Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2523/20 (A. Š., D.Š., M.Ć., R.K. i T.M.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2523/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2523/20, rješavajući apelaciju A. Š. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. Š., D.Š., M.Ć., R.K. i T.M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 002976 17 Rsž od 7. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 059159 15 Rs od 22. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. Š., D.Š., M.Ć., R.K. i T.M. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijele su 22. jula 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 059159 18 Rev od 17. marta 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4334/18 od 11. oktobra 2018. godine (dostupna na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelaciju istih apelantica podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Rs 002976 17 Rsž od 7. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 059159 15 Rs od 22. marta 2016. godine jer postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom u predmetu broj 53 0 Rs 059159 18 Rev u vrijeme podnošenja apelacije broj AP 4334/18 nije bio okončan.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i tuženi sud dostavili su odgovore 20. septembra 2021. godine a Općinski sud 29. septembra 2021. godine.

5. Apelanticama su 23. decembra 2021. godine, u skladu sa Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.

6. Apelantice nisu u ostavljenom roku dostavile izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Općinskog suda broj 53 0 Rs 059159 15 Rs od 22. marta 2016. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantica i obavezan tuženi da apelanticama, svakoj ponaosob, na ime naknade za ishranu (topli obrok) za periode od maja 2012. godine do decembra 2013. godine-za svaku apelanticu preciziran period u presudi-isplati iznose sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u presudi, dok su dijelovi tužbenog zahtjeva apelantica koji se odnose na isplatu razlike zbog smanjenja plaće ispod zagarantirane za period od septembra 2012. godine do novembra 2015. godine odbijeni kao neosnovani. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantica A.Š. sutkinja u Kantonalnom sudu u Mostaru, dok su ostale apelantice sutkinje Općinskog suda u Mostaru. Utvrđeno je i da su apelantice podnijele navedenu tužbu Općinskom sudu u Mostaru sa navedenim zahtjevom, te da je predmet po zahtjevu tog suda za određivanje drugog nadležnog suda, s obzirom na to da su tužbu podnijele i četiri sutkinje tog suda, rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru od 22. aprila 2015. godine za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud. Apelantice su u tužbi navele da je tuženi bio dužan da im plaća mjesečnu naknadu za ishranu (topli obrok) u visini 2 % prosječne plaće u FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, ali da to nije učinio a što je suprotno odredbama člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, Presudi Ustavnog suda FBiH broj U.3/04 od 3. jula 2004.godine i članu 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Navedeno je i da su apelantice ukazivale da je Općim kolektivnim ugovorom za područje FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) ustanovljeno pravo na naknadu za ishranu, a u manjem iznosu nego što je to utvrđeno Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca i izvršnih organa vlasti FBiH, odnosno Kolektivnim ugovorom. Apelantice su navele da im tuženi nije isplatio niti povećanje plaće po osnovu godina radnog staža, jer je isplaćivao povećanje plaće u visini od 0,5 %, a ne u visini od 0,6 %, kako je to propisano odredbama člana 13.Općeg kolektivnog ugovora, kao i da im je tuženi bio dužan isplatiti i dio plaće zbog smanjene plaće ispod zagarantirane plaće a koja je smanjena zbog naplate poreza na dohodak.

9. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da su Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon) taksativno navedene naknade na koje sudije, tužioci i stručni saradnici imaju pravo, a to su samo naknade za godišnji odmor, te naknade prilikom odlaska u penziju, dok naknadu za ishranu za vrijeme rada i za prevoz na posao i s posla ovaj zakon ne propisuje. Nadalje je navedeno da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona član 41. izmijenjen, ali da ni ovim izmjenama nije propisano pravo na naknadu za ishranu, odnosno topli obrok. Općinski sud je obrazložio da je, s tim u vezi, Ustavni sud FBiH svojom Odlukom broj U.3/04 od 1. juna 2004.godine utvrdio da navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona nije u skladu sa Ustavom FBiH, jer ne propisuje i navedenu naknadu, a u stavu 2. navedene odluke je određeno da se isti zakon može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanja presude u „Službenim novinama FBiH“. Obrazloženo je i da je Ustavni sud FBiH, odlučujući o ustavnom pitanju koje je pokrenuo Kantonalni sud u Tuzli, a koji se odnosio na utvrđivanje ustavnosti Zakona, donio Odluku broj U.28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrđeno da taj zakon, u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika, nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH, te je članom 2. presude naloženo Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci, računajući od dana objavljivanja ove presude u „Službenim novinama FBiH“, „dopuni predmetni Zakon“ poštujući ustavni princip jednakosti, te regulira prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na, između ostalih, i naknadu za troškove ishrane. Pored toga, kako je obrazložio Općinski sud, Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine utvrđeno je da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava BiH i odredbama člana II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom l. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka i odvojenog života.

10. Općinski sud je obrazložio da je, imajući u vidu navedeno, o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantica za isplatu naknade za ishranu odlučio u skladu s članom 12. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH koji je stupio na snagu 30. jula 2010. godine, odnosno u skladu sa propisom navedenim u tački 4. Presude Ustavnog suda FBiH broj U.28/l1, odnosno u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona koji je stupio na snagu 18. jula 2013.godine, a kojim je utvrđen iznos naknade za ishranu od 1% prosječne mjesečne netoplaće isplaćene u FBiH prema posljednjem statističkom podatku za cijeli period potraživanja. Općinski sud je obrazložio da su apelantice potraživale i isplatu razlike plaće po osnovu godina radnog staža za period i u mjesečnim iznosima preciziranim u presudi, te da su navele da im je plaća po osnovu radnog staža trebalo da bude svake godine povećana za 0,6 % u skladu s Općim kolektivnim ugovorom, a ne po 0,5 %, koliko im je isplaćivano. S tim u vezi, obrazloženo je da je članom 5. Zakona propisano da se osnovna plaća svakog sudije i tužioca uvećava za 0,5 % za svaku punu godinu radnog staža, a najviše do 40 godina. Kako je ovo pravo apelantica, prema obrazloženju tog suda, regulirano navedenim Zakonom, a presudama Ustavnog suda FBiH nije naloženo da se ovo pitanje riješi na drugačiji način, po mišljenju Općinskog suda, nema mjesta primjeni Općeg kolektivnog ugovora, pa je Općinski sud odbio ovaj tužbeni zahtjev apelantica.

11. Obrazloženo je i da su apelantice tražile i isplatu razlike između isplaćene a umanjene plaće obračunate primjenom Zakona o porezu na dohodak. Općinski sud je istakao da smatra da je i taj dio tužbenog zahtjeva apelantica neosnovan. Naime, kako je obrazložio taj sud, usvajanjem Zakona o porezu na dohodak, a koji se počeo primjenjivati od 1. januara 2009. godine, u FBiH je provedena reforma sistema direktnog oporezivanja. Odredbom člana 2. tog zakona propisano je ko se smatra poreznim obveznikom, članom 3. su propisane kategorije fizičkih osoba koje ne podliježu oporezivanju, a članom 4. je propisano da se porezom na dohodak oporezuju svi dohoci koje porezni obveznik ostvari od nesamostalne djelatnosti. Navedeno je i da je članom 9. tog zakona propisano da se porez na dohodak plaća po stopi od 10 %, dok je članom 27. stav 2. propisano da je obveznik poreza na dohodak zaposlenik. Općinski sud je, s tim u vezi, istakao da niti Ustavom FBiH, niti navedenim Zakonom o porezu na dohodak nije propisano da su sudije oslobođene obaveze plaćanja poreza na dohodak, niti spadaju u kategoriju fizičkih osoba koje ne podliježu oporezivanju, pa se, prema mišljenju tog suda, ne može prihvatiti tvrdnja apelantica da se Zakon o porezu na dohodak ne može primijeniti na sudije i da se njegovom primjenom umanjuju sudijske plaće. Općinski sud je obrazložio da je i Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 12/14 od 9. decembra 2014. godine potvrđeno da se Zakon o porezu na dohodak odnosi i na sudije i da odredbe čl. 4, 9, 10. i 27. nisu u nesaglasnosti sa Ustavom FBiH, te se obračun poreza na dohodak ne može smatrati umanjenjem plaća u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amandmana CVI na Ustav FBiH.

12. Protiv navedene presude apelantice i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 08 0 Rs 002976 17 Rsž od 7. maja 2018. godine žalbe apelantica odbio kao neosnovane, dok je žalbu tuženog djelimično uvažio na način da je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, te apelanticama dosuđena naknada za ishranu u manjim iznosima od ranije dosuđenih iznosa koji su precizirani u presudi. U obrazloženju je navedeno da je Općinski sud, suprotno neutemeljenim navodima žalbe apelantica, u odnosu na dio presude koji se odnosi na umanjenja plaće na ime poreza na dohodak i na ime dijela povećanja plaće po osnovu godina radnog staža pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud.

13. Kantonalni sud je obrazložio da se, s druge strane, utemeljeno žalbom tuženog ukazuje da Općinski sud u svojoj odluci kojom usvaja dio tužbenog zahtjeva apelantica, u odnosu na isplatu naknade za ishranu (topli obrok), naknadu dosuđuje i za period od marta 2012. do septembra 2012. godine. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, što apelantice pravo na isplatu naknade na ime toplog obroka ostvaruju tek od 28. septembra 2012. godine, kada je protekao rok od šest mjeseci u kome je u skladu sa Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 28/11, koja je objavljena 28. marta 2012. godine, mogla biti isplaćivana navedena naknada, jer Parlament FBiH nije donio naložene izmjene Zakona. Međutim, kako je obrazložio Kantonalni sud, nije osnovan navod žalbe tuženog da apelantice nemaju pravo na naknadu na ime razlike toplog obroka za period od 28. septembra 2012. godine do decembra 2013. godine jer im je od 1. oktobra 2012. godine otpočela redovna isplata navedene naknade. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, što je shodno odredbama člana 12. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, koji se shodno tački 4. Presude Ustavnog suda FBiH broj U 28/11 primjenjivao u periodu nakon isteka šest mjeseci od donošenja predmetne odluke Ustavnog suda, te izmjenama i dopunama Zakona koji je stupio na snagu 18. jula 2013. godine, kojim je na ime naknade za topli obrok utvrđen iznos od 1% prosječne mjesečne netoplaće isplaćene u FBiH, prema posljednjem statističkom podatku, razlika isplaćenog toplog obroka u odnosu na pripadajućih 1 % za sve apelantice utvrđena provedenim vještačenjem vještaka finansijske struke. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

14. Protiv navedene presude apelantice su izjavile reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 53 0 Rs 059159 18 Rev od 17. marta 2020. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu, te odbio zahtjev apelantica za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju rješenja je navedeno da su u konkretnom slučaju, shodno odredbama člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP, apelantice formalni suparničari pa se u materijalnopravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva sadržanih u jednoj tužbi od više tužitelja, ovdje apelantica. Vrhovni sud je istakao da se u ovakvoj situaciji za ocjenu dopuštenosti revizije uzima vrijednost pobijanog dijela za svaku od apelantica, odnosno suparničara ponaosob, a ne njihov ukupni zbir. Kako iz osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da vrijednost pobijanog dijela za svaku apelanticu ne prelazi iznos od 30.000 KM propisan članom 237. stav 1. ZPP, te kako apelantice u reviziji nisu postupile prema odredbama člana 237. st. 3. i 4. ZPP, odnosno nisu označile pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno nisu ukazale na razloge zbog kojih je pravno pitanje bitno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, to je Vrhovni sud odbacio reviziju kao nedopuštenu.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

15. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantice navode da je pogrešna tvrdnja redovnih sudova da se na predmetni pravni odnos ne može primijeniti Opći kolektivni ugovor za područje FBiH u odnosu na povećanje plaće po osnovu godina radnog staža, jer je ovakav kolektivni ugovor obavezujući za sve poslodavce. Smatraju i da je pogrešan stav redovnih sudova da obračun poreza na dohodak ne predstavlja umanjenje plaće jer on to jeste, te da je pravo pravilno primijenjeno, trošak poreza na dohodak bi padao na teret poslodavaca, a ne apelantica. Također, apelantice navode da su dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike koji ostvaruju pravo na naknadu za ishranu, te da se u konkretnom predmetu ne radi o primjeni odluke Ustavnog suda Federacije BiH, već o pravu apelantica koje su diskriminirane, te da je apsurdno da je nešto za šta je utvrđeno da je nezakonito takvo može egzistirati unazad i može postati zakonito tek od odluke Ustavnog suda FBiH.

II.Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga navedenih u svojoj presudi zbog kojih smatra da je i apelacija neosnovana.

17. Općinski sud je naveo hronologiju postupka.

18. Tuženi je naveo i komentarisao sadržaje osporenih presuda, te istakao da smatra da su navodi apelacije neosnovani, te da apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi

19. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine (“Službene novine Federacije BiH“ broj 27/12 od 28.3.2012. godine) u relevantnom dijelu glasi:

1. Utvrđuje se da Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

2. Saglasno članu IV.C.12. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH" dopuni zakon iz tačke 1. ove presude poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom i reguliše prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na: naknadu za troškove ishrane; naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla; naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika; naknadu zbog bolesti ili povrede; naknadu troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti; naknadu za porodiljski dopust i na otpremninu prilikom odlaska u penziju kao i ostalim budžetskim korisnicima.

3. Odbija se dio zahtjeva za utvrđivanje naknada za odvojen život, za troškove selidbe i za jubilarnu nagradu.

4. U slučaju da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine ne postupi po nalogu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i u ostavljenom roku ne izvrši dopunu zakona iz tačke 1. izreke ove presude, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavano shodnom primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine, pravobranilaca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca - stražara u kazneno

- popravnim zavodima Federacije Bosne i Hercegovine.

20. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 55/13) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Iza člana 6. dodaju se novi čl. 6a., 6b. i 6c. koji glase:

"Član 6a.

Naknada za ishranu tokom rada Sudija, tužilac i stručni saradnik imaju pravo na novčanu naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok), u visini 1% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji po zadnjem statističkom podatku.

(…)

21. U Zakonu o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Dodatak na radni staž Osnovna mjesečna plaća svakog sudije i tužioca iz člana 2. odnosno 3. ovog Zakona i stručnog saradnika iz člana 4. povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.

Član 17.

Stavljanje odredbi van snage Odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije Bosne i Hercegovine koje su u suprotnosti s odredbama ovog Zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 18.

Objavljivanje i stupanje na snagu Ovaj Zakon stupa na snagu 1. januara 2006. godine.

22. U Zakonu o porezu na dohodak („Službene novine FBiH“ br. 10/08, 9/10, 44/11, 7/13, 65/13) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Član 2. stav 1, tačka 1. i stav 3. tačka 1.

(1) Obveznik poreza na dohodak je reziden tFederacije i nerezident koji ostvaruje dohodak, i to:

1)rezident koji ostvaruje dohodak na teritoriji Federacije i izvan teritorije Federacije, 3) Rezidentom Federacije, u smislu ovog Zakona, smatra se fizičko lice koje:

1) ima prebivalište na teritoriji Federacije

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja ovom apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 059159 18 Rev od 17. marta 2020. godine kojim je odbačena revizija apelantica zbog toga što nije bio ispunjen imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP, niti je bilo mjesta odlučivanju o reviziji po članu 237. st. 3. i 4. ZPP. Međutim, Ustavni sud zapaža da osporeno rješenje kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena nije konačna odluka u predmetnom postupku koju ima u vidu član 18. Pravila Ustavnog suda, već je konačna odluka, u smislu citiranog člana, Presuda Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 002976 17 Rsž od 7. maja 2018. godine pa će, stoga, Ustavni sud dopustivost predmetne apelacije sagledati u odnosu na tu presudu. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4334/18 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, grupna Odluka o dopustivosti broj AP 488/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 25. juna 2018. godine, a apelacija u predmetu broj AP 4334/18 je podnesena 31. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelantice pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosio na pitanje isplate naknada i razlike naknada koje proizlaze iz radnog odnosa, odnosno da se radilo o predmetu građanskopravne prirode zbog čega su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.

30. Ustavni sud zapaža da apelantice osporavaju presude redovnih sudova tvrdeći da su redovni sudovi navedenim presudama proizvoljno primijenili pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je navedeno činjenično i pravno pitanje koje se odnosi na naknadu toplog obroka (i prevoza sudijama i tužiocima) razmatrao u više svojih odluka, npr. br. AP 2656/09 i AP 2862/10 (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 2656/09 od 5. novembra 2013. godine, AP 2862/10 od 15. januara 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojim su odbijene, odnosno odbačene apelacije apelanata podnesene iz istih razloga kao i u konkretnom slučaju, dakle, pogrešne primjene materijalnog prava. Tako je npr. Ustavni sud u Odluci broj AP 2656//09 naglasio „da je nakon Odluke Ustavnog suda FBiH broj U 3/04 od 1. juna 2004. godine, navedeni sud donio Odluku broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrdio da je neustavan Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH ('Službene novine FBiH br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi i na naknade troškova ishrane i troškova prevoza sudija, tužilaca i stručnih saradnika. U svojoj odluci Ustavni sud FBiH je ukazao da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH mogle primjenjivati samo do donošenja Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda FBiH, navedeno znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji ne može biti osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada pred redovnim sudovima. Također je naglašeno da je radi izvršenja odluke Ustavnog suda FBiH Parlament FBiH donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama ('Službene novine FBiH' broj 55/13) koji je stupio na snagu 18. jula 2013. godine. Odredbama člana 6a. i 6b. navedenog zakona propisane su naknade za ishranu i prevoz tužiocima. Dakle, odredbama navedenog zakona tužiocima je regulirano pravo na prevoz i ishranu. Međutim, navedeni zakon nema retroaktivno djejstvo, već djeluje ex nunc.“

33. S obzirom da su i u konkretnom slučaju apelantice problematizirale pitanje isplate naknade za topli obrok prije stupanja na snagu Odluke Ustavnog suda FBiH broj U broj 28/11, Ustavni sud smatra da se stav o tom pitanju naveden u citiranoj Odluci Ustavnog suda broj AP 2656//09 može primijeniti i na konkretan slučaj, pa se umjesto posebnog obrazloženja o tom pitanju poziva na obrazloženje Odluke broj AP 2656/09.

34. Također, u odnosu na navode apelantica da je u njihovom slučaju, vezano za naknadu razlike uvećanja plaća po osnovu radnog staža, trebalo primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora koje propisuju uvećanje od 0,6% za svaku godinu staža umjesto 0,5%, kako je to Zakonom propisano, Ustavni sud podsjeća da je i navedeno pitanje već rješavao u svojoj praksi. Ustavni sud je, npr. donio odluke u predmetima broj AP 2156/20 i broj AP 906/19 (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 2156/20 od 9. septembra 2020. godine i broj AP 906/19 od 11. marta 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima su apelacije podnesene protiv presuda redovnih sudova kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata u tim predmetima, te od redovnih sudova istaknuto „da je članom 5. Zakona propisano da se osnovna plaća sudija i tužilaca uvećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža. Imajući u vidu da je navedeno pravo regulirano Zakonom o plaćama kao posebnim zakonom, u skladu sa kojim je i vršen obračun i isplata plaća apelantima, Kantonalni sud je naveo da nema mjesta primjeni Općeg kolektivnog ugovora, pa je tužbeni zahtjev kojim se traži razlika plaće po tom osnovu odbio kao neosnovan“. Rješavajući navedeno pitanje, Ustavni sud je u svojim navedenim odlukama odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane navode apelanata u tim predmetima a koji istovjetni navodima apelantica o tom pitanju u konkretnom predmetu. S tim u vezi, u navedenim odlukama Ustavni sud je naglasio da „na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4148/12 od 17. juna 2015. godine, te odluke o dopustivosti br. AP 4339/17 od 23. aprila 2017. godine i AP 906/19 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) (…).

35. Također, u odnosu na tvrdnje apelantica koje se tiču navodnog smanjenja plaća zbog obračuna poreza na dohodak za koji one smatraju da treba padati na teret poslodavca, Ustavni sud ukazuje i da se i tim pitanjem bavio u svojoj dosadašnjoj praksi, npr. u Odluci broj AP 2985/19 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2985/19 od 8. jula 2021. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao i u već spomenutoj Odluci broj AP 906/19 na koju se Ustavni sud i pozvao u Odluci broj AP 2985/19. Ustavni sud je u navedenim odlukama, između ostalog, istakao da je „u tim predmetima u presudi osporenoj apelacijom Kantonalni sud, između ostalog, istakao da je apelant D.K. tražio isplatu razlike između isplaćene umanjene plaće, obračunate nakon donošenja Zakona o porezu na dohodak, i plaće koja mu je isplaćivana prije toga. Kantonalni sud je istakao da je prema Amandmanu CVI na Ustav FBiH u stavu 1. propisano da, kao izuzetak od principa propisanih Ustavom, plaća i druge naknade sudiji mogu biti umanjeni zakonom donesenim do 10. januara 2006. godine, a prema stavu 2. to umanjenje se može izvršiti samo jednom. Stavom 3. je određeno da se st. 1. i 2. ne mogu tumačiti tako da je na bilo koji način ili u bilo kojem obliku, direktno ili indirektno, dozvoljeno neko drugo umanjenje plaće ili drugih naknada sudiji zaštićenih stavom 1. člana IV.C.7., stavom 3. člana V.4.11. i stavom 4. člana VI.7. Ustava. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se zaštitne odredbe navedenog amandmana odnose na Zakon o plaćama, odnosno na zakone čiji bi predmet reguliranja bile plaće sudija u FBiH, a ne na zakon kojim se regulira naplata poreza na dohodak za sve obveznike tog poreza u FBiH. U vezi sa tim, Kantonalni sud se pozvao na pravni stav Presude Ustavnog suda FBiH broj U 12/14 od 9. decembra 2014. godine koja kaže da 'matematički efekti koji nastaju u pogledu visine plaća sudija, primjenom odredaba čl. 4. i 9, te čl. 10. stav 1. i 27. Zakona o porezu na dohodak, ne mogu se smatrati umanjenjem plaća u smislu u kojem o tome govore zaštitne odredbe Amandmana CVI na Ustav FBiH', zbog čega je i taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan“. Kako su apelantice u konkretnom predmetu pokrenule istovjetno pitanje, to Ustavni sud smatra da se stav iskazan u navedenim odlukama može primijeniti i na konkretan predmet.

36. S obzirom na sve navedeno, tj. imajući u vidu citiranu praksu za koju smatra da je treba slijediti i u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica neosnovani.

37. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nema kršenja prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

38. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu i da su diskriminirane. Ustavni sud zapaža da apelantice navode o kršenju ovog prava vezuju za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje a za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno, odnosno da nije bilo proizvoljne primjene prava od redovnih sudova. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je prema apelanticama postupano na drugačiji način u odnosu na osobe u istom ili sličnom položaju, odnosno da nema ništa što bi ukazivalo da su apelantice diskriminirane. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava apelantica na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava iz člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljno i argumentirano obrazloženje zašto apelanticama pripada dosuđena naknada za topli obrok, a zašto im ne pripadaju prava na naknade navodno umanjenih plaća zbog obračuna poreza na dohodak i obračuna naknade za radni staž koja je obračunata po osnovu Zakona, a ne Općeg kolektivnog ugovora pri čemu su se redovni sudovi pozvali na relevantne zakonske odredbe i presude Ustavnog suda FBiH.

40. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članaII/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju niti prava iz člana 14. Evropske konvencije kada apelantice kršenje ovih prava vezuju za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelanticama postupano drugačije u odnosu na druge osobe u istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2523/20 (A. Š., D.Š., M.Ć., R.K. i T.M.) | Sudska praksa | Aktio