog da apelant nema osnova tražiti utvrđenje prava vlasništva na 400 dionica s obzirom na to da je apelant u ovoj pravnoj stvari dokazao da je vlasnik dionica. S tim u vezi, obrazloženo je da navedeno proizlazi iz spiska dioničara UPI banke, odluke o prijenosu dionica od 15. juna 1998. godine i tri potvrde sa navedenim iznosima vrijednosti dionica iz kojih proizlazi da je apelant uplatio dionički kapital na koji način je stekao pravo vlasništva na 400 osnivačkih dionica tuženog. Istaknuto je da je i iz izvoda sudskog registra vidljivo koji je to procenat dioničkog kapitala u privatnom vlasništvu apelanta. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev, u skladu sa članom 10. Zakona o vrijednosnim papirima i Zakonom o vlasničkopravnim odnosima. S tim u vezi, ukazano je da se vlasništvo na vrijednosnom papiru, odnosno dionici, stječe na dan zaključenja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru, te da je apelant u trenutku upisa i uplate dionica pravnom predniku tuženog stekao pravo vlasništva na predmetnim dionicama, a tuženi je njima nezakonito raspolagao na način da ih je prenio u vlasništvo trećeg lica, Ministarstva finansija, za šta nije imao zakonsko uporište.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 464946 16 Pž od 17. juna 2020. godine usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u Federaciji Bosne i Hercegovine postupak privatizacije banaka otpočeo još u toku 1995. godine, stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji banaka, kojim je predviđena privatizacija, tj. transfer znatne većine ili svih vlasničkih i kontrolnih prava u privatno vlasništvo i likvidacija, tj. raspodjela aktive banaka na njene povjerioce, kao poravnanje njenih obaveza po prioritetu koji je predviđen zakonom, kao rezultat banka će prestati da postoji kao pravna osoba. Također je istaknuto da, po navedenom Zakonu, sve banke koje u svom bilansu stanja u strukturi kapitala imaju državni kapital najmanje 50% su obavezne pripremiti početni bilans stanja, a dionički kapital preduzeća u mješovitom vlasništvu u bankama dijeli se razmjerno učešću državnog i dioničkog kapitala u tom preduzeću s tim što se uzimaju početni bilansi stanjem na dan 31. decembar 1997. godine. Kantonalni sud je citirao odredbe člana
18. Zakona o privatizaciji banaka, te člana 22. stav 1. tačka 5. i člana 31. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. S tim u vezi, obrazloženo je da je društveni/državni kapital pravnog prednika tuženog ušao u proces privatizacije banke po navedenim procedurama, shodno periodu stupanja na snagu Zakona o privatizaciji banaka u Federaciji Bosne i Hercegovine (april 1998. godine), te da je tada u proces privatizacije ušao i kapital apelanta. Da bi se okončao proces privatizacije bilo koje banke, pa tako i pravnog prednika tuženog, ukazano je da je Upravni odbor UPI banke, izvršavajući zakonsku obavezu, donio odluku od 15. juna 1998. godine, te je shodno tome izvršen otpis i prijenos državnog kapitala u vrijednosti 33.682,55 KM, što odgovara 78,72% državnog kapitala apelanta.
13. Kantonalni sud je ukazao da, suprotno pogrešnom stavu prvostepenog suda, jedini uvjet za otpis i prijenos državnog kapitala na Ministarstvo finansija prema odredbama člana 18. Zakona o privatizaciji banaka jeste da se radi o državnom kapitalu (što je bilo u dijelu od 78,72% državnog kapitala apelanta sa 15. junom 1998. godine) koji je prenesen iz kapitala tuženog, čime je apelant izgubio bilo kakvu mogućnost za stjecanje prava vlasništva na tom državnom kapitalu, odnosno na dionicama čija podloga je taj kapital. Istaknuto je da je dio kapitala pravnog prednika apelanta, koji je ostao kao dionički kapital nakon izvršene privatizacije državnog kapitala apelanta, dio od 21,28%, čiji su vlasnici dioničari apelanta nakon izvršene transformacije kapitala. Stoga, budući da je status prednika apelanta bio društveno preduzeće, Kantonalni sud je zaključio da je predmetno ulaganje bilo prijenos društvenih, kasnije državnih sredstava i po navedenom osnovu su vlasnička prava otpisanog kapitala prenesena na Federaciju Bosne i Hercegovine, pa tuženi više nije ni mogao biti vlasnik društvenog/državnog kapitala koji je odlukom prenio na Ministarstvo finansija otpisom i prijenosom državnog kapitala u vrijednosti od 33.682,55 KM (od 78,72% u strukturi ukupnog kapitala apelanta, čija pravna sudbina je propisana Zakonom o privatizaciji banaka). Kantonalni sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda koji činjenicu dokazanog vlasništva apelanta na 400 dionica zasniva na potvrdama tuženog o vlasništvu na dionicama, jer je takav zaključak zasnovan na pogrešnoj primjeni Zakona o vrijednosnim papirima i odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S tim u vezi, obrazloženo je da u vrijeme kupovine dionica 1990. i 1991. godine Zakon o vrijednosnim papirima nije postojao, niti je bilo moguće stjecanje prava (privatnog) vlasništva na državnom kapitalu po odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da 15. juna 1998. godine, kada je donesena odluka o prijenosu dionica, apelant nije poslovao u državnom/društvenom vlasništvu, što proizlazi iz sudskog registra, nego je poslovao kao društvo u mješovitom vlasništvu. Smatra da iz navedenog proizlazi da se Kantonalni sud nije mogao pozvati na član 18. Zakona o privatizaciji banaka, jer neosnovano navodi da je apelant bio u državnom/društvenom vlasništvu. Ističe da je svoj zahtjev bazirao na članu 10. Zakona o vrijednosnim papirima i Zakonu o vlasničkopravnim odnosima s obzirom na to da je danom upisa i uplate dionica predniku tuženog stekao pravo vlasništva na predmetnim dionicama kojim je tuženi nezakonito raspolagao i prenio na treće lice. Također, smatra da se na njega nije mogao primijeniti član 18. Zakona o privatizaciji banaka, jer nije informiran o odluci o otpisivanju dioničkog kapitala i prijenosu vlasničkih prava na Ministarstvo finansija, niti je dao svoju saglasnost.
15. Osim toga, apelant se poziva i na lišavanje imovine, jer je osporenom odlukom lišen prava vlasništva na 400 dionica tuženog kao sljednika UPI banke, odnosno pogrešnom primjenom člana
18. Zakona o privatizaciji banaka i člana 10. Zakona o vrijednosnim papirima lišen prava na stečenu imovinu bez ikakve naknade. Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio čl. 10. i 18. Zakona o privatizaciji banaka na način koji je doveo do lišavanja apelanta njegove imovine bez kompenzacije. Osim toga, ističe i da, u suštini, Kantonalni sud i nije postupao po članu 18. Zakona o privatizaciji banaka, kako je evidentno iz historijskog izvoda iz sudskog registra. Apelant, također, ukazuje i da osporena presuda predstavlja promjenu sudske prakse Kantonalnog suda u pogledu istovjetnih pravnih situacija, što je od ogromnog utjecaja na pravnu sigurnost i legitimna očekivanja apelanta. S tim u vezi, ukazuje na Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 015792 08 Pž od 22. maja 2009. godine koja se odnosi na istu pravnu situaciju. Osim toga, apelant se poziva na veći broj odluka Evropskog suda i Ustavnog suda u pogledu legitimnog očekivanja, što je detaljno obrazloženo u apelaciji, te ističe da je njegovo legitimno očekivanje bilo zasnovano na dosadašnjoj sudskoj praksi Kantonalnog suda i Vrhovnog suda kao u navedenom predmetu.
II.Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud navodi da u postupku donošenja osporene odluke nije prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje, a niti pravo na imovinu.
17. Tuženi ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 4983/17 u potpuno istovjetnom predmetu u kojoj je odbijena apelacija i riješena sva pravna pitanja koja se iznose i u predmetnoj apelaciji. Smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ističe da, prema članu
18. Zakona o privatizaciji banaka, sva prava apelanta prema tuženom prestaju po sili zakona, pa su redovni sudovi pravilno primijenili zakon utvrđujući da su danom stupanja na snagu navedenog zakona prestala sva vlasnička prava apelanta u tuženom. Također, ističe da nije imao izbora u prijenosu dionica na Ministarstvo finansija, te stoga smatra da ne postoji ni aktivna, ni pasivna legitimacija stranaka u postupku, jer je cijeli postupak proveden na osnovu Zakona o privatizaciji banaka. Tuženi, također, ukazuje da je Zakon o privatizaciji banaka obuhvatio sve banke i nalagao prijenos dionica društvenog karaktera bilo da su društva sa svojim osnovnim kapitalom mješovita ili 100% državna. S tim u vezi, ukazuje da je u toku postupka dokazano da je u strukturi osnovnog kapitala apelanta 78,72% kapitala bio državni kapital, pa je tačno taj procent dionica prenesen iz kapitala tuženog. Tuženi, također, ukazuje da apelant u ovom zakonskom procesu nije ništa izgubio i da mu nije povrijeđeno pravo na imovinu, jer je relevantnim zakonima propisano da se u društvenim preduzećima kojima se oduzimaju dionice po predmetnom osnovu, Federacija Bosne i Hercegovine za vrijednost oduzetog dioničkog kapitala smanjuje svoje učešće državnog kapitala u kapitalu predmetnog društva. Tuženi, također, ističe da se Zakon o vrijednosnim papirima nije mogao retroaktivno primijeniti na dionice stečene 1990. i 1991. godine.
Izjašnjenje apelanta na odgovore na apelaciju
18. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant ukazuje da su navodi Kantonalnog suda i tuženog neosnovani. Ističe da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, jer je razmjeran dio privatnog dioničkog kapitala u početnom bilansu u cijelosti ušao u početni bilans banke i privatiziran od trećih lica, a apelant nije dobio naknadu, niti je upisan kao dioničar banke.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o privatizaciji banaka („Službene novine FBiH“ br. 12/98, 29/00, 37/01 i 33/02) U konkretnom slučaju u osporenoj odluci primijenjen je Zakon o privatizaciji banaka („Službene novine FBiH“ broj 12/98), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.
Danom stupanja na snagu ovog zakona dionički kapital preduzeća u državnom/društvenom vlasništvu u bankama se otpisuje. Vlasnička prava po ovom osnovu privremeno, do privatizacije ili likvidacije banke, prenose se na Ministarstvo.
Pravo upravljanja po osnovu dionica iz stava 1. ovog člana Ministarstvo može povjeriti Agenciji.
i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji banaka („Službene novine FBiH“ broj 29/00):
Član 10.
Član 18. mijenja se i glasi:
"Danom stupanja na snagu ovog zakona dionički kapital preduzeća u državnom/društvenom vlasništvu u bankama se otpisuje. Vlasnička prava po osnovi otpisanog dioničkog kapitala prenose se na Federaciju Bosne i Hercegovine - Ministarstvo, koje će se smatrati osnivačem banke.
Prijenos vlasničkih prava iz prethodnog stava upisuje se u sudski registar na osnovu prijave banke."
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 464946 16 Pž od 17. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 25. augusta 2020. godine a apelacija je podnesena 9. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi utvrđenja da je stekao pravo vlasništva na dionicama tuženog, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. U vezi sa apelacionim navodima kojim se, u suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o privatizaciji banaka, Zakona o vrijednosnim papirima i Zakona o vlasničkopravnim odnosima kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na dionicama tuženog. U kontekstu ovih apelacionih navoda Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud je jasno ukazao da je Upravni odbor UPI banke, izvršavajući zakonsku obavezu, donio odluku od 15. juna 1998. godine, te je shodno tome izvršen otpis i prijenos državnog kapitala u vrijednosti 33.682,55 KM, što odgovara 78,72% državnog kapitala apelanta. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da dio kapitala pravnog prednika apelanta koji je ostao kao dionički kapital nakon izvršene privatizacije državnog kapitala apelanta je dio od 21,28, čiji su vlasnici dioničari apelanta nakon izvršene transformacije kapitala. Suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da je Kantonalni sud imao u vidu da je apelant bio u mješovitom vlasništvu, te da je jasno ukazano da je izvršen otpis i prijenos samo državnog kapitala apelanta. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji banaka, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelantovom mišljenju, dao dovoljno jasno, logično i argumentirano obrazloženje za svoju odluku u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
30. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmet sličnog činjeničnog i pravnog stanja i zaključio da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4983/17 od 19. septembra 2019. godine odbio apelaciju dva pravna lica čiji pravni prednici su, također, bili dioničari UPI banke, podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev navedenih pravnih lica za predaju dionica ili isplatu određenih iznosa, kao i isplatu određenih iznosa po osnovi prava na dividendu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci Vrhovni sud ukazao da pravilnim tumačenjem odredbe člana 18. Zakona o privatizaciji banaka može se zaključiti da je otpisani dionički kapital apelanata prenesen na Federaciju Bosne i Hercegovine i da je time po samom zakonu došlo do prestanka dioničkih prava apelanata, a isto tako po samom zakonu prestalo je pravo i na dividendu. Također je ukazao da odredbu člana 10. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji banaka treba tumačiti tako da se prenesena vlasnička prava po samom zakonu upisuju u sudski registar na temelju prijave banke, ali da taj upis ima samo deklarativno djelovanje s ciljem da se o tome obavijeste treće osobe. S obzirom na to Vrhovni sud je istaknuo da apelanti nemaju aktivnu legitimaciju za postavljeni zahtjev, niti je tuženi pasivno legitimirano lice za takav tužbeni zahtjev. Ustavni sud je, nakon analize relevantnih zakonskih odredaba i činjenica konkretnog predmeta, zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani njihovi navodi o povredi prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4983/17 od 19. septembra 2019. godine, tač. 7, 11, 12. i 32, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. U pogledu apelantovog pozivanja na Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 015792 08 Pž od 22. maja 2009. godine (koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 015792 09 Rev od 8. februara 2011. godine), Ustavni sud zapaža da je navedenom presudom potvrđena prvostepena odluka kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obavezana UPI banka da mu preda određeni broj dionica ili isplati određeni novčani iznos. Nadalje, iz obrazloženja navedenih presuda proizlazi da je pravni prednik tužitelja dioničar UPI banke i da je zaključio kredit sa UPI bankom, te da je UPI banka izvršila naplatu potraživanja po osnovu navedenog kredita iz dioničkog uloga tužitelja. Dalje, proizlazi da su redovni sudovi u navedenom predmetu zaključili da UPI banka nije mogla prebiti svoje potraživanje sa osnivačkim udjelom prednika tužitelja, jer se ne radi o istovrsnom potraživanju, kao i radi zastarjelosti kredita, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, kako se u navedenom predmetu ne radi o istom činjeničnom stanju, a niti su primjenjivane odredbe Zakona o privatizaciji banaka, stavovi iz navedene odluke ne mogu ukazivati na postojanje različite prakse Kantonalnog suda, odnosno na povredu pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje, pa se i ovi apelacioni navodi ukazuju kao neosnovani.
32. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali smatra da ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Pri tome Ustavni sud ukazuje da, s obzirom na sadržaj člana 18. Zakona o privatizaciji banaka, apelant u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao imati legitimno očekivanje da će uspjeti sa postavljenim tužbenim zahtjevom. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je apelant stekao pravo vlasništva na dionicama tuženog, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić