Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4251/21 (M. Ć. i drugi)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4251/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-4251/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Mario Ćavar i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mario Ćavar protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 008022 20 U od 9. rujna 2021.
godine;
M. R. protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007670 19 U od 21. listopada 2021. godine;
Dragomir Pinjuh protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 003993 21 U 3 od 26. studenoga 2021. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4251/21
1. Mario Ćavar (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Čitluka, kojega zastupa Mario Volarić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 16. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008022 20 U od 9. rujna 2021. godine. Apelant je, na traženje Ustavnoga suda, dopunio predmetnu apelaciju podneskom od 4. siječnja 2021. godine.
2. Rješenjem Službe za društvene djelatnosti, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk od 18. listopada 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida, V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju povreda i oboljenja koje je zadobio kao pripadnik Oružanih snaga HVO-a, te mu je utvrđeno pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu.
3. Rješenjem Federalnoga ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskoga rata (u daljnjemu tekstu: Ministarstvo) od 10. prosinca 2019. godine ukinuto je konačno rješenje od 18. listopada 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 10. prosincem 2019. godine.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 9. rujna 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 10. prosinca 2019. godine je odbijena.
2. AP-345/22
5. M. R. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Širokoga Brijega, kojega zastupa Odvjetničko društvo Kvesić&Martinović d.o.o. Široki Brijeg, podnio je 28. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda broj 70 0 U 007670 19 U od 21. listopada 2021. godine.
6. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskoga rata Općine Široki Brijeg od 28. svibnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida, V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju povreda i oboljenja koje je zadobio kao pripadnik Oružanih snaga HVO-a, te mu je utvrđeno pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu.
7. Rješenjem Ministarstva od 19. rujna 2019. godine ukinuto je konačno rješenje od 28. svibnja 2007. godine i pravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 19. rujnom 2019. godine.
8. Presudom Vrhovnoga suda od 21. listopada 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 19. rujna 2019. godine je odbijena.
3. AP-388/22
9. Dragomir Pinjuh (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Čitluka, kojega zastupa Gordan Stojić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 3. veljače 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda broj 70 0 U 003993 21 U 3 od 26. studenoga 2021. godine.
10. Rješenjem Službe za društvene djelatnosti, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk od 3. kolovoza 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida, V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju povreda i oboljenja koje je zadobio kao pripadnik Oružanih snaga HVO-a, te mu je utvrđeno pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu.
11. Rješenjem Ministarstva od 26. siječnja 2021. godine ukinuto je konačno rješenje od 3. kolovoza 2007. godine i pravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 26. siječnjem 2019. godine.
12. Presudom Vrhovnoga suda od 26. studenoga 2021. godine tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 26. siječnja 2021. godine je odbijena.
Činjenično stanje
13. U svim obrazloženjima osporenih odluka Vrhovni je sud istakao da je Ministarstvo na temelju čl. 14. i čl. 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite (u daljnjemu tekstu: Zakon o provođenju kontrole), rješavajući po službenoj dužnosti, uputio predmete apelanata nadležnome liječničkome povjerenstvu. Vrhovni je sud u svim predmetima konstatirao da su doneseni nalazi i mišljenja od prvostupanjskoga liječničkoga povjerenstva, na koje su svi apelanti istakli prigovore, te da su nadležna drugostupanjska liječnička povjerenstva potom donijela nove nalaze i mišljenja u kojima se drugostupanjsko liječničko povjerenstvo suglasilo s ranijim nalazima i mišljenjima, pri čemu je invaliditet svih apelanata utvrđen u visini ispod 20%. Nadalje, Vrhovni je sud u obrazloženjima istakao da su rješenja Ministarstva utemeljena na nalazima i mišljenjima koji su potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti od značaja za donošenje pravilnoga rješenja, sukladno čl. 8. st. 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik). Osim toga, Vrhovni je sud istakao da je u svim predmetima ocjena invaliditeta apelanata, suprotno prigovorima tužbi, dana na temelju neposrednoga pregleda apelanata, te na temelju liječničke dokumentacije iz spisa predmeta na temelju koje su apelanti i ranije cijenjeni, kako to propisuje odredba čl. 7. st. 4. Zakona o provođenju kontrole i čl. 13.a st. 2. Pravilnika. U predmetima br. AP- 345/22 i AP-388/22 Vrhovni je sud istakao da je liječničko povjerenstvo ocijenilo da za davanje potpunoga nalaza po postojećoj dokumentaciji nije potrebno pribaviti nove i dodatne specijalističke nalaze, sukladno čl. 13.a st. 5. Pravilnika. U predmetu br. AP-4251/21 Vrhovni je sud istakao da je Zakon o provođenju kontrole bio predmetom ocjene ustavnosti, ali da je osporeno rješenje doneseno primjenom odredbi za koje nije utvrđeno da su u nesuglasnosti sa Ustavom F BiH. Spajanje predmeta
14. Obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-4251/21.
15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
16. U svim predmetnim apelacijama apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u apelaciji br. AP-345/22 smatra da je došlo do kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka
17. Europske konvencije. Apelanti, u biti, osporavaju postupak provođenja kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, pri čemu navode npr. da je očito da nije dana mogućnost sudjelovanja u postupku (AP-345/22), da je samo formalno dana mogućnost ulaganja prigovora na prvostupanjski nalaz i mišljenje (AP-388/22), da su povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku (AP-4251/21).
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o provođenju kontrole i Pravilnika, u obrazloženju osporenih odluka dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih liječničkih povjerenstava jasni i potpuni, odnosno osporena rješenja Ministarstva pravilna, a u takvome obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se apelanti pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
21. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić