Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3876/21 (M. Z.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3876/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-3876/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Miroslav Zovko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Zovko protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041114 21 Kv od 7. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Irena Pehar & Ivan Pehar iz Mostara, podnio je 15. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 041114 21 Kv od 7. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041114 21 Krn od 27. avgusta 2021. godine, u krivičnom predmetu zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo Pranje novca iz člana 209. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), usvojen je prijedlog Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) od 27. avgusta 2021. godine za izdavanje naredbe „Sperbank BH“ d.d. Sarajevo za privremenu obustavu izvršenja finansijske transakcije i privremeno oduzimanje novčanih sredstava apelanta u trajanju i na način kako je to pobliže precizirano u izreci.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja od 27. avgusta 2021. godine, Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 041114 21 Kv od 7. septembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da se pobijano rješenje zasniva na raspoloživoj dokumentaciji koja je dostavljena od strane istražnih i nadležnih organa, te je u dovoljnoj mjeri dato obrazloženje iz kojih dokaza proizilazi osnovanost prijedloga. Dalje, da je iz akta Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) vidljivo da je 23. avgusta 2021. godine Finansijsko-obavještajno odjeljenje SIPA-e od Ureda za sprečavanje pranja novca Republike Slovenije (u daljnjem tekstu: Ured Republike Slovenije) zaprimilo akt u kojem je navedeno da je slovenska kompanija „Lucid transport“ d.o.o. u periodu od 1. do 29. jula 2021. godine sa svog računa prebacila iznos od 20.000,00 Eura na račun apelanta, kao i račune drugih primalaca (ukupno 603.500,00 Eura). Također, da je u navedenom aktu Ureda Republike Slovenije navedeno da su spomenuti transferi izvršeni na osnovu prevare sa kojom je slovenska kompanija „Lucid transport“ d.o.o. dovela u zabludu Novu Ljubljansku banku d.d., koja je u vezi navedenog već podnijela krivičnu prijavu tamošnjoj policiji. Konačno, da je u ovoj fazi postupka bilo dovoljno za donošenje odluke o prihvatanju prijedloga Tužilaštva BiH. S tim u vezi je Sud BiH ukazao na odredbe člana 72. st. (4) i (5) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), koje su predstavljale osnov za donošenje pobijanog rješenja, a prema kojoj Sud može narediti obustavljanje samo one finansijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja krivično djelo ili da je namijenjena učinjenju krivičnog djela, da služi prikrivanju krivičnog djela ili dobiti ostvarene krivičnim djelom. Također, da će Sud odrediti da se finansijska sredstva namijenjena za navedene transakcije i gotovinski iznosi domaće i strane valute privremeno oduzmu prema članu 65. stav (1) ZKP BiH pohrane na poseban račun i čuvaju da okončanja postupka, odnosno dok se ne steknu uslovi za njihovo vraćanje. Dalje je Sud BiH naveo da je iz navedenih odredbi vidljivo da je u konkretnom slučaju riječ o manjem dokaznom standardu, postojanju sumnje, što znači da se može raditi i o indicijama koje kod Suda stvaraju ovakav zaključak, imajući u vidu da se postupak nalazi u fazi istrage. U vezi sa navedenim je Sud BiH zaključio da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio da u ovoj fazi postupka ima dovoljno elemenata za osnov sumnje da je izvršeno predmetno krivično djelo, dok se ne izvrše detaljne provjere porijekla predmetnog novčanog iznosa pronađenog na računu apelanta, kao i osnovanost pohrane istog na posebnom računu do utvrđivanja porijekla novca, razloga i svrhe pomenute transakcije. Konačno, Sud BiH je ukazao da ne stoje žalbeni navodi punomoćnika apelanta da je u konkretnom slučaju riječ o avansnoj uplati za kupovinu nekretnina, s obzirom na to da Sudu nije dostavljen nikakav ugovor ili predugovor koji bi potvrđivao navedene tvrdnje o svrsi transferiranog novca na račun apelanta, a da dostavljeni dokazi (potpisana izjava apelanta o porijeklu novca, tekstualna korespodencija sa S. Č. i Zemljišnoknjižni izvadak) navedenu tvrdnju ne dokazuju.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise, jer iz dostavljenih dokaza na koje se poziva ne proizilazi osnovana sumnja da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Također navodi da je predmetni transfer novca izvršen u svrhu kupovine nekretnine i da isti nema veze sa prijevarom koju je učinila slovenska kompanija „Lucid transport“ d.o.o..
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP BiH, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o identičnim apelantiovim navodima (koje ponavlja u apelaciji), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić