Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2538/20 (M. T.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravo na pravnu sigurnost
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2538/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2538/20, rješavajući apelaciju Miroslava Talića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Miroslava Talića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011209 16 Uvp od 28. siječnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Miroslavu Taliću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Miroslavu Taliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Miroslava Talića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011209 16 Uvp od 28. siječnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011209 15 U od 26. svibnja 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Talić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 20. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011209 16 Uvp od 28. siječnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011209 15 U od 26. svibnja 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 29. i 30. prosinca 2021. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko upravno tijelo) i Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko upravno tijelo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, drugostupanjsko i prvostupanjsko upravno tijelo su u periodu od 30. prosinca 2021. godine do 12. siječnja 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
4. Ustavni sud je 27. siječnja 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju zastupniku apelanta.
5. Zastupnik apelanta se u ostavljenom roku nije izjasnio na navode iz odgovora na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 4. prosinca 2013. godine podnio zahtjev prvostepenom upravnom tijelu za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 23. kolovoza 2007. godine (kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida, sa pravom na osobnu invalidninu, sve bliže precizirano u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda).
8. Rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela broj UP-I-06/4-43-979/07-2 od 16. prosinca 2013. godine odbijen je apelantov zahtjev.
9. Rješenjem drugostupanjskog upravnog tijela broj UP-II-03-41-32/14 od 1. kolovoza 2014. godine odbijen je apelantov priziv podnesen protiv navedenog prvostupanjskog rješenja.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 I 011209 15 U od 26. svibnja 2016. godine djelomično je uvažena apelantova tužba, te su poništena navedena rješenja upravnih tijela i utvrđeno da je rješenje prvostupanjskog upravnog tijela od 23. kolovoza 2007. godine postalo izvršno, pa je dozvoljeno izvršenje tog rješenja, tako što je obvezano drugostupanjsko upravno tijelo da apelantu, kao tražitelju izvršenja, isplati zaostale mjesečne rate od 4. prosinca 2010. godine sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (sve bliže precizirano u izreci navedene presude), dok je u ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Navedenom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo, između ostalog, da je u konkretnoj upravnoj stvari apelant, u suštini, tražio novčana potraživanja (osobnu invalidninu) počev od 14. prosinca 2007. godine, kada je prvostupanjsko rješenje od 23. kolovoza 2007. godine postalo izvršno, odnosno od 1. ožujka 2007. godine, kako je navedeno u tom rješenju. Međutim, imajući u vidu da, prema odredbi članka 35. stavak 4. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, mjesečna novčana primanja zastarijevaju u roku od tri godine od dana dospjelosti posljednje isplate, pa kako je apelant 4. prosinca 2013. godine podnio predmetni zahtjev prvostupanjskom upravnom tijelu, to mu pravo na isplatu novčanih potraživanja, prema navedenoj odredbi, pripada od 4. prosinca 2010. godine, pa do isplate, dok je u ostalom dijelu apelantov zahtjev odbijen zbog zastarjelosti traženih novčanih primanja.
12. Kantonalni sud je ukazao da je o troškovima postupka odlučio na temelju članka 55. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) u svezi sa člankom 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 011209 16 Uvp od 28. siječnja 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke (kao i zahtjev Federalnog pravobraniteljstva Sarajevo).
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo, između ostalog, da je pravilno prvostupanjski sud, u skladu sa odredbom iz članka 55. ZUS-a, a sukladnom primjenom odredbe iz članka 386. stavak 2. ZPP, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka obzirom na uspjeh u sporu. Također je istaknuo da pravo na naknadu troškova postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, odnosno da se na temelju odredbi čl. od 386. do 396. ZPP zasniva na načelu uspjeha u upravnom postupku i upravnom sporu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant se u apelacionim navodima pozivao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
16. Apelant smatra da Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka nisu uzeli u obzir sve činjenice, te da su propustili obrazložiti u čemu se ogleda djelomičnost uspjeha u sporu. Naime, tuženo upravno tijelo je osporavalo u cijelosti apelantovo pravo, dok je prvostupanjsko upravno tijelo bilo dužno poduzeti postupak izvršenja po službenoj dužnosti, što je propustilo učiniti i isključivi i jedini krivac je za prouzročene troškove apelantu. Stoga, apelant smatra da su redovni sudovi pravilnom primjenom pozitivno-pravnih propisa trebali u cijelosti udovoljiti apelantovom zahtjevu za naknadu troškova postupka. Nadalje je istaknuo da su navedenim postupanjem redovnih sudova počinjene „povrede federalnog zakona, Zakona o odvjetništvu, Odvjetničke tarife i povrede pravila federalnog zakona o postupku koje su bile od utjecaja na rješenje stvari, kao i odredbe članka 13. Europske konvencije“.
17. Pored navedenog, apelant se pozvao na povredu pravne sigurnosti, ukazujući na presude Kantonalnog suda br. 07 0 U 008972 14 U od 23. siječnja 2015. godine i 07 0 U 011902 15 U od 3. veljače 2017. godine u kojima je u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odlučeno drugačije, odnosno u kojima su tužitelji ostvarili pravo na naknadu troškova postupka za istu pravnu stvar, dok apelant u konkretnom slučaju nije.
18. Vezano za povredu prava na suđenje u razumnom roku, apelant je istaknuo kako je nerazumno dugo trajao postupak (10 godina) obzirom da se ovakve upravne stvari moraju riješiti u roku od 90 dana, pa je predložio da mu se stoga odredi pravična naknadu nematerijalne štete. II.Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je istaknuo da ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga na koje se pozvao u presudi, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena
20. Drugostupanjsko upravno tijelo je istaknulo razloge zbog kojih je donijelo drugostupanjsko upravno rješenje, ne osvrćući se na apelacione navode, odnosno na navode koji se tiču duljine trajanja postupka.
21. Prvostupanjsko upravno tijelo je ukratko navelo kronologiju kako upravnog postupka, tako i upravnog spora, te je istaknulo da je postupalo u okviru svojih nadležnosti i bez odgađanja. V.Relevantni propisi
22. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
5. Ostale odredbe postupka Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 386. stavak 2.
(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 011209 16 Uvp od 28. siječnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. svibnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu u konkretnom slučaju povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo upravni postupak, odnosno upravni spor radi dozvole izvršenja rješenja kojim mu je priznat status ratnog vojnog invalida sa pravom na osobnu invalidninu. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene odluke
32. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda samo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da apelant smatra, u suštini, da su u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, da nisu adekvatno obrazložene, te da mu je povrijeđena pravna sigurnost. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju članka 55. ZUS-a u svezi sa člankom 386. stavak 2. ZPP. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, kao pravilnu potvrdio odluku Kantonalnog suda o troškovima postupka obzirom na uspjeh u sporu, odnosno ukazujući da se pravo na naknadu troškova postupka, na temelju relevantnih odredaba ZPP, zasniva na načelu uspjeha u postupku. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe članka 386. stavak 2. ZPP proizlazi da, ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove. Imajući u vidu navedenu odredbu, te nespornu činjenicu da je apelantova tužba u osporenom upravnom sporu djelomično usvojena, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi vezano za odluku o troškovima postupka dali jasno i argumentirano obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
34. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na povredu pravne sigurnosti, ističući da su sudovi u istoj pravnoj stvari u drugim predmetima dosuđivali tužiteljima naknadu troškova postupka, odnosno da su donosili drugačije odluke vezano za troškove postupka nego u konkretnom slučaju. U svezi s time se pozvao na presude Kantonalnog suda br. 07 0 U 008972 14 U od 23. siječnja 2015. godine i 07 0 U 011902 15 U od 3. veljače 2017. godine (koje je i dostavio uz apelaciju). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. siječnja 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Europskog suda, ukazao na stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze proturječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (točka 37). Imajući u vidu navedenu praksu, te da je u konkretnom slučaju konačna odluka bila presuda Vrhovnog suda, koja je predmet osporavanja, a da se apelant poziva na različitu praksu ukazujući na presude Kantonalnog suda, Ustavni sud i ove navode smatra neutemeljenim obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama istog suda, odnosno apelant se poziva na odluke suda koji je niže instance. Pri tome Ustavni sud zapaža da se ne radi ni o identičnoj pravnoj stvari, odnosno da su u odlukama na koje se poziva apelant tužitelji u cijelosti uspjeli u upravnom sporu (njihove tužbe su usvojene), dok je apelantova tužba u osporenom upravnom sporu djelomično usvojena, odnosno apelant je djelomično uspio u konkretnom upravnom sporu.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene odluke nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant podnio zahtjev prvostupanjskom upravnom tijelu 4. prosinca 2013. godine, a da je konačna odluka u ovoj pravnoj stvari donesena 28. siječnja 2020. godine (Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 011209 16 Uvp). Dakle, cjelokupni predmetni postupak je trajao šest godina i oko dva mjeseca.
Analiza duljine trajanja postupka
38. Analizirajući dokumente dostavljene Ustavnom sudu i radnje koje su upravna tijela i redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni upravni postupak, odnosno upravni spor vođen radi donošenja zaključka o dozvoli izvršenja rješenja kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida sa pravom na osobnu invalidninu, pa se može reći da se radi o postupku koji je bio od većeg značaja za apelanta.
39. Analizirajući ponašanje apelanta, upravnih tijela i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjsko upravno tijelo donijelo prvostupanjsko rješenje nakon 12 dana, dok je drugostupanjsko upravno tijelo donijelo drugostupanjsko rješenje nakon sedam i pol mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjskog rješenja). Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u upravnom sporu, donio prvostupanjsku presudu nakon jedne godine i oko 10 mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjskog rješenja), dok je Vrhovni sud, postupajući po zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, presudu donio nakon tri godine i oko osam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao dulji period pred Vrhovnim sudom. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na apelacione navode koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka.
40. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka u periodu od šest godina i oko dva mjeseca, koji nije bio naročito složen, snosi Vrhovni sud kojem su trebale tri godine i oko osam mjeseci da donese odluku o zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, a koji u svom odgovoru na apelaciju nije dao razloge, odnosno objektivno prihvatljive razloge zašto je predmetni postupak toliko trajao pred tim sudom.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
42. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.
44. Navedeni iznos apelantu dužna je isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
45. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (u dijelu u kojem su osporavane odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda), pa obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i navodi u odnosu na pravo na imovinu.
Pravo na učinkovit pravni lijek
46. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da apelant smatra da mu je, vezano za odluku o troškovima postupka, prekršeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno da je u upravnom sporu protiv prvostupanjske presude koristio zahtjev za preispitivanje sudske odluke, koji je Vrhovni sud razmotrio i zaključio da je neutemeljen dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelacioni navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su Vrhovnom sudu trebale tri godine i oko osam mjeseci da donese odluku o zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, a taj sud u svojem odgovoru na apelaciju nije dao razloge, odnosno objektivno prihvatljive razloge zašto je predmetni postupak toliko trajao pred tim sudom.
48. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, kao ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada ju je i koristio podnošenjem zakonom propisanog pravnog lijeka, odnosno da je u upravnom sporu protiv prvostupanjske presude koristio zahtjev za preispitivanje sudske odluke, koji pravni lijek je Vrhovni sud razmotrio i zaključio da je neutemeljen dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit lijek.
50. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić