Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4495/21 (I.B.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4495/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4495/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela I. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela I. B.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 037094 20 Gž od 22. oktobra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 I 037904 19 I od 10. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Posušja, kojeg zastupa Mario Buntić advokat iz Posušja, podnijela je 27. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 I 037094 20 Gž od 22. oktobra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 I 037904 19 I od 10. marta 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 63 01037094 191 od 10. marta 2020. godine usvojen je prigovor izvršenika (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za Zapadnohercegovački kanton) izjavljen protiv rješenja o izvršenju tog suda od 7. januara 2020. godine, predmetno izvršenje je u cijelosti obustavljeno, te su ukinute sve provedene izvršne radnje.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredbama člana 47. stav (2) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako je izvršni dokument na osnovu kojeg je doneseno rješenje o izvršenju ukinut, poništen, preinačen ili na drugi način stavljen van snage, odnosno ako je na drugi način izgubio svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka. Dalje, Općinski sud je ukazao da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu izvršne isprave, rješenja izvršenika od 9. aprila 2018. godine kojim je apelantkinji priznato pravo na invalidsku penziju u određenom novčanom mjesečnom iznosu, počev od 22. jula 2000. godine. Međutim, da je izvršenik donio rješenje od 7. avgusta 2019. godine kojim je utvrdio da apelantkinji prestaje pravo na invalidsku penziju počev od 22. jula 2000. godine, te kojim je odredio da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje od 9. aprila 2018. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se rješenje izvršenika od 7. avgusta 2019. godine zasniva na odredbama člana 120. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) na osnovu kojih je izvršenik pokrenuo postupak po službenoj dužnosti, te utvrdio da apelantkinji prestaje pravo na invalidsku penziju počev od dana od kada joj je izvršnom ispravom priznato i odredio da to rješenje zamjenjuje rješenje od 9. aprila 2018. godine. Stoga, Općinski sud je naveo da je izvršna isprava, rješenje izvršenika od 9. aprila 2018. godine, na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju, izgubila svoju učinkovitost donošenjem rješenja izvršenika od 7. avgusta 2019. godine. Takođe, Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 104. Zakona o PIO propisano da žalba protiv rješenja prvostepenog organa ne odlaže izvršenje rješenja, pa, kako se rješenjem od 7. avgusta 2019. godine nema šta ostvarivati, jasno je da to rješenje samim donošenjem, odnosno uručenjem automatski proizvodi učinke u odnosu na izvršnu ispravu, dovodeći do toga da je izvršna isprava bez učinkovitosti u smislu odredbi člana 47. stav (2) ZIP. Dakle, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) o mijenjaju i ukidanju rješenja, već je predmetno ovlašćenje crpljeno iz Zakona o PIO.
4. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 10. marta 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 63 0 I 037094 20 Gž od 22. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje u cijelosti.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je obustavio predmetni izvršni postupak jer je izvršna isprava na osnovu koje je određeno izvršenje izgubila svojstvo učinkovitosti u smislu odredbi člana 47. stav (2) ZIP. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je pravilno zaključio prvostepeni sud da se u konkretnom slučaju na pitanje poništenja upravnog akta imaju primjeni odredbe Zakona o PIO (a ne odredbe ZUP). Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je protiv rješenja izvršenika od 7. avgusta 2019. godine izjavila žalbu, te da rješenje doneseno po toj žalbi pobija u upravnom sporu iz čega proizlazi da predmetno rješenje nije pravosnažno. Dalje, da je, dakle, nepravosnažnim rješenjem ukinuto pravosnažno rješenje (od 9. aprila 2018. godine) suprotno odredbama člana 262. ZUP kojim je propisano da se pravosnažno rješenje kojim je stranka ostvarila neko svoje pravo ne može ukinuti bez pristanka stranke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP i Zakona o PIO, dao jasno obrazloženje zbog čega je u konkretnom slučaju predmetni izvršni postupak obustavljen, te da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelantkinje, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić