Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3498/20 (D. M.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3498/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3498/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Davor Markotić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Davor Markotić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 149357 15 Gž od 26. veljače 2020. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Davoru Markotiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Davor Markotić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 149357 15 Gž od 26. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 149357 15 P 2 od 18. lipnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Davor Markotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 27. rujna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 149357 20 Rev od 2. srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 149357 15 Gž od 26. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 149357 15 P 2 od 18. lipnja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1276/20 od 22. travnja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1276/20, koju je apelant podnio 4. travnja 2020. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 149357 15 Gž od 26. veljače 2020. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općinskog suda u Sarajevu, te tuženog „Euroherc osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. kolovoza, odnosno 21. prosinca 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, Općinski sud u Sarajevu i punomoćnik tuženog su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 27. kolovoza 2021. do 27. siječnja 2022. godine.
5. Odgovori na apelaciju su 28. siječnja 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 6. kolovoza 2012. godine Općinskom sudu u Sarajevu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete.
8. Općinski sud u Sarajevu je održao pripremno ročište 12. rujna 2013. godine, na koje nisu pristupili apelant i njegov punomoćnik.
9. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 284047 12 P od 12. rujna 2013. godine odlučeno je da se tužba smatra povučenom.
10. Općinski sud u Sarajevu je 20. veljače 2014. godine ponovo održao pripremno ročište, usvojen je apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje i rješenje o povlačenju tužbe je stavljeno izvan snage.
11. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 284047 12 P 2 od 21. veljače 2014. godine taj sud se proglasio mjesno nenadležnim za daljnje postupanje.
12. Predmetni spis je 9. travnja 2014. godine dostavljen Općinskom sudu na nadležno postupanje.
13. Općinski sud je održao pripremno ročište 16. prosinca 2014. godine, te je održao četiri ročišta za glavnu raspravu (27. siječnja, 30. ožujka, 29. travnja i 26. svibnja 2015. godine).
14. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 149357 15 P 2 od 18. lipnja 2015. godine obvezan je tuženi apelantu isplatiti 360,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje parnične troškove.
15. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, prema navodima tužbe, apelant svoje vozilo osigurao kod tuženog policom kasko osiguranja, da je vozilo oštećeno i da je nastala djelomična šteta, da se apelant obratio tuženom, ali da tuženi nije isplatio štetu, pa je apelant (tužbom) tražio da mu tuženi isplati precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i naknadu parničnih troškova. Općinski sud je naveo da je apelant na glavnoj raspravi, nakon provedenog vještačenja, smanjio tužbeni zahtjev. Općinski sud je dalje naveo da je, odlučujući o zahtjevu parničnih stranaka za naknadu troškova postupka, imao u vidu da je apelant podnio izvansudski zahtjev i tužbu na iznos koji je značajno veći u odnosu na dosuđeni iznos naknade, potom da je nepotrebno izazvao troškove podnoseći tužbu mjesno nenadležnom sudu, ali i da je tuženi prije podnošenja tužbe utvrdio da apelant ima pravo na naknadu iz osiguranja (što se vidi iz sadržaja dopisa apelantovog punomoćnika tuženom od 6. kolovoza 2012. godine), te da, bez obzira na to što se radi o malom iznosu, tuženi do zaključivanja glavne rasprave nije ništa isplatio i osporavao je i iznos utvrđen vještačenjem. Zbog svega navedenog, Općinski sud je naveo da je primjenom članka 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio da svaka strana snosi svoje troškove.
16. Apelant i tuženi su izjavili žalbe protiv presude Općinskog suda od 18. lipnja 2015. godine.
17. Predmetni spis je 10. rujna 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 149357 15 Gž od 26. veljače 2020. godine žalbe apelanta i tuženog su djelomično usvojene i prvostupanjska presuda preinačena u odnosu na odluku o troškovima na način da je apelant obvezan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 555,80 KM, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neutemeljena.
19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su žalbe apelanta i tuženog djelomično utemeljene u odnosu na „rješenje“ o troškovima postupka, te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 386. stavak 2. ZPP kada je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove. Kantonalni sud je naveo da prema odredbi članka 386. stavak 2. ZPP ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. Kantonalni sud je naveo da sud primjenjuje prvo pravilo kada rješava o troškovima ako su stranke uspjele u sporu u približno jednakoj mjeri, međutim, ako je razlika u uspjehu značajna, primjenjuje se drugo pravilo iz članka 386. stavak 2. ZPP.
20. Kantonalni sud je dalje naveo da iz stanja prvostupanjskog spisa slijedi da je apelant podnio tužbu kojom je na ime materijalne štete potraživao iznos od 3.001,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, ali da je nakon provedenog vještačenja na glavnoj raspravi smanjio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev tako što je tražio isplatu iznosa od 360,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da će sud odluku o troškovima postupka donijeti cijeneći uspjeh stranke u sporu, i to tako da za sve procesne izdatke učinjene prije smanjenja tužbenog zahtjeva uspjeh cijeni dovodeći u korelaciju visinu tužbenog zahtjeva prije smanjenja i konačan uspjeh u parnici (visinu usvojenog tužbenog zahtjeva), odnosno za sve izdatke nastale poslije smanjenja tužbenog zahtjeva dovodeći u vezu visinu tužbenog zahtjeva nakon smanjenja i konačan uspjeh stranke u parnici (visinu usvojenog tužbenog zahtjeva). Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz usuglašenog pravnog shvaćanja, donesenog na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti 2014. godine, jasno proizlazi da je sud u obvezi da u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva tijekom postupka, kod obračuna i dosude troškova parničnog postupka vodi računa o vrijednosti predmeta spora koja egzistira u vrijeme poduzimanja svake procesne radnje pred sudom za koju stranka traži naknadu.
21. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka u slučaju djelomičnog stranačkog uspjeha u parnici, u pravilu, treba uzimati u obzir uspjeh obje stranke u parnici i odluku o tome koja će stranka snositi obvezu naknade troškova postupka donijeti primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova. Kantonalni sud je naveo da se u tom smislu u žalbi tuženog djelomično utemeljeno ističe da je apelant uspio samo s konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom u iznosu od 360,50 KM, odnosno sa 12 % tužbenog zahtjeva iz tužbe (prije smanjenja tužbenog zahtjeva), što znači da je tuženi uspio sa 88 % (do smanjenja tužbenog zahtjeva). Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da apelantu i tuženom treba dosuditi troškove u skladu sa člankom 386. stavak 2. ZPP, u svezi sa člankom 396. st. 1. i 2. ZPP, te čl. 12., 13., 24., 26. i 31. Tarife. U svezi s tim, Kantonalni sud je detaljno naveo koji troškovi pripadaju apelantu, a koji tuženom (stranica 4. i 5. presude), te je naveo da je nakon primjene pravila o procesnom prebijanju troškova i pravilnom primjenom članka 386. stavak 2. ZPP apelanta obvezao da tuženom naknadi troškove u iznosu od 555,80 KM. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelantu nisu dosuđeni troškovi pristojbe na presudu i žalbu jer ih nije platio.
22. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 149357 20 Rev od 2. srpnja 2020. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 26. veljače 2020. godine.
23. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 254. st. l. i 2 ZPP propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen (odluka o troškovima se donosi u obliku rješenja), ali i da revizija nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena protiv pravomoćne presude. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je nužno kumulativno ispunjenje dva uvjeta: da je u sporu revizija bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus kao uvjet dozvoljenosti revizije prema članku 237. stavak 2. ZPP. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su vrijednost glavnog zahtjeva, kao i vrijednost pobijanog dijela odluke o troškovima parničnog postupka ispod imovinskog cenzusa za dopuštenost revizije koji je bio propisan u odredbi članka 237. stavak 2. ZPP, zbog čega revizija nije dopuštena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
25. Apelant smatra da je donesena pogrešna odluka o troškovima postupka, odnosno da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da je sud apelantov uspjeh u parnici vrednovao sa 12 %, a onda je od tih 12 % dodatno oduzeo uspjeh tuženog, odnosno izvršio procesno prebijanje troškova. Apelant smatra da se prebijanjem troškova dvostruko vrednuje uspjeh tuženog, te da je tuženi u boljoj poziciji jer je dovoljno samo da ospori tužbeni zahtjev, dok se apelant kao tužitelj morao izložiti troškovima da bi što objektivnije i realnije postavio tužbeni zahtjev. Nadalje, apelant navodi da je drugostupanjski sud neutemeljeno odbio njegov zahtjev za naknadu troškova na ime pristojbe na presudu i na žalbu, navodi da je plaćanje sudske pristojbe zakonska obveza i da je sud bio u obvezi do zaključenja glavne rasprave tražiti uplatu čak i one pristojbe za koju do tog momenta nije nastala obveza plaćanja jer se zna da će postojati i zbog toga se radi o nužnim troškovima. Osim toga, apelant ukazuje na duljinu trajanja postupka i traži naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovori na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju rješenja iznio razloge za donesenu odluku, te da smatra da u revizijskom postupku nisu povrijeđena apelantova prava.
27. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene presude, da je presuda donesena pravilnom primjenom odredbi članka 386. stavak 2. ZPP i u skladu sa usuglašenim pravnim shvaćanjima usvojenim na Panelu za ujednačavanje sudske prakse. Kantonalni sud je naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava, niti je primjena prava bila proizvoljna.
28. Općinski sud je naveo da ostaje pri svojoj odluci o troškovima postupka i razlozima kojima se rukovodio, te smatra da nije bilo povrede odredbi ZPP jer je obrazloženo zbog čega je taj sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, pa apelantu nisu povrijeđena navedena prava.
29. Općinski sud u Sarajevu je naveo kronologiju postupanja pred tim sudom, te je naveo da se proglasio mjesno nenadležnim i uputio spis na nadležno postupanje Općinskom sudu.
30. Tuženi je istaknuo da su apelantovi navodi u cijelosti neutemeljeni, pozvao se na usuglašeno pravno shvaćanje sa Panela za ujednačavanje sudske prakse, istaknuo što je propisano odredbama članka 386. stavak 2. ZPP, te je naveo da je drugostupanjski sud pravilno obračunao i cijenio troškove postupka. Tuženi je naveo da smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te smatra da mu nije povrijeđeno ni pravo na suđenje u razumnom roku.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 386. stavak (2) (2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.
Članak 396. st. (1) i (2) (1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja.
(2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
34. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 P 149357 20 Rev od 2. srpnja 2020. godine (koje je apelant primio 28. kolovoza 2020. godine) kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 149357 15 Gž od 26. veljače 2020. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 1276/20 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 26. veljače 2020. godine, a da je apelacija broj AP 1276/20 podnesena 4. travnja 2020. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
37. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda i presude Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u svezi s osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda. Pravo na pravično suđenje
38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
39. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)U odnosu na osporene odluke
40. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je sud u obvezi da u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva tijekom postupka, kod obračuna i dosude troškova parničnog postupka vodi računa o vrijednosti predmeta spora koja egzistira u vrijeme poduzimanja svake procesne radnje za koju stranka traži naknadu. Također, da je naveo da se, nasuprot apelantovoj žalbi, u konkretnom predmetu ima primijeniti pravilo procesnog prebijanja troškova, te se u svezi s tim pozvao na relevantne odredbe ZPP (članak 386. stavak 2. ZPP). Nadalje, a glede naknade troškova na ime pristojbe na presudu i pristojbe na žalbu, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud jasno naveo da apelantu nisu dosuđeni troškovi pristojbe na presudu i žalbu jer ih nije platio. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2250/20 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2250/20 od 9. rujna 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je, između ostalog, zaključio da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te zabrane diskriminacije. Pored toga, Ustavni sud podsjeća i na stajalište izraženo u Odluci broj AP 536/04 (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 536/04 od 27. svibnja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 22. i 23.) prema kojem redovni sudovi imaju diskrecijsko pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da, u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredbi o tome što se smatra djelomičnim uspjehom u parnici, odredbe ZPP tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odluci Kantonalnog suda.
42. Slijedom iznesenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 6. kolovoza 2012. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 26. veljače 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i šest mjeseci, što je razdoblje koje će razmatrati Ustavni sud.
Analiza duljine trajanja predmetnog postupka
45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade štete, te da se radi o postupku koji po zakonu nije žurne naravi. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud ne smatra da se radi o složenom predmetu.
46. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio Općinskom sudu u Sarajevu, te da je Općinski sud u Sarajevu nakon jedne godine i jednog mjeseca (računajući od prijema tužbe) donio rješenje kojim se proglasio mjesno nenadležnim. Nadalje, da apelant i njegov punomoćnik nisu pristupili na pripremno ročište, zbog čega je Općinski sud u Sarajevu donio rješenje da se tužba smatra povučenom (nakon čega je usvojen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje), tako da proizlazi da je apelant u određenoj mjeri doprinio duljini trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, kao mjesno nadležan sud, donio prvostupanjsku presudu nakon godinu i dva mjeseca (računajući od dana kada mu je dostavljen predmetni spis na postupanje), dok je Kantonalni sud, postupajući po žalbi, drugostupanjsku presudu donio nakon četiri godine i pet mjeseci (računajući od dana kada mu je predmetni spis dostavljen na postupanje), a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se duljina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u tako dugom razdoblju može okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, te da je ukupnoj duljini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, a koji se u odgovoru na apelaciju nije izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka.
47. Ustavni sud nalazi da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak koji nije složen trajao sedam godina i pet mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi donio nakon četiri godine i pet mjeseci, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka.
48. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 300,00 KM.
51. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
52. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o povredi ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak, koji nije složen, trajao sedam godina i pet mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi donio nakon četiri godine i pet mjeseci, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o duljini trajanja postupka.
54. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ostalim aspektima tog prava i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud svoju odluku o troškovima postupka detaljno i jasno obrazložio, te kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.
55. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić