Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3946/21 (V. K.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3946/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-3946/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Vladimir Krivošija, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladimir Krivošija protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 79 0 P 002888 21 Rev od 14. rujna 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 79 0 P 002888 19 Gž od 19.
listopada 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Kozarskoj Dubici broj 79 0 P 002888 18 P od 23. travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Krivošija (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Apatina, Republika Srbija, kojega zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, odvjetnici iz Banjaluke, podnio je 18. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 79 0 P 002888 21 Rev od 14. rujna 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 002888 19 Gž od 19. listopada 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Kozarskoj Dubici broj 79 0 P 002888 18 P od 23. travnja 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obvežu tuženici (R. N., K. M., S. M. i Đ. B.) da mu isplate na ime naknade nematerijalne štete određeni iznos, i to određeni iznos na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, određeni iznos na ime pretrpljenih fizičkih bolova, određeni iznos na ime pretrpljenoga straga, i određeni iznos na ime duševnih bolova zbog naruženosti, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da su presudom Osnovnoga suda u Prijedoru tuženici oglašeni krivim što su 1. siječnja 2015. godine ispred određenog ugostiteljskog objekta u Prijedoru, sudjelovali u tuči, pri čemu su apelantu nanijeli više tjelesnih povreda, čime su počinili kazneno djelo Sudjelovanje u tuči iz čl. 157. st. 1. Kaznenoga zakona. Nadalje, da je utvrđeno da je tuženicima R. N. i Đ. B. izrečena novčana kazna u određenome iznosu, a tuženicima K. M. i S. M. kazna zatvora u određenome trajanju, dok je apelant kao oštećeni upućen na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom. Osim toga, istakao je da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Ž. K. od 23. listopada 2015. godine, izrađenoga za potrebe kaznenoga postupka, proistječe da je apelant u predmetnoj tuči zadobio niz povreda, od kojih određene imaju karakter najmanje teške tjelesne povrede, a da za određene povrede dolazi u obzir i teška tjelesna povreda opasna po život. Također, istakao je da je utvrđeno da je apelant u određenome razdoblju bio hospitaliziran u Klinici na neurokirurgiju Banjaluka. Istakao je da je iz tako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski sud zaključio da apelant u ovome postupku nije dokazao stupanj umanjenja životne aktivnosti, jačinu i intenzitet fizičkih bolova i straha, kao i postojanje naruženosti, jer nije proveo vještačenje glede toga, što je bio u obvezi temeljem čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Istakao je da je takva činjenična utvrđenja i pravno stanovište prvostupanjskoga suda prihvatio i drugostupanjski sud, te da je i prema mišljenju toga suda odluka pravilna i zakonita. Naime, istakao je da je prema čl. 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) propisano da će za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti, kao i za strah, sud, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno od naknade materijalne štete, kao i u njezinome odsustvu. Istakao je da za naprijed navedene vidove naknade štete, suglasno čl. 154. st. 1. i 158. ZOO, potrebno ispunjenje zakonskih pretpostavki i to da šteta postoji, da je prouzročena protupravnom radnjom ili propuštanjem štetnika, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivnju štetniku i da postoji uzročna veza između radnje, odnosno propuštanja i nastale štete. Postojanje ovih zakonskih pretpostavki, istakao je, dužan je da dokaže oštećeni, tj. apelant u konkretnome slučaju. Osim toga, istakao je da iz čl. 7. st. 1. i čl. 123. st. 1. ZPP propisano da je stranka dužna da predloži dokaze kojima se utvrđuju njezine tvrdnje, da te dokaze izvede i njima dokaže svoje tvrdnje, te da izuzetno stranka ne mora dokazivati činjenice koje je druga stranka priznala, čije postojanje zakon pretpostavlja i koje su općepoznate (čl. 125. ZPP). Istakao je da budući da su tuženici osporili tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio naknadu štete, naprotiv tvrdnji apelanta, pravilan je zaključak drugostupanjskoga suda da je apelant bio dužan da dokaže činjenice na način da se izvrši vještačenje po vještaku medicinske struke. Istakao je da pravilno drugostupanjski sud zaključuje da na okolnosti utvrđivanja ovih odlučnih činjenica apelant nije predlagao i izvodio taj dokaz. Naveo je da relevantne činjenice za ovaj postupak nisu nesumnjivo utvrđene iz izjave saslušanoga apelanta, nalaza vještaka Ž. K. od 23. listopada 2015. godine, kao niti otpusnoga pisma Klinike za neurokirurgiju Banjaluka. Dakle, istakao je da u situaciji kada apelant izvedenim dokazima nije dokazao naprijed navedene odlučne činjenice, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, apelant snosi rizik nedokazanosti tih navoda. Glede revizionoga navoda da je sudac na pripremnome ročištu postupao neprimjereno i da nije prihvatio prijedlog apelantovog punomoćnika (pripravnice iz odvjetničke kancelarije) za izvođenje dokaza, isto ne proistječe iz stanja spisa i raspravnoga zapisnika kojega su prisutne stranke potpisale bez primjedbi. Pored toga, naveo je da priklapanjem kaznenoga spisa kojega je predložio apelant, nije bilo moguće dokazati visinu nematerijalne štete koju je pretrpio apelant, pa slijedom toga odbijanjem ovoga prijedloga nije počinjena povreda odredbi postupka koja bi utjecala na pravilnost odluke. Također, glede tvrdnji o odbijanju prijedloga za saslušanje vještaka Ž. K., koji je stavljen na ročištu za glavnu raspravu, isti je pravilno sukladno zakonu odbijen, budući da apelant nije pružio dokaz da ga opravdano nije mogao predložiti na pripremnome ročištu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ističe kako se sudac tijekom prvostupanjskoga suda ponašao neprimjereno, da je onemogućio pripravnicu da iznese dokaze koji su bili na USB stiku, da nije bilo razloga da se odbije prijedlog za priklapanje kaznenoga spisa, te da nije apelant imao potrebu da predlaže medicinsko vještačenje zbog razloga ekonomičnosti postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić