Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-46/22 (Z. M.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-46/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-46/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zlatan Mizić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatan Mizić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 101305 21 Rsž od 1. decembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 101305 19 Rs od 2. novembra 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatan Mizić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Osman Hadžić advokat iz Bihaća, podnio je 5. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 101305 21 Rsž od 1. decembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 101305 19 Rs od 2. novembra 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda od 2. novembra 2021. godine odbačena je tužba apelanta protiv tuženog (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Podružnica „Elektrodistribucija“ Bihać).

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda do 2. novembra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 17 0 Rs 101305 21 Rsž od 1. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant 9. septembra 2019. godine podnio tužbu protiv tuženog, kod kojeg u to vrijeme bio u radnom odnosu, kojom je tražio poništenje odluke o izricanju upozorenja za lakšu povredu radne obaveze od 27. maja 2019. godine i odluke o zahtjevu za zaštitu prava iz radnih odnosa od 11. jula 2019. godine. Dalje, da je u toku postupka na pripremnom ročištu i ročištu od 25. oktobra 2021. godine prvostepeni sud dobio saznanja da je apelant otišao u starosnu penziju sa danom 1. februara 2021. godine. Također, da je od apelanta zatraženo izjašnjenje o daljnjem pravnom interesu za vođenje spora, te da se apelant putem svog punomoćnika izjasnio da ima pravni interes, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu konstitutivne naravi, za koji nije potrebno utvrđivati pravni interes, jer se ne radi o deklaratornoj pravnoj zaštiti. Kantonalni sud ukazao na odredbe člana 97. stav (2) i (3) Zakona o radu kojim je propisano da se zbog lakše povrede radne dužnosti ugovor o radu ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja koje između ostalog sadrži i izjavu o namjeri otkazivanja ugovora bez davanja predviđenog otkaznog roka, ako se prijestup ponovi u roku od šest mjeseci nakon izdavanja pisanog upozorenja. S tim u vezi je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, imajući u vidu da je od izricanja mjere pisanog upozorenja od 27. maja 2019. godine proteklo skoro dvije godine i šest mjeseci, kao i činjenicu da je apelant penzionisan, primjenom člana 67. stav (1) tačka 7) Zakona o parničnom postupku predmetnu tužbu odbacio zbog nepostojanja pravnog interesa za nastavak vođenja spora.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili procesno pravo jer su zaključili da apelant nema pravni interes za daljnje vođenje spora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-46/22 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio