Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4538/21 (JU Mješovita srednja škola „Hazim Šabanović“ Visoko)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Konkurs
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4538/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4538/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela JU Mješovita srednja škola „Hazim Šabanović“ Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU Mješovita srednja škola „Hazim Šabanović“ Visoko protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 081341 21 Rsž od 12. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Mješovita srednja škola „Hazim Šabanović“ Visoko (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijela je 30. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 081341 21 Rev od 26. oktobra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 081341 21 Rsž od 12. maja 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2839/21 od 5. oktobra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 Rs 081341 21 Rev od 26. oktobra 2021. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, utvrđeno je da su nezakonite i da ne proizvode pravno dejstvo: odluka apelantkinje o prijemu kandidata u radni odnos od 14. avgusta 2019. godine u tačkama 5. i 6. navedene odluke i odluka Školskog odbora apelantkinje od 30. avgusta 2019. godine (kojom je odbijena žalba tužiteljke (M.H.) izjavljena protiv odluke apelantkinje od 14. avgusta 2019. godine), te je obavezana apelantkinja da tužiteljki nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužiteljka učestvovala na konkursu za prijem u radni odnos kod apelantkinje na određeno vrijeme na radno mjesto nastavnika matematike i informatike, te da su kandidati primljeni na navedena radna mjesta tačkama 5. i 6. odluke apelantkinje od 14. avgusta 2019. godine. Nadalje, da apelantkinja nije ni razmatrala prijavu tužiteljke, jer je zaključila da njena diploma nije valjana jer nije izdata od strane akreditovane visokoškolske ustanove. Takođe, da iz iskaza tužiteljke proizlazi da je tužiteljka 2016. godine upisala Internacionalni fakultet u Brčko Distriktu BiH, smjer matematika i informatika, gdje je stekla diplomu, te da je po sticanju diplome učestvovala u konkursnim procedurama u osnovnim i srednjim školama Zeničko-dobojskog kantona. Kantonalni sud je ukazao da apelantkinja predmetnom žalbom ponavlja navode koje je isticala tokom postupka pred prvostepenim sudom (da je apelantkinja prilikom razmatranja prijave tužiteljke na predmetni konkurs postupala u skladu sa odredbama člana 54. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, da je zakonito postupala kada nije priznala diplomu koju nije izdala akreditovana visokoškolska ustanova, te da tužiteljka nije dokazala da joj je diplomu izdala akreditovana visokoškolska ustanova). U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelantkinja nije imala u vidu da je, prema stavu Odjeljenja za obrazovanje Vlade Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Vlada BD BiH), objavljenom na zvaničnoj Internet stranici Vlade BD BiH, Internacionalni univerzitet Brčko Distrikta BiH „nastavio sa radom“ na osnovu Rješenja UP-I-37-000004/12 od 11. januara 2011. godine (što takođe proizlazi i iz dopisa Šefa Odjeljenja za obrazovanje Vlade BD BiH od 19. septembra 2017. godine, 24. maja 2018. godine i 26. jula 2018. godine). Dalje, da u predmetnom postupku apelantkinja nije dokazala da je rješenjem Vlade BD BiH (koja je osnivač Internacionalnog univerziteta Brčko Distrikta BiH) tom univerzitetu zabranjen rad, niti da postoji odluka Upravnog odbora Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta u BiH o poništenju akreditacije koju je navedeni univerzitet imao. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je, sve dok državni organ ili organ Brčko Distrikta BiH, ne oduzmu akreditaciju ili ne zabrane rad Internacionalnom univerzitetu Brčko Distrikta BiH i ne ponište sve diplome izdate u periodu od 2014. godine pa do danas (a time i tužiteljkinu) diploma tužiteljke validna. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužiteljki onemogućeno ravnopravno učestvovanje u provedenom konkursnom postupku, jer je apelantkinja neosnovano odbila da prihvati njenu diplomu ocjenjujući je kao neodgovarajuću, zbog čega su osporene odluke apelantkinje nezakonite.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je postupala u skladu sa odredbama člana 54. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini, da je zakonito postupala kada nije priznala diplomu koju nije izdala akreditovana visokoškolska ustanova, te da tužiteljka nije dokazala da joj je diplomu izdala akreditovana visokoškolska ustanova.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja po svojoj strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u postupku pred prvostepenim sudom (kako to proizlazi iz presude Kantonalnog suda), te u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić