Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4346/21 (M. Š.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4346/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4346/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Milica Šimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milica Šimović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062393 18 Rsž od 3. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 062393 16 Rs od 31. januara 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milica Šimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 21. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062393 18 Rsž od 3. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 062393 16 Rs od 31. januara 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 53 0 Rs 062393 16 Rs od 31. januara 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da joj tuženi (Dom zdravlja Čitluk) na ime razlike neisplaćenih plaća, razlike neisplaćenih naknada po osnovu rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom i nedjeljom, rada na dan sedmičnog odmora, razlike plaće na osnovu uvećanja bruto satnice zbog uvećanja troškova života, isplati za period od 1. februara 2012. do 28. februara 2015. godine određene novčane iznose. Istom presudom je odbijen i tužbeni zahtjev apelantice da se naloži tuženom da u korist PIO Mostar uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje apelantice za navedeni period u iznosu od 570,79 KM, kao i da se naloži tuženom da joj na ime neisplaćene novčane pomoći usljed smrti člana porodice isplati iznos od 1.663,00 KM, te da joj naknadi troškove parničnog postupka. Konačno, naloženo je apelantici da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.297,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 31. januara 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 53 0 Rs 062393 18 Rsž od 3. novembra 2021. godine žalbu apelantice djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je obavezao tuženog da apelantici isplati iznos od 1.663,00 KM na ime naknade zbog smrti člana uže porodice. Prvostepena presuda je preinačena i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka na način da se apelantica obavezuje tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.742,02 KM. U preostalom dijelu žalba apelantice odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica zaposlenik tuženog od 1. oktobra 2008. godine na osnovu zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Dalje, da je vještak finansijske struke u nalazu i mišljenju od 21. novembra 2016. godine, te dopuni nalaza od 20. juna 2017. godine (koje je sud prihvatio) utvrdio da ne postoji razlika isplaćenih plaća po osnovu rada praznikom, prekovremenog rada, rada noću, rada subotom i nedjeljom, rada u dane sedmičnog odmora za period od 1. februara 2012. do 28. februara 2015. godine, prema varijanti sačinjenoj primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti zdravstva za teritoriju Federacije BiH. Nadalje je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelantice za isplatu razlika isplaćene i pripadajuće plate u spornom periodu, kao i uplatu doprinosa za PIO, jer se u sudskom postupku nije moglo utvrđivati povećanje bruto satnice zbog povećanja troškova života. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da se prvostepeni sud pravilno pozvao na pravno shvatanje Vrhovnog suda Federacije BiH u predmetu broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, prema kojem jedino Vlada Federacije BiH može usklađivati najnižu bruto satnicu sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupno privrednog napretka, kako je to propisano odredbom člana 9. OKU-a. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je primjenom odredbe člana 397. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio odluku o troškovima postupka, s obzirom na to da je preinačena odluka o glavnoj stvari (u odnosu na naknadu zbog smrti člana uže porodice), iz čega proizilazi da su, shodno uspjehu u parnici apelantici priznati troškovi u iznosu od 739,62 KM, a tuženom 2.460,64 KM. Kada se prebiju troškovi apelantice sa troškovima tuženog, dobije se iznos od 1.742,02 KM, koji je sud dosudio tuženom u skladu sa odredbom člana 386. stav (2) ZPP-a. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, između ostalog, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, jer nisu utvrdili povećanje bruto satnice zbog povećanja troškova života, kao i zbog toga što je izvršeno prebijanje troškova parničnih stranaka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne pozitivno-pravne propise, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-349/18 od 8. maja 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić