Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3962/21 (A. H.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3962/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3962/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Avdo Hardželaš, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Avdo Hardželaš protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 391096 17 Gž od 19. srpnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Avdo Hardželaš (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Nedžla Šehić, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 19. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 391096 17 Gž od 19. srpnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 391096 13 P od 16. studenoga 2016. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 16. studenoga 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vanknjižni vlasnik garaže, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, te da se naloži tuženiku (A. H.) da istu preda apelantu u posjed. Obvezan je apelant da tuženiku naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 4.834,80 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud, glede troškova postupka, istakao da je odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 386. st. 1. Zakona o parničnom postupku i Odvjetničke tarife, te da se isti sastoje od sastava odgovora na tužbu u iznosu od 720,00 KM, pristup na pripremno ročište od 11. prosinca 2014. godine u iznosu od 180,00 KM, pristup na pripremno ročište od 12. veljače 2015. godine u iznosu od 720,00 KM, pristup na pripremno ročište od 21. svibnja 2015. godine u iznosu od 360,00 KM, pristup na pripremno ročište od 22. rujna 2015. godine u iznosu od 360,00 KM, pristup na uviđaj od 30. listopada 2015. godine u iznosu od 720,00 KM, pristup na glavnu raspravu od 25. svibnja 2016. godine i 30. lipnja 2016. godine u iznosu od po 720,00 KM, te PDV od 17%, što ukupno iznosi 4.834,80 KM.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 19. srpnja 2021. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da predmetna nekretnina predstavlja garažu u suterenu stambene kuće, te da je vještak geodetske struke, koji je izvršio neposrednu identifikaciju predmetne nekretnine, utvrdio da su posjednici na katastarskoj parceli na kojoj se nalazi predmetna nekretnina tuženik sa 2/5, apelant sa ½, i M. H. sa 1/10. Istakao je da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je on vanknjižni vlasnik garaže. Nadalje, istakao je da je prvostupanjski sud utvrdio da je garaža sastavni dio objekta koji je uknjižen pa je točan zaključak prvostupanjskoga suda da ne postoji „pravni osnov“ tužbe, u situaciji kada se traži utvrđenje da je dio nekretnine koji je uknjižen, vanknjižno vlasništvo. Osim toga, istakao je da je točno da sud nije vezan za pravni osnov tužbenoga zahtjeva, međutim da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da apelant nije dokazao da je samo on od svojih sredstava izgradio garažu, da bi se eventualno raspravljalo o tužbenome zahtjevu sa izmijenjenim pravnim osnovnom. Istakao je i da naprotiv navodima priziva, prvostupanjski je sud sa opravdanim razlogom spomenuo izvanparnični postupak i razvrgnuće zajednice nekretnina, jer u konkretnoj pravnoj stvari među strankama nisu bili sporni suvlasnički dijelovi, a jedan od suvlasnika ne može u parnici zahtijevati da se samo njemu preda u posjed određeni dio zgrade koja predstavlja jednu cjelinu. Nadalje, da je pravilno zaključio prvostupanjski sud da su tužbom morali biti obuhvaćeni svi suvlasnici, jer su oni u konkretnoj pravnoj stvari jedinstveni nužni suparničari.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je dokazao da je on vlasnikom predmetne garaže i da se ista nalazi u posjedu tuženika, pa da je stoga u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje, apelant navodi kako je odluka o troškovima postupka donesena protivno Odvjetničkoj tarifi, budući da je vrijednost spora bila određena u iznosu od 500,00 KM, te da Kantonalni sud u tome dijelu priziva apelanta uopće nije ponudio obrazloženje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu obrazloženja redovitih sudova, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3962/21 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio