Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3424/20 (Federacija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3424/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3424/20, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 042507 17 Rev od 18. juna 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 18. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 042507 17 Rev od 18. juna 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalne bolnice Orašje (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 23. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužiteljica su 1. i 10. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantici. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj apelantica isplati iznos od 372.000,07 KM uvećan za pripadajuće zatezne kamate počevši od 7. decembra 2012. godine, te da joj naknadi troškove postupka. Istom presudom obavezana je tužiteljica da apelantici naknadi troškove postupka.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da tužiteljica svoje potraživanje temelji na odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer joj je štetu pričinio ministar apelantice na način da je neovlašteno zastupao Vladu Posavskog kantona u pregovaranju i zaključenju Kolektivnog ugovora. Apelantica je u tužbi navela da je navedenim Kolektivnim ugovorom bila obavezana da uskladi svoje podzakonske akte sa odredbama tog ugovora, što je i učinila, zbog čega je bila prisiljena da svojim zaposlenicima jamči veća prava nego što ih realno može ispoštovati. Nadalje je navela da je pravosnažnim presudama obavezana na isplatu razlike plaća svojim zaposlenicima po najnižoj netosatnici koja u oblasti zdravstva iznosi 2 KM, te da je na taj način došlo do umanjenja njene imovine, dok je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 34/12 od 22. januara 2013. godine utvrđeno da u vrijeme zaključenja predmetnog Kolektivnog ugovora taj ugovor nije bio zaključen u skladu sa odredbom člana III/2.b) i III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što federalni ministar zdravstva nije imao ovlaštenje Posavskog kantona za zaključenje Kolektivnog ugovora. Apelantica je u odgovoru na tužbu, između ostalog, istakla prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja. Pored toga, apelantica je u odgovoru na tužbu navela da odluke Ustavnog suda FBiH, po pravilu, djeluju od momenta njehovog objavljivanja u službenim glasilima (ex nunc), a shodno odredbama čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, pa s obzirom na vrijeme objavljivanja navedene odluke Ustavnog suda FBiH, u „Službenim novinama FBiH“ (8. marta 2013. godine), i s obzirom na datum donošenja presuda na koje se poziva tužiteljica, odnosno na pravomoćnost tih presuda, apelantica smatra da predmetna odluka Ustavnog suda FBiH nema nikakvo pravno djejstvo na konkretan slučaj.

7. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prije svega, utvrdio da nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se u konkretnom predmetu radi o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete, pa su u tom slučaju primjenjivi rokovi zastarjelosti predviđeni odredbom člana 376. ZOO, kojom je u stavu 1. određeno da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, dok je stavom 2. određeno da ovo potraživanje u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Kako se eventualna odgovornost apelantice temelji na činjenici da je, bez potrebne saglasnosti Vlade Posavskog kantona, zaključila da je i Posavski kanton pristupio predmetnom Kolektivnom ugovoru za koji je Ustavni sud FBiH iz tog razloga utvrdio da taj ugovor nije zaključen u skladu sa Ustavom FBiH, to se, prema ocjeni Općinskog suda, tek donošenjem, odnosno objavom takve presude (objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 19/2013 od 8. marta 2013. godine) smatra dan saznanja za nastalu štetu i štetnika. Kako je tužba podnesena 4. marta 2016. godine, odnosno u propisanom roku od tri godine, kako to predviđa citirani član 376. stav 1. ZOO, Općinski sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja.

8. Općinski sud je iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio da je po parničnim predmetima koji su navedeni u samoj tužbi, a prema Specifikaciji izvršenih ovrha po presudama do 13. oktobra 2015. godine i Specifikaciji izvršenih ovrha u korist advokatskog ureda u istim predmetima ukupno isplaćeni iznos od 372.000,07 KM. Općinski sud je naveo da je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temeljila na činjenici da je apelantica, odnosno ministar u Ministarstvu zdravstva FBiH u „Službenim novinama FBiH“ objavio tekst Kolektivnog ugovora sa naznakom da je jedna od ugovornih strana i Vlada Posavskog kantona. Kako je presudom Ustavnog suda FBiH utvrđeno da navedeni Kolektivni ugovor nije zaključen u skladu s Ustavom, odnosno kako apelantica nije imala ovlaštenje Vlade Posavskog kantona da u ime i račun te kantonalne jedinice potpiše predmetni ugovor, prema tvrdnjama iz tužbe, postoji odgovornost apelantice jer je tužiteljica obavezana presudama tog suda, pobliže navedenim u obrazloženju presude, da svojim zaposlenicima isplati razliku plaća između one koja je isplaćena i one koja je zaposlenicima u oblasti zdravstva u Federaciji zagarantirana navedenim ugovorom. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužiteljice prema apelantici, koje se temelji na odredbi člana 172. stav 1. ZOO. Međutim, da bi se u konkretnom slučaju moglo nesumnjivo govoriti o odgovornosti apelantice, kao pravne osobe, za eventualnu štetu koju je tužiteljica pretrpjela radom Federalnog ministarstva zdravstva, kao apelanticinog organa, Općinski sud je ocijenio da je potrebno prethodno utvrditi da li su ispunjeni svi opći uvjeti za građanskopravnu odgovornost apelantice, kao pravne osobe za štetu koju je Federalno ministarstvo zdravstva kao njezin organ prouzrokovalo tužiteljici kao trećoj osobi. Slijedom navedenog tužiteljica, kao oštećena, morala je dokazati da postoji šteta, štetna radnja, kao i uzročna veza između preduzete radnje i tako nastale štete, i to u konkretnom traženom iznosu. Osim toga, Općinski sud je naveo da je tužiteljica morala dokazati i da je štetu pričinio navedeni organ apelantice, kao pravne osobe, nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju svojih funkcija. Pored toga, Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o običnoj nepažnji organa apelantice, a ne o gruboj, odnosno krajnjoj nepažnji ili namjeri u postupanju Ministarstva zdravstva FBiH, kao organa apelantice, jer tužiteljica nije dokazala da je u postupanju organa ili lica apelantice postojala volja i namjera da joj se pričini šteta, pa u konačnici u ovom slučaju nema osnova za primjenu odredbe člana 172. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da tužiteljica nema pravo na naknadu štete od apelantice.

9. Odlučujući o žalbi tužiteljice Kantonalni sud je donio Presudu broj 25 0 P 042507 17 Gž od 12. aprila 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ispitujući tužiteljicinu žalbu utvrdio da je žalba neosnovana, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na stranama od 2 do 4). Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da izvedenim dokazima tužiteljica nije dokazala svoje tvrdnje da je parničnim presudama Općinskog suda, a koje je samo taksativno navela, obavezana da svojim zaposlenicima isplati razliku plaća obračunatu upravo po satnici koja je propisana spornim Kolektivnim ugovorom, jer kao dokaz za ove svoje tvrdnje nije predložila uvid u iste presude, a niti je tu činjenicu dokazivala drugim dokaznim sredstvima.

10. Odlučujući o reviziji tužiteljice Vrhovni sud je Presudom broj 25 0 P 042507 17 Rev od 18. juna 2020. godine reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio i obavezao apelanticu da tužiteljici isplati iznos od 332.746,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. marta 2016. godine pa do isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove postupka, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

11. Polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, koja vežu i revizijski sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (član 240. stav 2. ZPP), Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava u cijelosti odbili postavljeni tužbeni zahtjev. Odgovornost apelantice za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela uprave ne zasniva se na načelu krivice, već načelu uzročnosti koja postoji bez obzira na stav zaposlenika u tijelima državne uprave u smislu nepažnje ili krivice (član 172. stav 1. ZOO), pri čemu je ukazao na stav izražen u Odluci Ustavnog suda broj AP 2360/09 od 28. septembra 2012. godine.

12. Dalje, u relevantnom dijelu obrazloženja presude Vrhovni sud je naveo kako slijedi: „Nižestepeni sudovi su ocijenili presudu Ustavnog suda FBiH, ali nisu izveli odgovarajuće zaključke koji proizlaze iz djejstva objavljene presude u 'Službenom listu FBiH' broj 19/2013.” od 8.03.2013. godine. Prema ocjeni ovog suda, presuda Ustavnog suda FBiH ima djejstvo od dana objavljivanja tako da je [Kolektivni ugovor] bio u suprotnosti sa Ustavom FBiH sve do 8.03.2013. godine i shodno tome tužitelj nije bio u obavezi da postupa po pravosnažnim presudama i u izvršnom postupku isplati dosuđene novčane iznose svojim zaposlenicima, tako da postoji uzročna veza u tom periodu po članu 170. stav 1. ZOO za umanjenje imovine tužitelja.

[Kolektivni ugovor] je neustavan počev do 8.03.2013. godine kad je objavljena odluka Ustavnog suda FBiH i od tada izvršene isplate po pravosnažnim presudama u izvršnom postupku su u uzročnoj vezi između nezakonitog ili nepravilnog rada [apelantice] i nastale štete, bez čega šteta ne bi ni nastala. Umanjenje imovine tužitelja se ogleda u isplati razlike plaće po satnici 2,00 KM koja je propisana članom 31. [Kolektivnog ugovora], koji je suprotan Ustavu FBiH do 8.03.2013. godine.

Prema nalazu vještaka finansijske struke, tužitelj je u periodu do 8.03.2013. isplatio po pravosnažnim presudama u izvršnom postupku svojim zaposlenicima ukupno 273.282,14 KM, a u istom periodu isplaćeni su troškovi postupka Zajedničkoj advokatskoj kancelariji Jezdić i Matuzović u iznosu od 59.464,73KM ili sveukupno 332.746,87 KM. Ovi isplaćeni iznosi su u uzročnoj vezi sa nezakonitim ili nepravilnim radom [apelantice] zbog čega je u navedenom iznosu došlo do umanjenja imovine tužitelja (član 155. ZOO) koja je prouzrokovana radnjom nadležnog federalnog ministarstva zdravlja. Tužitelju pripadaju tražene zakonske kamate počev od 4.03.2016. godine, kao dana podnošenja tužbe.

Tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete za period od 8.03.2013. godine pa nadalje jer predloženim i izvedenim dokazima na glavnoj raspravi nije dokazao da je isplata izvršena po presudama koje su postale pravosnažne do 8.03.2013.

godine. Teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara je na tužitelju koji na ovu okolnost nije predlagao i izvodio odgovarajuće dokaze (član 7. stav 1. i 2. ZPP), pa je odbijena revizija za preostali traženi iznos od 39.256,20 KM zbog nepostojanja uzročne veze.“

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelantica, između ostalog, tvrdi da je u osporenoj presudi Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo na apelanticinu štetu. Zatim, u apelaciji ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba ZPP i ZOO koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja. Nadalje, apelantica ističe da tužiteljica izvedenim dokazima nije dokazala postojanje štete, ni visinu štete, ni uzročno-posljedičnu vezu, ni nezakonito, ni protivpravno postupanje apelantice, ni osnov za odgovornost apelantice jer tužiteljica nije dostavila, ni predložila, ni kao dokaze izvela pravosnažne presude iz parničnih postupaka, ni pravosnažna rješenja o izvršenju iz izvršnih postupaka, ni finansijsko - knjigovodstvenu dokumentaciju na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Apelantica navodi da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi neosnovano zanemario da odluke Ustavnog suda FBiH po pravilu djeluju od objavljivanja u službenim novinama (ex nunc) shodno odredbama čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, a da Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 34/12 od 22. januara 2013. godine nije utvrđeno da je predmetni Kolektivni ugovor neustavan, te da je odredbama člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH regulirano da se samo propis za koji Ustavni sud FBiH utvrdi da je neustavan neće primjenjivati, pa da se slijedom toga predmetni Kolektivni ugovor mogao primjenjivati. Također, navodi da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi pogrešno odlučio o visini dosuđenog iznosa. Smatra da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi pogrešno i proizvoljno primijenio odredbe procesnog prava o teretu dokazivanja i o utvrđivanju činjeničnog stanja, a i odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe člana 172. ZOO. Konačno, apelantica navodi da Vrhovni sud nije ocijenio prigovor o zastarjelosti tužbenog zahtjeva, čime je povrijedio pravila parničnog postupka i pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo dosudivši tužiteljici zastarjelo potraživanje.

II.Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude i, suprotno stanovištu apelantice, smatra da nisu povrijeđena njena prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava u revizijskoj odluci s tim u vezi bila proizvoljna.

16. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju navela da je Vrhovni sud dao potpune i jasne razloge za donošenje osporene presude, da je izvršio pravilnu ocjenu provedenih dokaza nižestepenih sudova, koji su utvrdili da apelantica nije imala ovlaštenje Vlade Posavskog kantona da u ime i za račun tog kantona potpiše Kolektivni ugovor, te da je tužiteljica po pravomoćnim presudama u izvršnom postupku isplatila svojim zaposlenicima iznos od 372.000,07 KM, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio osporenu presudu. Tužiteljica je navela da revizijski sud nije počinio nikakve povrede prava na pravično suđenje, kao ni prava na imovinu, te da nije došlo do pogrešne i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava na apelanticinu štetu, kako se to ističe u podnesenoj apelaciji. V.Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 170. stav (1) (1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 376. stav (1) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

18. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 40.

Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.

Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.

Član 41.

Od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti, koji je stupio na snagu nije u skladu sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje.

19. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 34/12 od 22. januara 2013. godine (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj 19/13 od 8. marta 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 61/07) u vrijeme zaključenja u odnosu na Posavski kanton, nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i III.3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Narodnim novinama Županije posavske".

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 P 042507 17 Rev od 18. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zakonski zastupnik apelantice je primio 21. augusta 2020. godine a apelacija je podnesena 18. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. U vezi s pozivanjem apelantice na prava iz Evropske konvencije, a imajući u vidu da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da državni organi i javna vlast ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome prekršena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

28. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja , tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelantica ukazala.

30. Osnovni prigovor koji se iznosi u apelaciji, a koji je apelantica iznosila i u postupku pred redovnim sudovima, odnosi se na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da „…presuda Ustavnog suda FBiH ima djejstvo od dana objavljivanja, tako da je Kolektivni ugovor bio u suprotnosti sa Ustavom FBiH sve do 8. marta 2013. godine...“. Stoga će Ustavni sud, u kontekstu apelanticinog prava na pravično suđenje, ispitati stav Vrhovnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije.

31. U tom smislu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na svoju praksu u predmetu broj AP 3519/11, u kojem se Vrhovni sud u svojoj presudi bavio pitanjem djelovanja odluka Ustavnog suda FBiH u okolnostima tog slučaja. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao „da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc – od sada, od ovog časa) ili (ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda, u okviru konkretnog slučaja, nije da se opredjeljuje niti za jednu od tih teorija. Stoga će Ustavni sud, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dati svoje mišljenje u odnosu na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja ove odluke Ustavnog suda Federacije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra nespornim da naše pozitivno zakonodavstvo važenje zakonskih ili podzakonskih akata ili odluka ustavnih sudova veže za moment njihovog objavljivanja u službenim glasilima. U konkretnom slučaju Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije je krajnje jasan. Odredbe čl. 40. i 41. navedenog zakona propisuju da se zakon ili propis za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH'. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH važenje zakonskih ili podzakonskih akata veže za momenat njihovog objavljivanja u službenim glasilima, ali i da ostavlja mogućnost Ustavnom sudu FBiH da utvrdi prelazna rješenja koja mogu biti na snazi određeni vremenski period. Naime, odredbom člana 40. stav 1. navedenog zakona je propisano „da se zakon ili drugi propis [...] za koji Ustavni sud FBiH utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH' [...], ali je odredbom stava 3. istog člana propisano da „uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH' o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa s Ustavom i o prelaznim rješenjima“. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud FBiH u svojoj Presudi broj U 34/12 od 22. januara 2013. godine utvrdio da Kolektivni ugovor („Službene novine Federacije BiH“ broj 61/07) u vrijeme zaključenja u odnosu na Posavski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i III.3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Pri tome Ustavni sud podsjeća da odluke Ustavnog suda Federacije BiH, po pravilu, djeluju od momenta njihovog objavljivanja, a retroaktivno samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio (čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH), što u konkretnom slučaju nije učinio.

33. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, za Ustavni sud su u ovom slučaju sporni stavovi iz osporene odluke Vrhovnog suda, kako slijedi:

„Nižestepeni sudovi su ocijenili presudu Ustavnog suda FBiH, ali nisu izveli odgovarajuće zaključke koji proizlaze iz djejstva objavljene presude u 'Službenom listu FBiH' broj 19/2013.” od 8.03.2013. godine. Prema ocjeni ovog suda, presuda Ustavnog suda FBiH ima djejstvo od dana objavljivanja tako da je [Kolektivni ugovor] bio u suprotnosti sa Ustavom FBiH sve do 8.03.2013. godine i shodno tome tužitelj nije bio u obavezi da postupa po pravosnažnim presudama i u izvršnom postupku isplati dosuđene novčane iznose svojim zaposlenicima, tako da postoji uzročna veza u tom periodu po članu 170. stav 1. ZOO za umanjenje imovine tužitelja.

[Kolektivni ugovor] je neustavan počev do 8.03.2013. godine kad je objavljena odluka Ustavnog suda FBiH i od tada izvršene isplate po pravosnažnim presudama u izvršnom postupku su u uzročnoj vezi između nezakonitog ili nepravilnog rada [apelantice] i nastale štete, bez čega šteta ne bi ni nastala. Umanjenje imovine tužitelja se ogleda u isplati razlike plaće po satnici 2,00 KM koja je propisana članom 31. [Kolektivnog ugovora], koji je suprotan Ustavu FBiH do 8.03.2013. godine.“

Dakle, iz navedenih stavova iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da Vrhovni sud smatra da je Kolektivni ugovor bio neustavan i prije donošenja odluke Ustavnog suda FBiH, tj. „sve do 8.03.2013. godine“, što predstavlja datum donošenja odluke Ustavnog suda FBiH. Navedeni stav je u očiglednoj suprotnosti sa citiranom praksom Ustavnog suda (vidi, AP 3519/11), kao i sa relevantnim odredbama Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH. Odluke Ustavnog suda FBiH djeluju, u pravilu, od dana objavljivanja odluke u službenim glasilima. Do tada je pravni akt koji je u pitanju u skladu sa Ustavom jedino ako Ustavni sud FBiH u odluci utvrdi „… prelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH'…“ moguće je da se djelovanje odluke ne računa od dana objavljivanja. Međutim, u konkretnom slučaju očigledno je da Ustavni sud FBiH u Odluci broj U 34/12 nije utvrdio prelazna rješenja, pa nema razloga da se djelovanje predmetne odluke računa drugačije osim od dana objavljivanja u službenim glasilima. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da se radi o arbitrarnom stavu iz osporene odluke Vrhovnog suda.

34. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite ustavnih prava apelantice ukinuti presudu Vrhovnog suda, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

35. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

36. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke zauzeo arbitraran stav kojim je odredio retroaktivno djelovanje Odluke Ustavnog suda FBiH broj U 34/12.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić