Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2875/21 (M. O.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2875/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2875/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mursel Očuz, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mursel Očuz protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 176262 21 Rsž od 23. lipnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 176262 19 Rs od 26. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mursel Očuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Čolaković Emir i Nina Dragoljić iz Zenice, podnio je 9. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnomu sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 176262 21 Rsž od 23. lipnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Rs 176262 19 Rs od 26. veljače 2021. godine. Apelant je podneskom od 13. kolovoza 2021. godine dopunio apelaciju.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prvotuženik (JU Škola za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju osoba sa poteškoćama u psiho - fizičkom razvoju) propuštanjem raspisivanja natječaja za radno mjesto „radni instruktor“, te donošenjem Odluke o raspoređivanju radnika od 6. rujna 2019. godine, Odluke školskog odbora od 8. rujna 2019. godine (ispravno od 8. kolovoza 2019. godine), kao i zaključenjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 6. rujna 2019. godine između prvotuženika i drugotuženika (S.Č), povrijedio apelantovo pravo da u zakonom provedenoj natječajnoj proceduri ostvaruje pravo na zaposlenje i rad. Nadalje, odbijen je zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonite Odluke od 6. i 8. rujna 2019. godine i Ugovor o radu od 6. rujna 2019. godine, te da se obveže prvotuženik da poduzme neophodne, zakonom predviđene mjere sa ciljem da prestane sa daljim kršenjem prava apelanta na jednako postupanje, kao i da provede zakonom propisanu natječajnu proceduru za popunjavanje radnog mjesta „radni instruktor“ i na taj način omogući apelantu pravo na sudjelovanje na natječaju.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je kao nesporno utvrđeno da je temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme apelant bio zaposlen kod prvotuženika na radnom mjestu „radni instruktor" do 15. kolovoza 2019. godine, kada mu je prestao radni odnos kod prvotuženika. Dalje je utvrđeno da je prvotuženik, po isteku tog ugovora raspisao novi natječaj za radno mjesto „radni instruktor". Pored toga, naveo je da je nesporno utvrđeno da je drugotuženik već bio zaposlen kod prvotuženika, na radnom mjestu „domar" na neodređeno vrijeme, da je rješenjem Fonda PIO/MIO iz 2007. godine drugotuženik oglašen invalidom II. kategorije i da mu je priznato pravo na raspoređivanje na radno mjesto prilagođeno njegovoj promijenjenoj radnoj sposobnosti. Nadalje, naveo je da drugotuženik stekao odgovarajuću stručnu spremu, potrebnu za radno mjesto „radni instruktor“, te je podnio molbu prvotuženiku da se izvrši njegovo preraspoređivanje sa radnog mjesta ,,domar" na radno mjesto „radni instruktor“. Kantonalni sud je naveo da je prvotuženik u postupku po molbi drugotuženika, od resornog Ministarstva pribavio izmijenjenu suglasnost, kojom je iz ranije izdate suglasnosti za raspisivanje novog natječaja brisano radno mjesto „radni instruktor“. Nakon toga je na sjednici školskog odbora prvotuženika udovoljeno molbi drugotuženika i donesena je odluka od 8. kolovoza 2019. godine da se drugotuženik prerasporedi na radno mjesto „radni instruktor“, te su temeljem te odluke školskog odbora prvotuženik i drugotuženik su zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 6. rujna 2019. godine. Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama bila sporna zakonitost procedure koju je prvotuženik proveo prije zaključenja Ugovora o radu s drugotuženikom. U svezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da ne postoji aktivna legitimacija apelanta u situaciji kad mu je prestao radni odnos kod prvotuženika, a novi natječaj nije ni raspisan, nego je preraspodjela drugotuženika na drugo radno mjesto kod prvotuženika izvršena interno. Dakle, istakao je da apelant nije ni legitimiran da osporava interne odluke prvotuženika. U pogledu apelantovog prizivnog prigovora da ga je prvotuženik diskriminirao, Kantonalni sud je istakao da je za postojanje diskriminacije potrebno postojanje nekog od osnova diskriminacije iz odredbe članka 8. Zakona o radu, što apelant tijekom postupka, a ni u prizivu nije tvrdio, niti je dokazao. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je su točni prizivni prigovori da se prava po osnovu invalidností mogu ostvariti u poduzeću odnosno poslodavcu kod koga je radio u vrijeme nastanka invalidnosti u smislu odredbe čl. 81. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO). Međutim, istakao je da ne postoji zakonska prepreka da poslodavac koji ima zaposlenog invalida II. kategorije invalidnosti, bez obzira što invalidnost nije nastupila kod njega, a pri tome isti ispunjava uvjete, rasporedi ga na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti, ukoliko taj poslodavac raspolaže takvim radnim mjestom, što je u konkretnom i bio slučaj.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je podneskom od 13. kolovoza 2021. godine dopunio apelaciju na način da je umjesto ranije istaknute povrede prava na imovinu istakao povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da je drugotuženik već za vrijeme rada kod drugog poslodavca, a prije zaključenja ugovora na neodređeno vrijeme kod prvotuženika (za radno mjesto „domar“) bio oglašen za invalida II. kategorije. S obzirom na to apelant smatra da je proizvoljno primijenjena odredba članka 81. Zakona o MIO, jer je drugotuženik na prava temelju invalidnosti mogao samo ostvariti kod poslodavca kod kojeg je bio radio u trenutku nastanka invalidnosti. Apelant, također, ističe da je prvotuženik bio dužan raspisati natječaj, te naglašava da je dokazao da je bio diskriminiran u odnosu na drugotuženika.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o MIO i Zakona o radu, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (koje ponavlja u predmetnoj apelaciji), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić