Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1/21 (J. I. i drugi)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1/21

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1/21, rješavajući apelacije Jasminke Iličić i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije koje su podnijeli Jasminka Iličić, Jasmin Nuhagić, Zinet Selimović i Hasan Miljković.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnim postupcima koji su okončani rješenjima Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 404701 15 Rsž, 65 0 Rs 420518 16 Rsž, 65 0 Rs 457251 16 Rsž i 65 0 Rs 457332 16 Rsž.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima Jasminki Iličić, Jasminu Nuhagiću, Zinetu Selimoviću i Hasanu Miljkoviću isplati iznose od po 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje su podnijeli:

Jasminka Iličić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404701 15 Rsž od 18. studenog 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404701 14 Rs od 22. srpnja 2015. godine, Jasmin Nuhagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 420518 16 Rsž od 26. studenog 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 420518 14 Rs od 8. listopada 2015. godine, Zinet Selimović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457251 16 Rsž od 20. studenog 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457251 14 Rs od 6. studenog 2015. godine, Hasan Miljković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457332 16 Rsž od 3. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457332 14 Rs od 23. prosinca 2014. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Jasminka Iličić, Jasmin Nuhagić, Zinet Selimović i Hasan Miljković zbog navodne povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod AP 1/21

1. Jasminka Iličić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gruda, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 2. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 404701 15 Rsž od 18. studenog 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 404701 14 Rs od 22. srpnja 2015. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantičinoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1/21.

2. Apelantica je posredstvom istog odvjetnika 17. svibnja 2021. godine podnijela novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 404701 21 Rev od 26. ožujka 2021. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1655/21.

AP 2/21

3. Jasmin Nuhagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 2. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 420518 16 Rsž od 26. studenog 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 420518 14 Rs od 8. listopada 2015. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2/21.

4. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 5. svibnja 2021. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 420518 21 Rev od 22. ožujka 2021. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1510/21.

AP 3/21

5. Zinet Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 2. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457251 16 Rsž od 20. studenog 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 457251 14 Rs od 6. studenog 2015. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3/21.

6. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 23. listopada 2021. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 457251 21 Rev od 24. kolovoza 2021. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3602/21.

AP 4/21

7. Hasan Miljković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 2. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457332 16 Rsž od 3. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 457332 14 Rs od 23. prosinca 2014. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4/21.

8. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 28. prosinca 2021. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 457332 21 Rev od 9. studenog 2021. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4446/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

9. S obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1/21. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

10. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, u navedenim predmetima zatražen je odgovor na apelacije od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tužene (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija) u razdoblju od 11. kolovoza 2021. do 21 siječnja 2022. godine.

11. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelacije u razdoblju od 17. kolovoza 2021. do 27. siječnja 2022. godine.

12. Odgovori na apelacije su dostavljeni apelantima radi eventualnog izjašnjenja u razdoblju od 24. prosinca 2021. do 28. siječnja 2022. godine.

13. Apelanti u ostavljenom roku nisu dostavili izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

14. Činjenice predmetā koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

AP 1/21 i AP 1655/21

15. Apelantica je 15. siječnja 2014. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

16. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 404701 14 Rs od 22. srpnja 2015. godine obvezao tuženu da apelantici na ime razlike naknade za topli obrok u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2013. godine isplati iznos od 3.522,51 KM, te na ime razlike naknade za regres za 2012. godinu iznos od 418,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da apelantici naknadi troškove sudskog postupka u iznosu od 842,40 KM. Odbio je apelanticu sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

17. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju članka 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je apelantici priznao troškove za sastavljanje tužbe, za zastupanje punomoćnika na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 240,00 KM, te PDV od 17 %, što ukupno iznosi 842,40 KM. Općinski sud je naveo da je odbio apelanticu sa zahtjevom za naknadu troškova zastupanja na nastavku pripremnog ročišta jer je ono održano zbog proširenja tužbenog zahtjeva, potom za naknadu troškova korištenja osobnog automobila apelantičinog punomoćnika i odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja, jer ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice. Glede toga je naveo da je apelantica tužbu mogla podnijeti i Općinskom sudu u Širokom Brijegu jer na području tog suda obavlja rad, a shodno članku 40. ZPP ili angažirati odvjetnika iz Kantona Sarajevo. Budući da je apelantica za zastupanje angažirala odvjetnika iz Ljubuškog koji je tužbu podnio Općinskom sudu u Sarajevu, nema pravo od tužene potraživati naknadu ovih troškova.

18. Apelantica je 30. srpnja 2015. godine izjavila žalbu protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u prvostupanjskoj presudi od 22. srpnja 2015. godine, te je predmet dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja u drugom stupnju 21. listopada 2015. godine.

19. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 404701 15 Rsž od 18. studenog 2020. godine odbio apelantičinu žalbu i potvrdio rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostupanjskoj presudi.

20. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da prvostupanjski sud pravilno nije priznao apelantici troškove zastupanja na nastavku pripremnog ročišta jer je ono održano zbog proširenja tužbenog zahtjeva, pa ne bi bilo pravično da trošak koji je nastao zbog apelantičinog postupanja u konačnici tereti tuženu koja ničim nije doprinijela odlaganju ročišta. Kada je u pitanju potraživanje troškova korištenja osobnog automobila apelantičinog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški u iznosu od 906,00 KM i nagrade odvjetniku po utrošenom vremenu za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja u iznosu od 1.440,00 KM, Kantonalni sud je naveo da je apelantica uposlena u radnoj jedinici tužene u Širokom Brijegu, te da je iz razloga ekonomičnosti bilo logično tužbu u tom slučaju podnijeti Općinskom sudu u Širokom Brijegu jer na području tog suda obavlja rad, a radi se o izberivoj mjesnoj nadležnosti (shodno članku 40. ZPP), naročito jer se radi o jednostavnijem sporu čiji je ishod unaprijed bio izvjestan u velikoj mjeri. Kantonalni sud je naveo da bi se navedena naknada mogla priznati apelantici samo za uporabu vlastitog automobila na relaciji Ljubuški-Široki Brijeg-Ljubuški, te nagrada za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja na toj relaciji. Međutim, naveo je da apelantica nije pružila nikakve dokaze o parametrima na temelju kojih bi se mogla odrediti visina naknade, odnosno nagrade u smislu točne udaljenosti između Ljubuškog i Širokog Brijega, cijene benzina za svaki pređeni kilometar, te vremena u kojem se ovaj put može organizirati, zbog čega je zaključio da je apelantičin zahtjev za naknadu navedene nagrade i troškova neutemeljen. S obzirom na to da je apelanticu zastupao odvjetnik kojeg je sama izabrala, naveo je da je neutemeljen apelantičin prigovor o povredi prava na slobodu biranja odvjetnika. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 383., 386., 387. i 396. ZPP, kao i čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa) kada je odbio zahtjev za naknadu troškova postupka u dijelu preko dosuđenog. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka.

21. Apelantica je 14. prosinca 2020. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda od 18. studenog 2020. godine.

22. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 404701 21 Rev od 26. ožujka 2021. godine odbacio apelantičinu reviziju.

23. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je pod uvjetima iz članka 237. stavak 2. ZPP revizija dopuštena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka, uz ispunjenje dva kumulativna uvjeta, a to su da bi u tom sporu revizija bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio pravomoćne odluke o naknadi troškova postupka prelazi iznos od 10.000.00 KM kao uvjet dozvoljenosti revizije. Budući da vrijednost glavnog potraživanja, kao ni vrijednost odluke o troškovima postupka ne prelaze navedeni cenzus, naveo je da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena. Također je naveo da nema osnove za primjenu članka 237. stavak 3. ZPP jer odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, zbog čega je odlučio kao u izreci.

24. Predmetni postupak je okončan.

AP 2/21

25. Apelant je 15. ožujka 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

26. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 420518 14 Rs od 8. listopada 2015. godine obvezao tuženu da apelantu na ime razlike dnevnica za ostvarena službena putovanja za razdoblje od 12. lipnja 2012. do 17. listopada 2013. godine isplati iznos od 1.368,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM.

27. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 386. i 396. ZPP, te članka 30. Tarife i da je apelantu priznao troškove za sastavljanje tužbe, te zastupanja na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 240,00 KM, te PDV od 17 % u iznosu od 122,40 KM, što ukupno iznosi 842,40 KM. Međutim, naveo je da je odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu troškova postupka koji se odnose na troškove odsustva punomoćnika iz ureda u iznosu od 960,00 KM, te troškove prijevoza punomoćnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški u iznosu od 493,48 KM radi pristupa sudu na ročišta, jer se u toj pravnoj stvari radi o izberivoj nadležnosti u smislu članka 40. ZPP, pa je apelant imao mogućnost tužbu podnijeti i mjesno nadležnom sudu gdje je obavljao rad, što bi utjecalo na smanjenje troškova postupka. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci.

28. Apelant je 28. listopada 2015. godine izjavio žalbu protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u prvostupanjskoj presudi od 8. listopada 2015. godine.

29. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 420518 16 Rsž od 26. studenog 2020. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka.

30. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da sud, prema članku 387. stavak 1. ZPP, prilikom odmjeravanja i dosuđivanja troškova postupka vodi računa o tome koji su troškovi stranci bili potrebni za vođenje parnice. Potom je ukazao da je apelant tužbu mogao podnijeti i pred Općinskim sudom u Bihaću gdje obavlja posao, shodno članku 40. ZPP, na kojem području je mogao angažirati i odvjetnika. Glede toga je naveo da troškovi koji se tiču angažiranja odvjetnika s područja Ljubuškog, koje nije ni mjesto suda pred kojim je tužba podnesena, ni mjesto apelantovog prebivališta, niti apelantovo mjesto rada, nisu bili potrebni za vođenje parnice i ostvarenje apelantovih prava pred sudom. Kantonalni sud je naveo da stranke imaju pravo odabrati odvjetnika po svom opredjeljenju, kao i izabrati sud u slučaju izberive mjesne nadležnosti, ali pri tome moraju postupati savjesno i pošteno i u odnosu na drugu stranu (članak 9. ZPP) jer nema razumnog obrazloženja za takvo organiziranje pokretanja i vođenja postupka, a još manje nema osnove da takav izbor odvjetnika i mjesta suđenja, bez ikakvog razumnog objašnjenja, padne na teret tužene strane. Također je naveo da je za vrijeme odsustva odvjetnik vršio zastupanje za koje je plaćen, dok odsustvo za vrijeme putovanja, kao i troškovi samog puta nisu opravdani troškovi koji su bili potrebni apelantu da bi ostvario prava iz ove pravne stvari. U konačnici je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantov zahtjev za naknadu za odsustvo iz ureda odvjetnika u iznosu od 960,00 KM i putne troškove na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški u iznosu od 493,48 KM, zbog čega je odlučio kao u izreci.

31. Apelant je 16. prosinca 2020. godine izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 26. studenog 2020. godine.

32. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 420518 21 Rev od 22. ožujka 2021. godine odbacio apelantovu reviziju.

33. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je revizija dopuštena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta, a to su da bi u tom sporu revizija bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus kao uvjet dozvoljenosti revizije prema članku 237. stavak 2. ZPP. U svezi s tim je naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od ova dva uvjeta za dopuštenost revizije na odluku o troškovima postupka jer ni odluka o glavnoj stvari, a ni odluka o troškovima postupka ne prelaze iznos od 10.000,00 KM iz članka 237. stavak

2. ZPP (revizijom pobijani iznos odluke o troškovima postupka je 2051,97 KM, odbijeni iznos, a označena vrijednost glavnog zahtjeva, dosuđeni iznos, je 1.368,32 KM), zbog čega revizija nije dopuštena. U konačnici je naveo da nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije iz članka 237. stavka 3. ZPP, pa je reviziju odbacio.

34. Predmetni postupak je okončan.

AP 3/21

35. Apelant je 11. srpnja 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

36. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 45725114 Rs od 6. studenog 2015. godine obvezao tuženu da apelantu na ime razlike naknade za ishranu tijekom rada (topli obrok) u razdoblju od 1. siječnja do 30. studenog 2013. godine isplati iznos od 1.548,56 KM, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 561,60 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka odbio kao neutemeljen.

37. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 383., 386. i 396. ZPP i da je apelantu priznao troškove za sastavljanje tužbe, zastupanje na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 240,00 KM, te PDV od 17 % u iznosu od 81,60 KM, što ukupno iznosi 561,60 KM. Međutim, naveo je da je odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu troškova korištenja osobnog automobila apelantovog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški radi prisustva na ročištima pred sudom, te za odsustvo iz ureda na te dane, jer nije opravdano da tužena snosi te troškove, pa je tako troškove postupka dosudio apelantu kao da je zastupan posredstvom punomoćnika iz Kantona Sarajevo. Glede toga je naveo da je apelant mogao tužbu, shodno članku 40. ZPP, podnijeti i pred sudom pred kojim zastupanje ne bi izazvalo dodatne troškove prijevoza, odnosno cjelodnevnog odsustva punomoćnika iz ureda, tako da se oni ne ukazuju nužnim i opravdanim u smislu članka 387. ZPP, odnosno nije utemeljeno da tužena snosi troškove izabranog punomoćnika apelanta izvan Kantona Sarajevo. Također je naveo da apelantu nisu dosuđeni troškovi za zastupanje na pripremnom ročištu jer ono, u skladu sa člankom 76. ZPP, nije održano.

38. Apelant je 28. studenog 2015. godine izjavio žalbu protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u prvostupanjskoj presudi od 6. studenog 2015. godine, te je predmet dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja u drugom stupnju 29. siječnja 2016. godine.

39. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 457251 16 Rsž od 20. studenog 2020. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostupanjskoj presudi.

40. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant neutemeljeno prigovara da mu pripadaju troškovi odsustva iz ureda i troškovi prijevoza na ime uporabe vlastitog automobila. Glede toga je naveo da je apelant, koji je iz Bihaća, angažirao odvjetnika iz Ljubuškog. Kantonalni sud je naveo da je izbor odvjetnika osobni izbor apelanta, pa u slučaju da se radi o troškovima koji nisu bili potrebni, u smislu članka 387. stavak 1. ZPP, stranka je dužna sama snositi te troškove, te oni ne mogu pasti na teret tužene strane. Nadalje, naveo je da je apelant bio slobodan angažirati za zastupanje odvjetnika po svom izboru, ali to pravo ne podrazumijeva da mu tužena naknadi nerazmjerno veći iznos troškova, koji su se bez štetnog utjecaja na apelantova prava mogli izbjeći, a koji se odnose na troškove odsustva iz ureda i troškove prijevoza na ime uporabe vlastitog automobila od Ljubuškog do sjedišta suda u Sarajevu i natrag. Također je naveo da apelant neutemeljeno potražuje troškove na ime zastupanja na pripremnom ročištu jer pripremno ročište nije ni održano, nego je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom članka 76. ZPP, rješenjem od 9. veljače 2015. godine zakazao glavnu raspravu za 14. rujna 2015. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio žalbu kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

41. Apelant je 14. prosinca 2020. godine izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 20. studenog 2020. godine.

42. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 457251 21 Rev od 24. kolovoza 2021. godine odbacio apelantovu reviziju.

43. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je protiv rješenja drugostupanjskog suda o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta, a to su da bi u tom sporu revizija bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus kao uvjet dozvoljenosti revizije prema članku 237. stavak 2. ZPP. U svezi s tim je naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od uvjeta za dopuštenost revizije na odluku o troškovima postupka jer ni odluka o glavnom zahtjevu, a ni odluka o troškovima postupka ne prelaze imovinski cenzus za dopuštenost revizije (od 10.000,00 KM) iz članka 237. stavak 2. ZPP (revizijom pobijani iznos odluke o troškovima postupka je 966,47 KM, a označena vrijednost glavnog zahtjeva je 1.548,56 KM), zbog čega predmetna revizija nije dopuštena. S obzirom na izloženo, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci.

44. Predmetni postupak je okončan.

AP 4/21

45. Apelant je 10. rujna 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

46. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 457332 14 Rs od 23. prosinca 2014. godine obvezao tuženu da apelantu na ime razlike naknade za ishranu tijekom rada (topli obrok) u razdoblju od 1. siječnja do 31. studenog 2013. godina isplati iznos od 1.685,72 KM, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

47. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju odredbi čl. 386. i 387. ZPP i da je apelantu priznao troškove za sastavljanje tužbe po punomoćniku, te zastupanja na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 240,00 KM, što ukupno iznosi 720,00 KM.

48. Apelant je 9. siječnja 2015. godine izjavio žalbu protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u prvostupanjskoj presudi od 23. prosinca 2014. godine.

49. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 457332 15 Rsž od 3. srpnja 2020. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostupanjskoj presudi tako što je obvezao tuženu da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 842,14 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostupanjskoj presudi.

50. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom članka 386. stavak 1. ZPP, prilikom odlučivanja o troškovima postupka cijenio koji su troškovi bili potrebni radi vođenja postupka, vodeći računa o zaštiti apelantovih prava i interesa. Kantonalni sud je naveo da su troškovi korištenja vlastitog automobila i odsustva iz ureda nastali uslijed činjenice da je apelant kao punomoćnika angažirao odvjetnika čije sjedište nije na području prvostupanjskog suda koji je postupao u konkretnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu vrstu i složenost postupka, okolnost da se u prvostupanjskom postupku izvedeni dokazi čitanjem isprava, kao i vrijednost spora (1.685,72 KM), Kantonalni sud je naveo da se angažiranje odvjetnika čiji je ured izvan sjedišta suda koji je postupao ne može smatrati neophodnim troškovima, pa se tako ni troškovi nastali tim povodom ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Također je naveo da je apelant bio slobodan za zastupanje angažirati bilo kojeg odvjetnika po svom izboru, što je i učinio, ali to pravo ne podrazumijeva pravo apelanta da mu tužena naknadi nerazmjerno visok iznos troškova postupka koji su se bez štetnog utjecaja na apelantova prava mogli izbjeći angažiranjem odvjetnika koji ima sjedište na području suda koji je postupao, zbog čega apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova prijevoza punomoćnika i njegovog odsustva iz ureda. U konačnici je naveo da apelant žalbom utemeljeno ukazuje da apelantovom punomoćniku pripada pravo na 17 % PDV-a na dosuđene troškove postupka (720,00 KM x 17 % je 122,14 KM), ukupno 842,14 KM, jer je apelantov punomoćnik, dostavljajući uvjerenje o upisu u Jedinstveni registar obveznika neizravnih poreza, dokazao da je obveznik poreza, zbog čega je apelantovu žalbu djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka kao u izreci.

51. Apelant je 14. prosinca 2020. godine izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 3. srpnja 2020. godine.

52. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 Rs 457332 21 Rev od 9. studenog 2021. godine odbacio apelantovu reviziju.

53. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je revizija protiv odluke drugostupanjskog suda o troškovima postupka dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta, a to su da bi u tom sporu revizija bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o naknadi troškova postupka prelazi imovinski cenzus (od 10.000,00 KM) iz članka 237. stavak 2. ZPP. U svezi s tim je naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od navedenih uvjeta za dopuštenost revizije na odluku o troškovima postupka jer ni odluka o glavnoj stvari, a ni odluka o troškovima postupka ne prelaze imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP (revizijom pobijani iznos odluke o naknadi troškova postupka iznosi 1.564,00 KM), zbog čega revizija u smislu te zakonske odredbe nije dopuštena. Također je naveo da nema osnove za primjenu članka 237. stavak 3. ZPP jer odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je apelantovu reviziju odbacio.

54. Predmetni postupak je okončan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

55. Apelanti u predmetnim apelacijama smatraju da im je osporenim odlukama redovnih sudova, te zbog nedonošenja odluka u razumnim rokovima u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (prava na jednakost pred zakonom i prava na rad), kao i povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelanti navode da je drugostupanjski sud, pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP, potvrdio prvostupanjske presude i odbio žalbe apelanata u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda, te ističu da im ti troškovi pripadaju shodno čl. 26. i 31. AT. Apelantica u apelaciji broj AP 1/21 navodi da su joj sudovi morali priznati troškove zastupanja na nastavku pripremnog ročišta održanog 15. prosinca 2014. godine. Apelant u apelaciji broj AP 3/21 navodi da se drugostupanjski sud uopće nije očitovao o činjenici da prvostupanjski sud nije apelantu dosudio troškove zastupanja na pripremnom ročištu, smatrajući da ono nije ni održano. Apelanti ukazuju i na to da su glede troškova postupka redovni sudovi u određenim postupcima zauzimali stajalište različito od stajališta sudova u konkretnim postupcima, a u prilog tome se pozivaju i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Također, navode da su navedeni postupci pred prvostupanjskim sudom i drugostupanjskim sudom trajali po šest godina, što je nerazumno dugo, iako su se odluke o troškovima postupka morale riješiti žurno, u najgorem slučaju do godinu dana, te stoga traže da im se odredi naknada nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelacije

56. Vrhovni sud je u odgovorima na apelacije naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj Odluci broj 65 0 Rs 404701 21 Rev od 26. ožujka 2021. godine. Vrhovni sud je naveo da je Rješenjem broj 65 0 Rs 420518 21 Rev od 22. ožujka 2021. godine odbacio apelantovu reviziju u predmetu broj AP 2/21 protiv odluke o troškovima postupka jer nisu bili ispunjeni kumulativni uvjeti za njezino podnošenje, dok je Rješenjem broj 65 0 Rs 457251 21 Rev od 24. kolovoza 2021. godine odlučio o apelantovoj reviziji u predmetu broj AP 3/21 izjavljenoj protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 457251 16 Rsž od 20. studenog 2020. godine. U konačnici je predložio da se apelacije odbiju kao neutemeljene.

57. Kantonalni sud je u odgovorima na apelacije naveo da za trajanje drugostupanjskih postupaka postoje opravdani razlozi objektivne naravi jer je taj sud preopterećen velikim brojem predmeta, među kojima su najčešće oni koji su žurni po zakonu, dok, s druge strane, taj sud ima obvezu postupati u skladu s Planom rješavanja starih predmeta. Kantonalni sud je naveo da nije jasno zbog čega je angažiran odvjetnik iz Ljubuškog, koji ima sjedište različito i od mjesta prebivališta apelanta i od mjesta izabranog suda, naročito jer se radi o jednostavnim pravnim stvarima, te naglasio da je sud dužan voditi računa o savjesnom i poštenom korištenju procesnih ovlaštenja, kao i o efikasnosti i ekonomičnosti postupka sa što manje troškova (čl. 9. i 10. ZPP), što je upravo i učinjeno donošenjem odluka kojima su apelanti nezadovoljni. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 3/21 naveo da je odluka o troškovima postupka zakonita, te naglasio da je taj sud u obrazloženju odluke obrazložio zbog čega apelantu ne pripadaju troškovi na ime zastupanja na pripremnom ročištu. U konačnici je naveo da tijekom drugostupanjskih postupaka nisu počinjene povrede prava na koje apelanti ukazuju, pa je predložio da se apelacije odbiju.

58. Općinski sud je u odgovorima na apelacije naveo da je u navedenim predmetima postupao u skladu sa ZPP i odredbama Europske konvencije, i to u zakonskim i razumnim rokovima. Općinski sud je naveo da u postupku donošenja prvostupanjskih odluka nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelacijama, te da su navedene apelacije u odnosu na duljinu prvostupanjskih postupaka neutemeljene i da ih kao takve treba odbaciti.

59. Tužena je u odgovorima na apelacije navela da su neutemeljeni navodi apelacija koji se odnose na troškove odsustva iz ureda za vrijeme putovanja, kao i na troškove korištenja osobnog automobila koje apelanti potražuju, jer traženi troškovi nisu bili nužni za vođenje parnica, a apelanti nisu ni dokazali da su ti troškovi doista nastali. Navela je da su u proteklom razdoblju u istovrsnim predmetima nadležni drugostupanjski sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine donijeli veliki broj odluka u kojima je odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev po pitanju naknade nerazmjerno većeg iznosa troškova postupka, koji su se bez štetnog utjecaja na prava tužitelja mogli izbjeći. U konačnici je navela da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelacijama, pa je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

60. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 217. st. (1), (4) i (5) (1) Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave.

(4) Drugostupanjski će sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskoga suda primi spise po žalbi.

(5) Drugostupanjski će sud donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

61. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Naknada po utrošenom satu Član 26. tačka 5) Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

XIV - NAKNADA TROŠKOVA

Član 31. st. (1), (2) i (4) Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

62. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 – ispravka, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase: Članak 31. stavak (1) Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za upravljanje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima

63. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.

64. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

65. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

66. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelanti u navedenim apelacijama pozivaju na povredu odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“ u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima.

67. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost navedenih apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

68. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

69. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

70. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelacijama br. AP 1/21, AP 2/21, AP 3/21 i AP 4/21 podnijeli revizije protiv odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda, pri čemu su u trenutku podnošenja apelacija predmeti bili na rješavanju po izjavljenim revizijama apelanata pred Vrhovnim sudom. Prema stanju predmetnih spisa, rješenjem Vrhovnog suda od 26. ožujka 2021. godine (koje je apelantica dostavila u apelaciji broj AP 1655/21), rješenjem Vrhovnog suda od 22. ožujka 2021. godine (koje je apelant dostavio u apelaciji broj AP 1510/21), rješenjem Vrhovnog suda od 24. kolovoza 2021. godine (koje je apelant dostavio u apelaciji broj AP 3602/21), te rješenjem Vrhovnog suda od 9. studenog 2021. godine (koje je apelant dostavio u apelaciji broj AP 4446/21) odbačene su revizije koje su apelanti izjavili u navedenim predmetima protiv odluka Kantonalnog suda, tj. Rješenja broj 65 0 Rs 404701 15 Rsž od 18. studenog 2020. godine, Rješenja broj 65 0 Rs 420518 16 Rsž od 26. studenog 2020. godine, Rješenja broj 65 0 Rs 457251 16 Rsž od 20. studenog 2020. godine i Rješenja broj 65 0 Rs 457332 15 Rsž od 3. srpnja 2020. godine, dakle, revizije nisu bile učinkovit pravni lijek. Budući da su revizije odbačene kao nedopuštene, slijedi da su konačne odluke u predmetnim postupcima osporene odluke Kantonalnog suda, tj. Rješenje broj 65 0 Rs 404701 15 Rsž od 18. studenog 2020. godine, Rješenje broj 65 0 Rs 420518 16 Rsž od 26. studenog 2020. godine, Rješenje broj 65 0 Rs 457251 16 Rsž od 20. studenog 2020. godine i Rješenje broj 65 0 Rs 457332 15 Rsž od 3. srpnja 2020. godine. Nadalje, navedene osporene odluke Kantonalnog suda apelanti su primili 5. prosinca 2020. godine, a apelacije (br. AP 1/21, AP 2/21, AP 3/21 i AP 4/21) podnesene su 2. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

71. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nisu očigledno (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

72. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

73. Apelanti u predmetnim apelacijama navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

74. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

75. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

76. Ustavni sud zapaža da apelanti u predmetnim apelacijama osporavaju presude Općinskog suda i rješenja Kantonalnog suda kojim je odlučivano o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog jasno proizlazi da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenim postupcima radilo o utvrđivanju građanskih prava i obveza, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretne slučajeve.

U odnosu na osporene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda

77. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama u navedenim predmetima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, shodno praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

78. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u konkretnim slučajevima, s obzirom na pitanja koja se u apelacijama postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

79. U konkretnim slučajevima Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva punomoćnika apelanata iz ureda i troškove korištenja osobnog automobila, odnosno zbog čega u predmetu broj AP 1/21 nisu dosudili troškove zastupanja na nastavku pripremnog ročišta, te zbog čega u predmetu broj AP 3/21 nisu dosudili troškove zastupanja na pripremnom ročištu, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnim slučajevima nisu bili nužni, odnosno da se radi o troškovima koji nisu ni nastali (AP 3/21). Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot navodima apelanata, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnih slučajeva, te da su dali jasne razloge kako glede utvrđenih činjeničnih stanja tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretne slučajeve. Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine i AP 2690/20 od 9. lipnja 2021. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova u navedenim predmetima nisu proizvoljna.

80. Kada je u pitanju pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se pozivaju i apelanti u predmetnim apelacijama, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je u svezi s troškovima postupka (u točki 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna da snosi, odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljnim i paušalnim. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da je neutemeljeno pozivanje apelanata na predmetnu odluku Ustavnog suda.

81. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Razdoblje koje se uzima u obzir

82. Ustavni sud će u odnosu na razumnost duljine trajanja predmetnih parničnih postupaka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbi pa do donošenja odluka Kantonalnog suda kojim su predmetni postupci okončani. U predmetu broj AP 1/21 tužba je podnesena 15. siječnja 2014. godine, a drugostupanjsko rješenje doneseno 18. studenog 2020. godine Dakle, razdoblje od šest godina i deset mjeseci. U predmetu broj AP 2/21 tužba je podnesena 15. ožujka 2014. godine, a drugostupanjsko rješenje doneseno 26. studenog 2020. godine. Dakle, razdoblje od šest godina i osam mjeseci. U predmetu broj AP 3/21 tužba je podnesena 11. srpnja 2014. godine, a drugostupanjsko rješenje doneseno 20. studenog 2020. godine. Dakle, razdoblje od šest godina i četiri mjeseca. U predmetu broj AP 4/21 tužba je podnesena 10. rujna 2014. godine, a drugostupanjsko rješenje doneseno 3. srpnja 2020. godine. Dakle, razdoblje od pet godina i deset mjeseci.

Relevantna načela

83. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

84. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu da postupaju u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).

85. Također, i Europski i Ustavni sud kontinuirano ističu da je u određenim postupcima, u kojima je po domaćem zakonu propisano da su žurne prirode, potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti. Takav je slučaj npr. s predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva ili npr. u radnim sporovima (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51. i Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2310/06 od 27. veljače 2008. godine, AP 1233/06 od 15. siječnja 2009. godine i dr.). Analiza razumnosti trajanja postupka

86. Ustavni sud zapaža da se u konkretnim slučajevima radi o parničnim postupcima iz oblasti radnih odnosa koji su po zakonu žurne prirode. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenim postupcima.

87. Ocjenjujući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da apelanti svojim postupcima nisu utjecali na duljinu trajanja predmetnih postupaka koji su za njih bili značajni jer su putem suda pokušavali da ostvare potraživanja iz radnog odnosa.

88. Analizirajući duljinu trajanja predmetnih parničnih postupaka i ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da Općinski sud tijekom predmetnih postupaka nije imao evidentnih duljih razdoblja pasivnosti, te da je prvostupanjske odluke donio u razumnim rokovima, tj. u razdoblju od godinu i šest mjeseci u predmetu broj AP 1/21, godinu i sedam mjeseci u predmetu broj AP 2/21, godinu i četiri mjeseca u predmetu broj AP 3/21 i u razdoblju od oko tri mjeseca u predmetu broj AP 4/21, računajući sve od dana podnošenja tužbi. Navedena razdoblja se mogu smatrati razumnim rokovima za provođenje prvostupanjskih postupaka jer se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje, koje služi kao osnova za donošenje sudske odluke.

89. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluke o žalbama apelanata izjavljenim protiv rješenja o troškovima postupka sadržanih u prvostupanjskim presudama donio tek pet godina i jedan mjesec nakon dostave predmeta na postupanje u predmetu broj AP 1/21, pet godina i jedan mjeseca nakon izjavljivanja žalbe u predmetu broj AP 2/21, četiri godine i 10 mjeseci nakon dostave predmeta na postupanje u predmetu broj AP 3/21, te pet godina i šest mjeseci nakon izjavljivanja žalbe u predmetu broj AP 4/21. Dakle, razdoblja od četiri godine i 10 mjeseci do pet godina i šest mjeseci, što u okolnostima konkretnih slučajeva predstavlja postupanje suprotno standardima prava na pravično suđenje, koji zahtijevaju efikasno postupanje bez nepotrebnog odlaganja. Ustavni sud zapaža da su navedeni žalbeni postupci trajali višestruko dulje nego što su trajali prvostupanjski, iako je prvostupanjski sud u dokaznom postupku radi utvrđivanja činjeničnog stanja koje služi kao osnova za donošenje sudske odluke proveo dokaze kako bi utvrdio činjenično stanje, te je prvostupanjske odluke donio u rokovima od tri mjeseca do jedne godine i sedam mjeseci, dok se u drugostupanjskom postupku, u pravilu, odlučuje na temelju stanja u spisu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud kao opravdanje za duljinu žalbenih postupaka ukazao da ima veliki broj predmeta koji se rješavaju u skladu s Planom rješavanja starih predmeta. U odnosu na navedeno, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnesene Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zapazio da kada sudovi pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju „prema Planu rješavanja starih predmeta“ kao i u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu sve navedeno, naročito okolnost da su u pitanju postupci koji se po zakonu smatraju žurnim i koji su od značaja za apelante jer se odlučuje o njihovim pravima iz radnog odnosa, te da se po prirodi stvari u žalbenim postupcima odlučivalo na temelju stanja u spisu, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja predmetnih postupaka i mora se okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje žalbenih postupaka.

90. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnih parničnih postupaka, koji su po zakonu žurne naravi i koji su od značaja za apelante, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b)Pitanje naknade nematerijalne štete

91. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

92. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima Jasminki Iličić, Jasminu Nuhagiću, Zinetu Selimoviću i Hasanu Miljkoviću treba isplati iznos od po 300,00 KM.

93. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. c)Pravo na imovinu

94. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovoga prava, u biti, vežu za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa od strane redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi s povredom prava na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke) kada su ocijenjeni neutemeljenim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII.Zaključak

95. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnim parničnim postupcima došlo do kršenja prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer su parnični postupci, koji su po zakonu žurne naravi i koji su od značaja za apelante, trajali dulje od pet godina, pri čemu Kantonalni sud, koji je o žalbama apelanata izjavljenim protiv rješenja o troškovima postupka odlučivao u razdoblju od četiri godine i 10 mjeseci do pet godina i šest mjeseci i time u odlučujućoj mjeri doprinio tako dugom trajanju predmetnih postupaka, nije ponudio (objektivno prihvatljivo) opravdanje za tako dugo trajanje postupaka odlučivanja o žalbi.

96. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasne razloge, kako glede utvrđenog činjeničnog stanja tako i glede primjene relevantnih odredbi pozitivnopravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

97. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

98. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1/21 (J. I. i drugi) | Sudska praksa | Aktio