Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4099/20 (Z. V.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4099/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4099/20, rješavajući apelaciju Zagorke Vrhovac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zagorke Vrhovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 K 067099 20 Kvlz od 27. oktobra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 K 067099 20 Kž od 24.

avgusta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 K 067099 19 K od 11. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zagorka Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Laktaša, podnijela je 12. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 K 067099 20 Kž od 24. avgusta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 K 067099 19 K od 11. oktobra 2019. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 4099/20.

2. Apelantkinja je 24. decembra 2021. godine podnijela novu apelaciju registrovanu pod brojem AP 4407/21 kojom je osporila Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 K 067099 20 Kvlz od 27. oktobra 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojevima AP 4099/20 i AP 4407/21 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4099/20.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) u periodu od juna 2021. godine do januara 2022. godine zatraženi su odgovori na apelaciju.

5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od jula 2021. godine do januara 2022. godine.

6. Apelantkinjinom braniocu su 14. januara 2022. godine dostavljeni na izjašnjenje odgovori na apelaciju. U ostavljenom roku branilac apelantkinje se nije izjasnio na odgovore.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Osnovni sud je Presudom broj 72 0 K 067099 19 K od 11. oktobra 2019. godine apelantkinju proglasio krivom da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinila krivično djelo utaja iz člana 229 stav 5 u vezi sa stavom 4 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje joj je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko u roku provjere od dvije godine po pravosnažnosti presude apelantkinja ne počini novo krivično djelo. Apelantkinja je, osim toga, obavezana da oštećenom na ime naknade štete isplati iznos od 19.705,00 KM u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti presude.

9. U obrazloženju presude je navedeno: Tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv apelantkinje 10. oktobra 2017. godine koja je potvrđena 26. oktobra 2017. godine, apelantkinja se izjasnila da nije kriva za krivično djelo koje joj je optužnicom stavljeno na teret, zakazan je glavni pretres na kom su izvedeni predloženi dokazi, apelantkinja pred sudom nije iznosila svoju odbranu, na glavnom pretresu su izvedeni dokazi saslušanjem oštećenog, saslušanjem svjedoka i izvršen je uvid u materijalne dokaze. Sve sprovedene dokaze, kako je dalje obrazloženo, sud je ocijenio u smislu člana 295 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) pojedinačno i u međusobnoj vezi nakon čega je izvan razumne sumnje utvrđeno da je apelantkinja počinila krivično djelo utaja. Takav zaključak proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, sprovedenih materijalnih dokaza, pregledom CD-a zapisa nadzorne kamere UniCredit Bank - PJ Gradiška od 22. maja 2017. godine. Na str. od 3. do 5. obrazloženja presude je naveden sadržaj izvedenih dokaza, interpretirani iskazi svjedoka i oštećenog, sprovedeni materijalni dokazi, između ostalog i pregled snimke CD-a koji je dobrovoljno predat i pregledan na glavnom pretresu na koji apelantkinja nije imala primjedaba. Iz svih izvedenih dokaza koji su analizirani i ocijenjeni pojedinačno i međusobno, Osnovni sud je jasno i nedvosmisleno zaključio da je apelantkinja počinila krivično djelo utaja na način kako je opisano u izreci presude i detaljnije obrazloženo na strani 6. presude. U ključnom dijelu obrazloženja je istaknuto da je nepažnjom i greškom službenika banke (oštećeni) apelantkinji isplaćen iznos od 19.705,00 KM koji je pripadao drugom licu. ,Apelantkinja u postupku nije iznijela svoju odbranu niti je ponudila dokaze kojima bi potvrdila svoj stav da nije kriva za predmetno krivično djelo. Pri tome, kako je dalje navedeno, apelantkinja je i nakon obavještenja službenika banke da joj je novac greškom isplaćen odlučila zadržati ga, čime je ostvarila protivpravnu imovinsku korist. Imajući u vidu navedeno ponašanje i stav apelantkinje ocijenjeno je da je krivično djelo počinila s umišljajem i da je odgovorna za izvršenje krivičnog djela.

10. Pri izboru i odmjeravanju krivičnopravne sankcije na strani apelantkinje su ocijenjene sve okolnosti, te je utvrđeno da u konkretnom slučaju postoje olakšavajuće okolnosti - starosna dob, neosuđivanost, loše imovno stanje, dok otežavajuće nisu utvrđene, zbog čega je apelantkinji izrečena uslovna osuda.

11. Okružni sud je Presudom broj 72 0 K 067099 20 Kž od 24. avgusta 2020. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantkinjine odbrane, a povodom te žalbe je po službenoj dužnosti preinačena prvostepena presuda u pravnoj ocjeni djela i u odluci o krivičnoj sankciji tako što su radnje za koje je apelantkinja proglašena krivom kvalifikovane kao krivično djelo utaja iz člana 235 stav KZ RS (bio na snazi do jula 2021. godine). Na osnovu tog propisa i člana 46 st. 1 i 2 KZRS apelantkinji je izrečena uslovna osuda i prihvaćena kao pravilna utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, s tim što je utvrđeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelantkinja u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, te ukoliko u roku od šest mjeseci oštećenom na ime naknade štete isplati iznos od 19.705,00 KM. U preostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

12. U obrazloženju presude je navedeno da je žalbom branioca apelantkinje ukazano na bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povrede Krivičnog zakona i odluku o krivičnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalba uvaži i predmet vrati na ponovno suđenje. Okružni sud je prvostepenu presudu ispitao u smislu člana 320 ZKPRS, ocijenivši da je žalba neosnovana, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav.

13. Neosnovanost žalbenih prigovora o bitnoj povredi postupka se, po ocjeni Okružnog suda, praktično svodi na ocjenu dokaza, što predstavlja prigovor činjeničnog karaktera, pa su istaknuti razlozi ispitani u okviru žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U tom pravcu je nakon navođenja relevantnog dijela prvostepene presude istaknuto da presuda detaljno iznosi sadržaj svih dokaza, a zatim ih pravilno ocjenjuje, uz zaključak da je apelantkinja preduzela radnje koje su činjenično opisane u izreci presude. Prvostepeni sud je u potpunosti razjasnio i utvrdio sve činjenice koje su od značaja za postojanje krivičnog djela, pa tako i postojanja umišljaja na strani apelantkinje. Prigovori žalbe, kako je zaključeno, nisu zasnovani na realnoj podlozi izvedenih dokaza, već predstavljaju jednostranu ocjenu stvarnog stanja. U tom pravcu je zaključeno da su navodi o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona neosnovani. Međutim, u nastavku je ovaj prigovor ispitan i po službenoj dužnosti. S tog aspekta je Okružni sud ukazao na princip vremenskog važenja zakona, te s tim u vezi istakao da se, prema ovom principu, na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je blaži za učinioca, da se u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koji je zakon s aspekta krivične odgovornosti najblaži za počinioca, te da se kod te procjene uzima u obzir propisana kazna, odredbe za ublažavanje kazne i rok zastarjelosti krivičnog gonjenja. U slučaju da su propisane kazne iste, blaži je onaj zakon prema kojem je zastarjelost već nastupila. Okružni sud je zatim naveo sadržaj odredaba KZRS koje su važile u vrijeme počinjenja djela (optužnica podignuta 22. maja 2017. godine prema KZRS broj 49/03) i KZRS koji je stupio na snagu 18. jula 2017. godine utvrdivši da je propisana kazna za krivično djelo utaja identična prema jednom i drugom zakonu. Zatim je ispitan kriterijum koji se tiče zastare krivičnog gonjenja i s tim u vezi zaključeno da je KZRS iz 2003. godine povoljniji za apelantkinju, jer je prema KZRS iz 2017. godine propisana apsolutna zastara krivičnog gonjenja za konkretno krivično djelo četiri godine od njegovog izvršenja, a to dalje znači da zastara, imajući u vidu datum podizanja optužnice, još nije nastupila.

14. Okružni sud je zaključio da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjen KZRS koji je stupio na snagu 2017. godine i pravna kvalifikacija krivičnog djela prema članu 229 st. 4 i 5 KZRS tog zakona, iz čega proizilazi zaključak da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio zakon koji je važio u vrijeme donošenja presude umjesto zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela, jer je za apelantkinju povoljniji.

15. U pogledu krivične sankcije, Okružni sud je ocijenio da je prvostepenom presudom pravilno utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, ali da će se rokom provjere u trajanju od jedne godine (umjesto dvije godine) postići svrha kažnjavanja.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 72 0 K 067099 20 Kvlz od 27. oktobra 2021. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelantkinje za zaštitu zakonitosti podnesen protiv pravosnažne presude Okružnog suda od 11. oktobra 2019. godine. Prilikom odlučivanja o zahtjevu Vrhovni sud se, u smislu člana 354 stav 1 ZKPRS ograničio na ispitivanje onih povreda zakona koje su iznesene u zahtjevu. U tom pravcu je navedeno da prigovor povrede prava na odbranu nije mogao biti ispitan, jer navedena povreda nije bila iznesena u žalbi protiv prvostepene presude. Osim toga, povreda prava na odbranu se ne može zasnivati na prigovorima o činjeničnim nedostacima pobijane presude, kako se zahtjevom sugeriše. Dalje je u okviru bitne povrede krivičnog zakona ispitan prigovor kojim se tvrdi, identično kao i u žalbi, da u radnjama apelantkinje nema bitnih elemenata krivičnog djela utaje (nema protivpravnosti i umišljaja). Na prigovorima činjenične osnove, kako je ponovljeno, ne može se zasnivati teza o povredi Krivičnog zakona (detaljno obrazloženo na strani 3. presude). Iz iznijetih razloga zahtjev za zaštitu zakonitosti je odbijen kao neosnovan jer povrede zakona na koje je ukazano u zahtjevu nisu učinjene u postupku donošenja pobijane presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. U apelaciji se navodi da su osporenim presudama povrijeđena prava apelantkinje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. Obrazlažući povredu prava na pravično suđenje u apelaciji se ističe: da je izreka prvostepene presude protivrječna razlozima i odlučnim činjenicama, iz opisa krivičnopravnih radnji za koje je apelantkinja osuđena ne može se utvrditi umišljaj ni protivpravnost, nema elemenata niti za osnovni, niti za kvalifikovani oblik krivičnog djela utaje, apelantkinji je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije imala mogućnost angažovati branioca, a sud joj nije ponudio postavljanje branioca po službenoj dužnosti, apelantkinji se mogla utvrditi samo građanskopravna, a ne i krivičnopravna odgovornost. Predloženo je da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da se tvrdnja o povredi prava na koja je apelacijom ukazano ne može zasnivati na prigovorima protivrječnosti izreke i obrazloženja presude, te razloga o odlučnim činjenicama, jer preispitivanje zaključaka redovnih sudova nije u nadležnosti Ustavnog suda. Prigovor povrede prava na odbranu u vidu nemogućnosti da apelantkinja angažuje advokata je neargumentovan i nekonkretizovan, a osim toga, ovaj prigovor nije bio istaknut od apelantkinjine odbrane u žalbi protiv prvostepene presude, niti u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Okružni sud je naveo da je u postupku odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude u svemu postupljeno prema odredbama ZKPRS i da su u presudi navedeni jasni razlozi iz kojih proizilazi zaključak o neosnovanosti žalbe. Predloženo je da se apelacija odbije.

21. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da se navodi apelacije odnose na utvrđeno činjenično stanje i kvalitet zaključaka u pogledu ocjene dokaza za koju Ustavni sud nije nadležan. Dalje se navodi da je Osnovni sud pravilno ocijenio sve dokaze posebno i u međusobnoj vezi, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u okvirima pravilno sprovedenog krivičnog postupka i da je presuda u dijelu koji je odlukom drugostepenog suda ostao neizmijenjen ispravna i na zakonu zasnovana, zbog čega nisu povrijeđena prava apelantkinje na koja se apelacijom ukazuje.

22. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer su apelacione tvrdnje već bile istaknute u redovnom i vanrednom pravnom lijeku o kojima su redovni sudovi odlučili ocijenivši da su prigovori neosnovani.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca Član 53.

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna doživotnog zatvora.

(2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.

(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.

(…) Postavljanje branioca zbog slabog imovinskog stanja Član 54.

(1)Kada ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti bez obzira na zaprijećenu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branilac, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.

(2)Zahtjev za postavljanje branioca iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u toku cijelog krivičnog postupka.

(3)Branioca iz stava 1. ovog člana postavlja predsjednik nadležnog suda. (…) Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Granice ispitivanja zahtjeva Član 354. stav (1) (1) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud će se ograničiti samo na ispitivanje onih povreda zakona na koje se poziva podnosilac zahtjeva.

24. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

Utaja Član 235.

(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist prisvoji tuđu pokretnu stvar koja mu je povjerena, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.

(2) Ako vrijednost utajenih stvari ne prelazi iznos od 200 KM, a učinilac je išao za tim da pribavi malu imovinsku korist, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci.

(3) Ako djelo iz stava 1. ovog člana učini staralac, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(4) Ako je utajena stvar od posebnog istorijskog, naučnog ili kulturnog značaja ili ako vrijednost utajene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.

(5) Ko tuđu pokretnu stvar koju je našao ili do koje je slučajno došao protivpravno prisvoji u namjeri da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(6) Gonjenje za djela iz st. 1, 2. i 5. preduzima se po prijedlogu.

25. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br.

64/17, 104/18 – OUS RS, 15/21 i 89/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Utaja Član 229.

(1) Ko za sebe ili drugog protivpravno prisvoji tuđu pokretnu stvar koja mu je povjerena, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.

(2) Ako vrijednost utajene stvari ne prelazi 300 KM i učinilac je imao namjeru da prisvoji stvar takve vrijednosti, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

(3) Ako djelo iz stava 1. ovog člana učini staralac, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(4) Ako je utajena stvar od posebnog istorijskog, naučnog ili kulturnog značaja ili ako vrijednost utajene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(5) Ko tuđu pokretnu stvar koju je našao ili do koje je slučajno došao protivpravno prisvoji u namjeri da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(6) Gonjenje za djela iz st. 1, 2. i 5. ovog člana preduzima se po prijedlogu. VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja u predmetu broj AP 4009/20 je Presuda Okružnog suda broj 72 0 K 067099 20 Kž od 24. avgusta 2020. godine koju je apelantkinja primila 27. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2020. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U predmetu broj AP 4407/21 predmet osporavanja je presuda Vrhovnog suda koju je apelantkinja primila 24. novembra 2021. godine a apelaciju podnijela 24. decembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantkinja osporava presude redovnih sudova ukazujući da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelantkinja proglašena krivom za krivično djelo propisano zakonom za koje joj je izrečena uslovna osuda (utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca s rokom provjere od godinu dana). Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelantkinje, pa je nesporno da apelantkinja uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno pravo apelantkinje na pravično suđenje zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.

35. Navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili sprovedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim materijalnim pravom. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).

37. U kontekstu ocjene dokaza u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da se apelacijom problematizuje zaključak redovnih sudova u pogledu apelantkinjine uloge u izvršenju krivičnog djela utaja za koje je utvrđena krivična odgovornost, odnosno nepostojanja konkretnih dokaza da je počinila navedeno krivično djelo, usljed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih sprovedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPRS da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Osnovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženje zbog čega je prihvatio dokaze Tužilaštva (iskazi svjedoka i oštećenog, materijalni dokazi) zasnivajući takav zaključak na ocjeni svih izvedenih dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti. Osim toga, Osnovni sud je istakao da apelantkinja, osim negiranja krivice, nije imala prijedloga za izvođenje dokaza. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi prigovori koje je apelantkinja isticala u žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji su u apelaciji ponovljeni, a tiču se primarno ocjene dokaza. Dakle, kada se ima u vidu da je Osnovni sud sve dokaze, uključujući između ostalih i CD zapis nadzorne kamere UniCredit Bank - PJ Gradiška od 22. maja 2017. godine na koji apelantkinja nije imala primjedaba, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženje koje je kao pravilno i potpuno potvrđeno i odlukama Okružnog i Vrhovnog suda, proizilazi da je utvrđenje apelantkinjine krivice u konkretnom slučaju zasnovano na sveobuhvatnoj analizi dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantkinji bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom takve ocjene sprovedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio odlučne činjenice iz kojih proizilazi da je apelantkinja na način i u vrijeme opisano u izreci presude počinila krivično djelo utaja, da je nakon saznanja o tome da joj je greškom isplaćen tuđi novac odlučila zadržati ga, čime je ostvarila protivpravnu imovinsku korist a njena vinost je ocijenjena kao umišljaj. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Osnovni sud izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da je imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

39. Apelacijom je problematizovano pravo na odbranu tvrdnjom da apelantkinja „nije imala mogućnost angažovati branioca, a sud joj nije ponudio postavljanje branioca po službenoj dužnosti“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da za krivično djelo koje je apelantkinji stavljeno na teret nije propisana obavezna odbrana (član 53 ZKPRS). Apelantkinja, bez obzira na tu okolnost, sudu nije postavila zahtjev da joj se postavi branilac u smislu člana 54 stav 1 ZKPRS zbog slabog imovnog stanja i interesa pravičnosti bez obzira na zaprijećenu kaznu, iako je takav zahtjev prema navedenoj odredbi moguće podnijeti tokom cijelog krivičnog postupka. Iz osporenih presuda ne proizilazi da je tokom krivičnog postupka koji se protiv apelantkinje vodio bilo dovedeno u pitanje obezbjeđenje apelantikinjinog prava da bude obaviještena o optužbama koje joj se stavljaju na teret kao preduslova za pravičnost postupka. Apelantkinja je, naime, bila obaviještena o svim procesnim pravima, uključujući i pravo da se brani, da iznese svoju odbranu i u tom pravcu predloži dokaze, koje nije koristila. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelantkinja i njen izabrani branilac kojeg je angažovala po okončanju prvostepenog postupka aktivno učestvovali u krivičnom postupku podnošenjem pravnih lijekova žalbe protiv prvostepene presude i zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude. Pritom Ustavni sud ima u vidu i činjenicu da je navedeni prigovor u okviru bitne povrede odredaba krivičnog postupka bio istaknut u zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud razmotrio i zaključio da navedeni prigovor nije bio iznesen u žalbi, niti je u zahtjevu ukazano da je navedena povreda učinjena u žalbenom postupku, zbog čega takav prigovor u smislu člana 359 stav 2 tačka b) ZKPRS nije mogao biti ispitan. Osim toga, Vrhovni sud je podsjetio da se povreda prava na odbranu ne može zasnivati na prigovorima o činjeničnim nedostacima pobijane presude.

40. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelacije, data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelantkinje, pa samim tim nema uslova da Ustavni sud svojim tumačenjem, u smislu navedenih stavova, zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim presudama.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa prema kojima je apelantkinja počinilac krivičnog djela utaja i kada ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantkinji stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelantkinju, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4099/20 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio