Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3721/21 (Z.B.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3721/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-3721/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Z. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Z. B.

protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 121168 17 Rsž od 27. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijela je 29. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 121168 21 Rev od 15. juna 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 121168 17 Rsž od 27. januara 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1193/21 od 5. maja 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda 58 0 Rs 121168 21 Rev od 15. juna 2021. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 121168 12 Rs od 21. aprila 2017. godine obavezani su prvotuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar) i drugotuženi (Zavod za školstvo Mostar) da apelantici, na ime naknade za ishranu, regres i povećanje plate po osnovu rezultata rada (za periode pobliže označene izrekom predmetne presude), solidarno isplate određene novčane iznose kako je to precizirano izrekom prvostepene presude, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da joj solidarno naknade troškove predmetnog postupka u iznosu od 3.313,00 KM. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice preko dosuđenog iznosa (kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate na ime naknade za ishranu za oktobar 2012. godine iznos od 191,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom).

4. Odlučujući o žalbama apelantice i tuženih izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 21. aprila 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Rs 121168 17 Rsž od 27. januara 2021. godine žalbu apelantice uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je obavezao prvotuženog da apelantici isplati, na ime naknade za ishranu za oktobar 2012. godine, iznos od 191,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Žalbe tuženih su djelimično uvažene i prvostepena presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na drugotuženog odbijen kao neosnovan u cijelosti, pa je prvotuženi obavezan da apelantici na ime troškova postupka isplati iznos od 2.358,72 KM (umjesto iznosa od 3.313,00 KM), dok su u preostalom dijelu žalbe tuženih odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani prigovori tuženih da nema njihove solidarne odgovornosti. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da drugotuženi nije ustanova, iako je kao ustanova bio osnovan 1994. godine u skladu sa Zakonom o ustanovama („Narodni list HR HB“ broj 14/94) i bio upisan u sudski registar. Naime, ukazao je da je, po završetku rata, Zakonom o kantonalnim ministarstvima i drugim organa uprave („Službene novine HNK“ br. 4/98, 1/02 i 7/04) i to odredbom člana 20. predviđeno osnivanje zavoda za školstvo kao posebnih upravnih organizacija. Zatim, da je Odlukom Vlade HNK broj 01-02-927/04 od 17. juna 2004. godine propisano da zavodi za školstvo, kao kantonalne upravne organizacije, počinju sa radom imenovanjem direktora i da će djelovati kao Pedagoški zavod Mostar i Zavod za školstvo Mostar (drugotuženi). S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da ni u Zakonu o ministarstvima, niti u navedenoj Odluci Vlade HNK, ne stoji da kantonalne upravne organizacije imaju svojstvo pravnog lica niti da djeluju samostalno, pa je stoga osnovan prigovor drugotuženog da ne može biti pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, te da za obaveze proistekle iz rada drugotuženog odgovara prvotuženi. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica svoja potraživanja na glavnoj raspravi umanjila za 8.159,05 KM, tako da je njezin uspjeh u parnici oko 55%, zbog čega joj je na ime zastupanja na glavnoj raspravi dosuđena nagrada u iznosu od 55%, tj. 396,00KM, što ukupno na ime troškova s PDV-om iznosi 2.358,72 KM.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio da drugotuženi nije pasivno legitimisan, te navodi da su joj troškovi postupka trebali biti nadoknađeni u punom iznosu. Nadalje ističe da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, primijenio pozitivno-pravne propise, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne pozitivno-pravne propise, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3721/21 (Z.B.) | Sudska praksa | Aktio