Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4528/21 (G. L.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Mjera obezbjeđenja
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4528/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4528/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Gostimir Lovrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gostimir Lovrić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 246466 21 Mož 4 od 8. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gostimir Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 30. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 246466 21 Mož 4 od 8. oktobra 2021. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 246466 21 Mo 3 od 2. aprila 2021. godine, odlučujući o prijedlogu tužioca-predlagača obezbjeđenja (V.Š.) za određivanje mjere obezbjeđenja u postupku radi sticanja bez osnova i naknade štete, određena je mjera obezbjeđenja kojom se zabranjuje apelantu (kao tuženom-protivniku obezbjeđenja) svako raspolaganje, otuđenje ili opterećenje nepokretnosti pobliže naznačenih izrekom predmetnog rješenja (stav I izreke rješenja). Naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka da na osnovu predmetnog rješenja u katastru nepokretnosti upiše zabilježbu naprijed navedene mjere obezbjeđenja (stav II izreke rješenja). Odlučeno je da predmetno rješenje ostaje na snazi do pravosnažnosti odluke o predmetnim tužbenim zahtjevima ili do naredne odluke suda o mjeri obezbjeđenja.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 2. aprila 2021. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 246466 21 Mož 4 od 8. oktobra 2021. godine predmetu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom taj sud zaključio da je predlagač obezbjeđenja izvedenim dokazima (materijalnim dokazima, uvidom u spis predmeta Osnovnog suda broj 071-0-I-06- 005058, te izjavama svjedoka D.Š., N.Š. i S.K.) učinio vjerovatnim da je na strani apelanta došlo do dvostrukog namirenja duga iz sudskog poravnanja od 7. marta 2005. godine i ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 20. juna 2006. godine. Naime, da je do predmetnog namirenja došlo u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom pod brojem 071-0-I-06-005058 prenosom redovnih akcija emitenta „Fabrike kože Lauš“ a.d. Banjaluka sa vlasničkog računa predlagača obezbjeđenja na vlasnički račun apelanta, te po osnovu ugovora o cesiji od 6. marta 2008. godine prenosom na apelanta četiri stambene jedinice čija je tržišna vrijednost 368.734,40 KM i isplatom na ime povrata zajma u više obroka iznosa od oko 260.000,00 KM, kako to proizlazi iz izjava svjedoka N.Š. i D.Š. od 5. aprila 2016. godine. Nadalje, da je navedene izjave prvostepeni sud u cijelosti prihvatio, nalazeći da ih apelant nije doveo u sumnju drugim izvedenim dokazima. Takođe, da je prvostepeni sud zaključio da je predlagač obezbjeđenja dokazao i postojanje opasnosti da bi bez određivanja predložene mjere obezbjeđenja apelant mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja predlagača obezbjeđenja, prihvatajući izjavu S.K., prema kojoj izjavi je isti lično čuo razgovor između apelanta i trećeg lica na temu prodaje nepokretnosti apelanta, cijeneći pri tome da apelant drugim izvedenim dokazima nije osporio navedeni dokaz. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se mjera obezbjeđenja može odrediti ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja. Takođe, Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na nezakonito izvedenim dokazima (izjavama svjedoka N.Š. koja je supruga predlagača obezbjeđenja, D.Š. koji je sin predlagača obezbjeđenja i S.K.) jer ove izjave, shodno odredbama člana 132. ZPP predstavljaju javne isprave koje je prvostepeni sud cijenio shodno odredbama člana

8. ZPP radi utvrđivanja činjenica i postojanja zakonskih uslova iz odredbi člana 269. stav (1) ZPP. Pri tome, Okružni sud je naveo da treba imati u vidu i da je svjedok N.Š. bila ugovorna stranka u ugovoru o cesiji od 6. marta 2008. godine na mjestu ustupioca zajedno sa predlagačem obezbjeđenja, pa je mogla imati saznanja o predmetnoj pravnoj stvari. Konačno, Okružni sud je naveo da donošenjem pobijanog rješenja nije prejudiciran ishod predmetnog postupka i odlučivanje o tužbenom zahtjevu, na koje se žalba neosnovano poziva.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na nezakonitim dokazima, izjavama svjedoka od kojih je jedan (N.Š.) supruga predlagača obezbjeđenja, te ističe da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je predlagač obezbjeđenja dokazao da postoji „opasnost od osujećenja ili otežanja ostvarenja navodnog potraživanja predlagača obezbjeđenja na osnovu kafanskih priča svjedoka S.K.“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, iz obrazloženja odluke Okružnog suda proizlazi da je taj sud razmotrio identične apelantove navode (koje on ponavlja i u predmetnoj apelaciji), te jasno obrazložio pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda o postojanju zakonskih uslova iz odredbi člana 269. stav (1) ZPP, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4528/21 (G. L.) | Sudska praksa | Aktio