Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2360/20 (Z. B.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Prekid postupka
- Građevinska dozvola
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2360/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-2360/20, rješavajući apelaciju Zlatka Brčića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatka Brčića podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 U 017651 20 Uvp od 7. maja 2020. godine i 03 0 U 017651 18 U od 23.
decembra 2019. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 2-04/2-23-694/17 od 12.
marta 2018. godine i Rješenja Službe za inspekcijske poslove, Inspektorata urbanističko-građevinske, turističko-ugostiteljske i putne djelatnosti Grada Tuzle broj 08-23-8597/17-ADž od 7. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatko Bričić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 03 0 U 017651 20 Uvp od 7. maja 2020. godine i 03 0 U 017651 18 U od 23. decembra 2019. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 2-04/2-23-694/17 od 12. marta 2018. godine i Rješenja Službe za inspekcijske poslove, Inspektorata urbanističko-građevinske, turističko-ugostiteljske i putne djelatnosti Grada Tuzle (u daljnjem tekstu: prvostepeni upravni organ) broj 08-23-8597/17-ADž od 7. novembra 2017. godine.
2. Rješenjem prvostepenog upravnog organa broj 08-23-8597/17-ADž od 7. novembra 2017. godine, naređeno je apelantu kao investitoru da u roku od 60 dana izvrši uklanjanje-rušenje tri nelegalno izgrađene etaže poslovnog objekta, koje su nadograđene na legalno izgrađenom poslovnom objektu spratnosti suteren + prizemlje (navedeni objekt bliže opisan u izreci rješenja), te da objekt vrati u prvobitno stanje, a sve na svoj trošak i svoj rizik.
3. U obrazloženju rješenja, prvostepeni upravni organ je naveo, između ostalog, da je urbanističko-građevinski inspektor 15. septembra 2017. godine, vršeći kontrolu izvršenja rješenja od 5. juna 2015. godine (kojim je naložena obustava nadogradnje predmetnog poslovnog objekta i da se u roku od pet mjeseci pribavi odobrenje za građenje), konstatovao na zapisnik da su radovi nastavljeni, te da nije pribavljeno odobrenje za građenje. Takođe je navedeno, da je apelant na zapisnik priložio odobrenje za građenje od 25. septembra 2007. godine, kojim se u postupku legalizacije daje naknadno odobrenje za građenje objekta spratnosti suteren + prizemlje.
4. Prvostepeni upravni organ je ukazao, da je u trenutku kontrole konstatovano da je u odnosu na legalni dio objekta izvršeno nelegalno nadziđivanje još tri etaže, pa obzirom da je prije otpočinjanja radova bilo neophodno pribaviti odobrenje za građenje (član 108. Zakona o prostornom uređenju i građenju), donesena je odluka kao u dispozitivu rješenja u skladu sa članom 156. stav 1. alineja 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju.
5. Rješenjem tuženog broj 12-04/2-23-694/17 od 12. marta 2018. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog rješenja.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 017651 18 U od 23. decembra 2019. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog.
7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da se odobrenje za građenje od 25. septembra 2007. godine, na koje se apelant poziva, odnosi na naknadno odobrenje za građenje objekta spratnosti suteren + prizemlje, te da se isto ne odnosi na tri nelegalno izgrađene etaže poslovnog objekta. Naime, kako u smislu odredaba člana 108. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju, proizlazi da investitor može pristupiti građenju građevine samo na temelju odobrenja za građenje, osim u slučajevima iz člana 109. tog zakona (koji slučajevi se ne odnose na predmetnu gradnju), proizlazi da je prilikom donošenja prvostepenog rješenja, prvostepeni organ utvrdio sve relevantne činjenice, od kojih zavisi pravilno rješavanje ove upravne stvari, te da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Kantonalni sud je ukazao da primjećuje da je apelant 10. januara 2018. godine podnio zahtjev za naknadnu urbanističku saglasnost/legalizaciju objekta. S tim u vezi je istakao da se, shodno odredbama Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina, može podnijeti zahtjev za izdavanje naknadne urbanističke saglasnosti i naknadnog odobrenja za gradnju, u kojem slučaju je nadležna inspekcija, shodno odredbama člana 22. tog zakona, dužna prekinuti postupak do donošenja pravosnažnog rješenja po zahtjevu. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je zahtjev za legalizaciju apelant podnio 10. januara 2018. godine, a da je prvostepeno rješenje doneseno 17. novembra 2017. godine (očigledna greška, treba da stoji 7. novembra), Kantonalni sud je istakao da podnošenje zahtjeva za legalizaciju nije od uticaja na zakonitost prvostepenog rješenja, jer se zakonitost rješenja donesenih u upravnom postupku ocjenjuje isključivo na osnovu činjenica i dokaza koji su postojali do dana donošenja rješenja.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 017651 20 Uvp od 7. maja 2020. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
10. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ukazao, između ostalog, da je apelant u zahtjevu naveo da je u situaciji kada je sud u postupku utvrdio da je apelant podnio zahtjev za naknadnu urbanističku saglasnost/legalizaciju objekta, trebao uvažiti tužbu i prekinuti predmetni upravni postupak inspekcijskog nadzora sve do donošenja pravosnažnog rješenja po zahtjevu za legalizaciju (budući da to nisu učinili ni prvostepeni organ, ni tužena strana). S tim u vezi je ukazao da je odredbama člana 22. stav 2. Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina, koje su bile na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog i osporenog rješenja, bilo propisano da se odredbe stava 1. tog člana (o prekidu postupka u svim predmetima gdje je podnesen zahtjev za legalizovanje do donošenja pravosnažnog rješenja po zahtjevu) ne odnose na bespravno građene građevine čija je gradnja započeta ili koje su izgrađene nakon izrade satelitskog snimka područja Tuzlanskog kantona, tj. nakon 19. jula 2007. godine. Naime, u konkretnom slučaju iz činjenica predmeta proizlazi da je gradnja tri etaže za koje je apelantu naređeno uklanjanje, započeta nakon izrade satelitskog snimka područja Tuzlanskog kantona, zbog čega u konkretnom slučaju postupak inspekcijskog nadzora nije mogao prekinuti po odredbama člana 22. Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina, čak i u slučaju da je apelant zahtjev za legalizaciju podnio prije donošenja prvostepenog rješenja. Međutim, s obzirom da je prvostepeni upravni organ predmetno prvostepeno rješenje donio 17. novembra 2017. godine (očigledna greška, treba da stoji 7. novembar), i da je apelant žalbu protiv prvostepenog upravnog akta podnio 27. novembra 2017. godine, a da je zahtjev za legalizaciju podnio 10. januara 2018. godine, to znači da ni prvostepeni, ni drugostepeni organ u konkretnom slučaju nisu imali valjan pravni osnov, odnosno zakonitu mogućnost za prekid predmetnog upravnog postupka po odredbama člana 22. Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađen ih građevina, jer je do podnošenja zahtjeva za legalizaciju došlo nakon donošenja prvostepenog rješenja i nakon izjavljivanja žalbe protiv tog prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je istakao da je do prekida upravnog postupka moglo, eventualno, doći samo u posebnom upravnom postupku, koji bi bio pokrenut po apelantovom zahtjevu za prekid upravnog postupka, i to u slučaju da su za prekid postupka bili ispunjeni uslovi iz člana 22. stav 2. Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina (a koji uslovi, u vrijeme podnošenja zahtjeva za legalizaciju, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni).
11. Kantonalni sud je istakao da je istina, da su te odredbe promijenjene odredbama člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina, i to na način da su riječi „satelitskog snimka područja Tuzlanskog kantona“, u stavu 2. člana 22. Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina zamijenjene riječima „ortofoto snimaka Federacije BiH iz 2018. godine“, iz čega proizlazi da se zakonska mogućnost za prekid predmetnog upravnog postupka, u konkretnom slučaju, otvorila tek nakon izmjene člana 22. stav 2. tog zakona, tj. tek nakon 14. jula 2018. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina.
12. Apelant smatra da mu je u osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Vezano za povredu navedenog prava, apelant je istakao da je odredbom člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina stekao uslove za legalizaciju svog objekta, te da je tim i data mogućnost za prekid postupka, pa kako se ova mogućnost otvorila 14. jula 2018. godine to je i postupak, kako je to predloženo u tužbi (koja je podnesena Kantonalnom sudu 11. aprila 2018. godine), mogao biti prekinut, jer je i sam tuženi mogao svoje rješenje poništiti i mijenjati u skladu sa odredom člana 258. Zakona o upravnom postupku, a što nije učinio. Apelant je naglasio da je u konkretnom slučaju ostalo na snazi rješenje prvostepenog upravnog organa, koje rješenje je izvršno i na osnovu kojeg se može započeti rušenje izgrađenog objekta, bez obzira što postoji zahtjev apelanta za legalizaciju istog. Relevantni propisi
14. Zakon o uvjetima i postupku legaliziranja bespravno izgrađenih građevina („Službene novine Tuzlanskog kantona“, br. 3/06, 1/07, 5/08, 10/11 i 7/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 22.
(1) Nadležna inspekcija će prekinuti postupak u svim predmetima gdje je podnesen zahtjev za legaliziranje do donošenja pravomoćnog rješenja po zahtjevu.
(2) Odredba stava (1) ovog člana ne odnosi se na bespravno izgrađene građevine čija je gradnja započeta ili koje su izgrađene nakon izrade satelitskog snimka područja Tuzlanskog kantona.
15. Zakon o izmjenama Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina („Službene novine Tuzlanskog kantona", broj 11/18, objavljene 6. jula 2018. godine), u relevantnom djelu glasi:
Član 5.
U članu 22. u stavu (2) riječi „satelitskog snimka područja Tuzlanskog kantona“, zamjenjuju se riječima „ortofoto snimaka Federacije BiH iz 2018. godine“.
Član 7.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Tuzlanskog kantona“.
16. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH, br. 2/98 i 48/99), u relevantnom djelu glasi:
Član 258.
(1) Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor može do okončanja spora, ako uvažava sve zahtjeve tužbe, poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku ili treće osobe.
(2) Rješenje o poništavanju ili izmjeni rješenja sukladno odredbi stava 1. ovog člana, organ donosi po službenoj dužnosti u momentu kad iz tužbe koju mu je sud dostavio na odgovor i uvidom u cijeli spis utvrdi da je tužba osnovana.
(3) Rješenje doneseno po odredbi stava 2. ovog člana dostavlja se stranci i sudu kod kojeg je pokrenut upravni spor. Rješenje se donosi u roku koji je sud odredio za davanje odgovora na tužbu, odnosno prije nego se okonča upravni spor.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu, zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa jer nije prekinut predmetni upravni postupak. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi, odnosno Kantonalni sud dali detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao da je u konkretnom slučaju trebalo prekinuti postupak), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud, između ostalog, jasno ukazao, vezano za član 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o uslovima i postupku legalizacije bespravno izgrađenih građevina, na koji se apelant poziva i u apelaciji, da se u skladu sa navedenom odredbom zakonska mogućnost za prekid upravnog postupka otvorila tek nakon 14. jula 2018. godine, kada je stupio na snagu navedeni zakon (nakon što je okončan osporeni upravni postupak). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić