Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3494/20 (Z. Š.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3494/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3494/20, rješavajući apelaciju Zorana Šavije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Šavije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 025409 20 Kž 2 od 21. jula 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 025409 19 K od 13. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Šavija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa advokat Zahid Hadžić iz Visokog, podnio je 24. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 025409 20 Kž 2 od 21. jula 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 025409 19 K od 13. marta 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 22. juna 2021. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 28. jula i 2. jula 2021. godine, dok Okružno javno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Ustavni sud je 29. decembra 2021. godine dostavio apelantu odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Okružno javno tužilaštvo je 4. januara 2018. godine podiglo optužnicu (potvrđena 5. januara 2018. godine) protiv optuženih Muhameda Halilovića, Milana Pičulina, Tihomira Novakovića, Zorana Šavije, Branka Milivojše, Dragana Maksimoyića, Dragana Stanišića, Julie Chalupe, Edina Behremovića, Nebojše Janjića, Ognjena Kokića i Dalibora Mačka zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), a optuženog Muhameda Halilovića i u stjecaju sa krivičnim djelom omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208. stav (1) navedenog Zakona, te protiv optuženih Nedžada Bašića, Miloša Dulića i Vedrana Žolje zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (1) KZRS.

7. Na početku glavnog pretresa Okružni sud je donio rješenje od 9. marta 2018. godine i razdvojio krivični postupak u odnosu na optužene Nebojšu Janjića i Ognjena Kokića, a radi ekonomičnosti postupka. U toku trajanja krivičnog postupka, nakon izvođenja dokaza optužbe, a u fazi izvođenja dokaza odbrane pojedini optuženi su zaključili sporazum o priznanju krivice.

8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 020568 18 K od 4. decembra 2018. godine optuženi Muhamed Halilović, apelant i Branko Milovojša su proglašeni krivima zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZRS, a optuženi Muhamed Halilović u stjecaju sa krivičnim djelom omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208. stav (1) KZRS, pa je (između ostalih) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina zatvora u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 10. oktobra 2017. godine „pa dok isti bude trajao“. Presudom su, između ostalog, od apelanta oduzeti označeni predmeti.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 020568 19 Kž 9 od 15. augusta 2019. godine uvažene su žalbe branilaca optuženih Muhameda Halilovića, apelanta i Branka Milivojše, te je ukinuta presuda Okružnog suda od 4. decembra 2018. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da se osnovano žalbama prigovara da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka zbog odbijanja prijedloga odbrane za saslušanje u svojstvu svjedoka optuženih apelanta i Branka Milivojše. Postupak u kojem su donesene osporene presude

10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 025409 19 K od 13. marta 2020. godine optuženi apelant i Branko Milivojša su proglašeni krivim da su u vrijeme (od početka 2017. godine do 10. oktobra 2017. godine), zajedno sa Muhamedom Halilovićem, a protivno odredbama čl. 4, 19. i 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06), na način pobliže opisan u izreci presude počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZRS, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od 10. oktobra 2017. godine, „pa dok isti bude trajao“. Presudom je, između ostalog, apelant obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i paušal suda u označenim iznosima. Također su presudom od apelanta oduzeti i označeni predmeti, te imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u označenom iznosu.

11. U obrazloženju presude je, prije svega, navedeno da je, nakon čitanja izmijenjene optužnice i uvodnih izlaganja, uložen sporazum o priznanju krivice zaključen između okružnog javnog tužioca, optuženog Muhameda Halilovića i njegovog branioca za predmetna krivična djela. S tim u vezi je istaknuto da je sud, po saslušanju stranaka i branioca, na osnovu člana 331. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) u odnosu na ovog optuženog razdvojio postupak. Dalje je navedeno da je sud u toku postupka, u smislu člana 331. stav (4) ZKPRS, prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje kao dokazni materijal, jer su svi svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branioca (pobliže opisano na strani 6. presude). Također je ukazano i na izvedene označene materijalne dokaze, kao i na nove dokaze o kojima sud nije odlučio u ranijem postupku-saslušanje svjedoka Muhameda Halilovića i optuženih u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na str. 6-11. presude). Potom je naveden i sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka optužbe i odbrane, te označene vještake, uključujući i apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu (sve pobliže opisano na str. 12-21. presude).

12. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je detaljno analizirao i ocijenio sve izvedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu odredbe člana 295. stav (2) ZKPRS, nakon čega je van svake razumne sumnje utvrdio da su optuženi izvršili krivično djelo koje im se predmetnom optužnicom stavlja na teret. U svjetlu navedenog zaključka, Okružni sud je u nastavku obrazloženja razmotrio međusobni odnos između optuženih prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, a zatim i međusobni odnos između apelanta i Muhameda Halilovića (pobliže opisano na str. 22-24. presude).

13. Pritom je ukazano da je apelantov branilac prigovorio da se kao dokaz ne mogu koristiti komunikacije (od 14. aprila 2017. godine i 24. aprila 2017. godine) između apelanta i „Halilovića“ koje su obavljene prije donošenja naredbe Okružnog suda za provođenje posebnih istražnih radnji. Međutim, Okružni sud je istakao da svoju odluku nije zasnovao na tim dokazima. Isto tako, Okružni sud je ponovno ukazao da je u odnosu na Muhameda Halilovića postupak razdvojen, jer je on zaključio sporazum o priznanju krivice, uslijed čega je donesena presuda od 7. oktobra 2019. godine, kojom je on osuđen zbog predmetnih krivičnih dijela na jedinstvenu kaznu zatvora u označenom trajanju. Da je apelant (zajedno sa Muhamedom Halilovićem) izvršio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZRS, Okružni sud je naveo da je utvrdio iz njihovih međusobnih presretnutih komunikacija (od 5. maja 2017. godine i 6. juna 2017. godine) u vezi sa potvrdama o privremenom oduzimanju opojnih droga od Muhameda Halilovića (pobliže označene i opisane na strani 25. presude).

14. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je utvrdio da je Muhamed Halilović odlazio do apelanta radi preuzimanja opojnih droga, odnosno da ga je apelant angažirao da prodaje opojne droge. Iz njihovih označenih međusobnih telefonskih komunikacija (pobliže opisano na str. 25. i 26. presude), kako je to istakao Okružni sud, proizlazi da su oni koristili riječi koje se najčešće nisu uklapale u kontekst razgovora, odnosno da su imali unaprijed dogovoren način komunikacije koji se odvijao radi prometa opojnih droga. Pritom je navedeno da sud nije prihvatio apelantovu odbranu da je on pozajmljivao novac Muhamedu Haliloviću. Dakle, Okružni sud je naveo da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je u kritičnom periodu apelant ostvarivao (šifrovanu) komunikaciju putem telefona sa optuženim Brankom Milivojšem i Muhamedom Halilovićem, a da je nakon takve komunikacije kod optuženog Branka Milivojše i Muhameda Halilovića pronalažena opojna droga. Navedeno, kako je to istakao Okružni sud, upućuje na zaključak da su oni upravo od apelanta preuzimali opojnu drogu koju su dalje prodavali, odnosno prenosili (držali) radi prodaje. Stoga je Okružni sud naveo da nije ni bilo nužno da se od apelanta oduzme opojna droga da bi on bio osuđen zbog izvršenja predmetnog krivičnog djela, kako to pogrešno smatra njegov branilac. Za postojanje ovog kvalificiranog oblika krivičnog djela Okružni sud je naveo da je dovoljno saznanje izvršilaca da njihove radnje izvršenja u svojoj objektivnoj međusobnoj povezanosti dovode do zabranjene posljedice. Također, sama činjenica, kako je to istakao Okružni sud, da je apelant već osuđivan zbog predmetnog krivičnog djela upućuje na zaključak da je on sa određenom dozom opreza postupao prilikom navedenih komunikacija, odnosno da u tim razgovorima nisu spominjane opojne droge (sve pobliže opisano na str. 26. i 27. presude).

15. Konačno, navodeći kako nema osnova koji bi dovodili u pitanje ili isključivali krivicu optuženih, Okružni sud je optužene proglasio krivim. Također je ukazano da su optuženi predmetno krivično djelo učinili sa direktnim umišljanjem (pobliže opisano na strani 32. presude).

16. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 025409 20 Kž 2 od 21. jula 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe okružnog javnog tužioca i apelantovog branioca, dok je djelimičnim uvažavanjem žalbe branioca optuženog Branka Milivojše preinačena presuda Okružnog suda od 13. marta 2020. godine u odluci o krivičnoj sankciji, tako što se optuženi Branko Milivojša za krivično djelo eovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZ RS osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu se uračunava označeno vrijeme provedeno u pritvoru. Presudom je odlučeno da u preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

17. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su neosnovani prigovori izneseni u žalbama branilaca optuženih i tvrdnja da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav (1) tačka z) ZKPRS. S tim u vezi je, suprotno navodima iz žalbe apelantovog branioca, istaknuto da se prvostepena presuda ne zasniva na presretnutim telefonskim razgovorima SMS porukama od 14. aprila 2017. godine i 24. aprila 2017. godine (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude).

18. Zatim je Vrhovni sud naveo da su, suprotno prigovorima koji se iznose u žalbama branilaca, činjenična utvrđenja prvostepene presude potpuna i pravilna, te da su zasnovana na mnogobrojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju prvostepene presude i ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav (2) ZKPRS. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza, kako je to naveo Vrhovni sud, izveden je i konačan pravilan zaključak da su optuženi počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZRS. Osim toga je Vrhovni sud naglasio da se, suprotno žalbenim prigovorima apelantovog branioca, prvostepena presuda ne zasniva isključivo na presretnutoj telefonskoj komunikaciji apelanta sa optuženim Brankom Milivojšem i „sada osuđenim Halilovićem“ (pobliže obrazloženo na str. 4. i 5. presude). S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da prihvata razloge (prvostepenog suda) za sve odlučne činjenice kao valjano obrazložene, te da se njihova pravilnost može osporiti iznesenim žalbenim prigovorima.

19. Potom je Vrhovni sud naveo da je, nasuprot prigovorima iz žalbi branilaca optuženih (kojima se osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju kvalificiranog oblika predmetnog krivičnog djela), prvostepeni sud za takvo utvrđenje imao dovoljno uporišta u izvedenim dokazima (pobliže opisano na str. 5. i 6. presude). U tom smislu je ukazano da činjenični opis radnji iz izreke prvostepene presude sadrži sve elemente kvalificiranog oblika predmetnog krivičnog djela, jer u tim radnjama učestvuje više lica, te da je dokazima izvedenim u ovom postupku nesumnjivo utvrđeno da je u izvršenju osnovnog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (1) KZRS učestvovalo, kao saizvršioci, više lica, pa je evidentno da je zajedničko djelovanje optuženih rezultat njihove zajedničke odluke. Također je istaknuto da je odlučna činjenica, koja distancira kvalificirani oblik iz stava (3) člana 207. KZRS od osnovnog oblika krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz stava (1) istog člana, svijest i volja o zajedničkom djelovanju više lica u njihovom izvršenju, što je u konkretnom slučaju nesumnjivo utvrđeno. Stoga je Vrhovni sud naveo da je za postojanje teže kvalifikacije tog djela bez značaja pojedinačni oblik participacije tih lica u njihovom zajedničkom djelovanju zbog čega su neosnovani prigovori upućeni pravnoj kvalifikaciji djela i pravilnoj primjeni krivičnog zakona.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

21. Naime, kršenje navedenih prava apelant, prije svega, vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza suprotno odredbi člana 15. ZKPRS, navodeći da ne postoji niti jedan dokaz iz kojeg bi bez sumnje proizlazila njegova krivična odgovornost. Zatim se navodi proizvoljna primjena prava - nepostojanje radnje izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Isto tako, apelant ističe i narušavanje principa pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo u smislu člana 3. ZKPRS, te povredu prava na odbranu, kao i postupanja suprotno principu „jednakosti oružja” u smislu odredbe člana 14. ZKPRS. Konačno, apelant navodi i da se osporene odluke zasnivaju na dokazima koji nisu zakoniti u smislu odredbe člana 311. stav (1) tačka z) ZKPRS. U svjetlu navedenog, apelant navodi da ne postoji niti jedan dokaz da je on posjedovao drogu, niti da je ona (za sve vrijeme trajanja posebnih istražnih radnji - prisluškivanja apelanta) pronađena kod njega. Dalje se navodi da se sud, prilikom odlučivanja o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, vodio isključivo presretnutim razgovorima između njega i drugih označenih lica koji su neprecizni, nejasni i iz njih se ne može utvrditi odgovornost, niti se može sa sigurnošću utvrditi da se radi o drogi. S tim u vezi, apelant ukazuje da su u njegovom slučaju redovni sudovi krivičnu odgovornost zasnovali na pretpostavkama, odnosno indicijama za koje nema osnova. Prema tome, apelant ističe da su osporene presude donesene povredom principa in dubio pro reo i da ga je sud u nedostatku dokaza koji bi na nesumnjiv način ukazivali na njegovu krivičnu odgovornost morao osloboditi.

22. Kada su u pitanju navodi o nezakonitim dokazima, apelant posebno problematizira naredbe Okružnog suda o provođenju posebnih istražnih radnji koje se odnose na razgovore i poruke označenih datuma (14. aprila u 21.28 i 21.29 sati, te 24. aprila u 16.30 sati) koji su obavljeni u vrijeme dok nisu postojale naredbe (koje su naknadno sačinjene). Obrazloženje Okružnog suda da nije zasnovao svoju odluku na tim dokazima (koje u cijelosti preuzima i Vrhovni sud) je neprihvatljivo i ne zadovoljava principe prava na pravično suđenje. Pritom je apelant istakao i da, kada bi se utvrdilo da navedeni razgovori nisu utjecali na njegovu odgovornost, on kao optuženi ima pravo da se u odnosu na njega izvode zakoniti dokazi, bez obzira na činjenicu da li utjecali na odluku suda ili ne. Da je sud analizirao sve navedeno i ocijenio prigovore odbrane, kako to ističe apelant, odluka o zakonitosti navedenih naredbi bi bila drugačija, a samim tim i odgovornost apelanta.

23. Osim toga, apelant povredu prava na odbranu i prava na jednakost oružja vidi u „pogrešnoj“ ocjeni iskaza saslušanog svjedoka Muhameda Halilovića, koji je u ranijem postupku imao status optuženog, a u međuvremenu je tokom trajanja postupka zaključio sporazum o priznanju krivice. S obzirom na navedeno, apelant smatra da u predmetnom krivičnom postupku nije dokazano da je apelant bio u vezi sa drugim osuđenim licima neposredno ili posredno, te da samim tim nije dokazan kvalifikatorni oblik krivičnog djela za koje je osuđen.

II.Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne odgovore. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

25. Okružni sud je naveo da su u predmetnom krivičnom postupku u svemu ispoštovana apelantova prava, koja mu garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17,

104/18 - OUS RS, 15/21 i 89/21)

Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Član 207. st. (1), (2) i (3) (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko ponudi, proda ili posreduje u prodaji supstanci ili preparata koji su proglašeni za opojne droge djetetu, duševno poremećenom licu, ili to učini u školi ili drugim vaspitno-obrazovnim, sportskim, kulturnim ustanovama ili mjestima koja služe za obrazovanje, vaspitanje, sportsku ili neku drugu društvenu aktivnost djece ili u njihovoj neposrednoj blizini, u javnim lokalima ili na javnim priredbama, ili ko za izvršenje djela iz stava 1. ovog člana iskoristi dijete kazniće se kaznom zatvora od pet do petnaest godina.

(3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kazniće se službeno lice, nastavnik, vaspitač, socijalni ili zdravstveni radnik ili sveštenik koji djelo izvrši koristeći svoj položaj, kao i lice koje organizuje mrežu preprodavaca ili posrednika za izvršenje djela iz st. 1. ili 2. ovog člana ili je djelo izvršeno od strane više lica.

27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Zakonitost dokaza Član 10. st. (2) i (3) (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14. stav (1) (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 025409 20 Kž 2 od 21. jula 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant je primio 28. jula 2020. godine a apelacija je podnesena 24. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana,što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

35. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

37. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu njegove krivičnopravne odgovornosti. Općenito, apelant osporava zaključak redovnih sudova da je učestvovao u inkriminiranim radnjama koje su mu stavljene na teret predmetnim krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZRS. Ukazuje, također, i na kršenje presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo, kao i principa jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno-procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Govoreći općenito o zakonitosti dokaza, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

39. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Navedeno, također, uključuje i osporavanje autentičnosti izvedenih dokaza. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

40. Apelant je, između ostalog, u sklopu ocjene dokaza problematizirao i činjenicu da je prvobitno optuženi Muhamed Halilović u toku trajanja predmetnog postupka zaključio sporazum o priznanju krivnice (postupak razdvojen u odnosu na njega). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je navedeno lice nakon donošenja osuđujuće presude protiv njega (od 7. oktobra 2019. godine) u ponovnom postupku protiv apelanta (i Branka Milivojše) imalo status svjedoka. S tim u vezi, Ustavni sud općenito podsjeća da postoji povreda prava na pravično suđenje u situaciji kada se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri temelji na iskazu svjedoka koji je sa tužiteljem sklopio sporazum o priznanju krivice, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05, dostupna na www.ustavnisud.ba). Isto tako, u odnosu na standarde iz člana 6. Evropske konvencije, činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivice s licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1196/09 od 26.januara 2012. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, iz navedenog proizlazi obaveza redovnih sudova da ocijene sve dokaze u vezi sa iskazima svjedoka koji su bili osumnjičeni, odnosno optuženi u vezi sa istim radnjama koje se i apelantu stavljaju na teret, te da daju jasne razloge i obrazloženja za prihvaćanje takvih iskaza. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud prije svega konstatira da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je navedeno lice (Muhamed Halilović) imalo u predmetnoj krivičnopravnoj stvari dvostruki status (optuženi/svjedok). Međutim, isto tako, Ustavni sud zapaža da je to lice u ponovnom postupku pred Okružnim sudom (na glavnom pretresu) saslušano i unakrsno ispitano od apelantove odbrane. Dakle, apelantova odbrana je nedvojbeno imala mogućnost pobijati sve navode iz iskaza Muhameda Halilovića kao svjedoka. Pritom Ustavnom sudu se ne čini da je u konkretnom slučaju apelantova krivnica (u ponovnom postupku) zasnovana na osnovu osuđujuće presude (utvrđenja i zaključaka) iz drugog postupka protiv Muhameda Halilovića, budući da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je primarno Okružni sud ulogu navedenog lica (u izvršenju predmetnog krivičnog djela) sagledao i detaljno obrazložio u svjetlu izvedenih dokaza protiv apelanta i inkriminiranih radnji koje su mu stavljene na teret. Isto tako, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je apelantova krivica isključivo zasnovana na iskazu koji je navedeno lice-svjedok dalo na glavnom pretresu u ponovnom postupku.

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Okružno javno tužilaštvo, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega u ponovnom postupku prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Okružni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza svjedoka optužbe, kao i saslušanih vještaka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Pritom, kada je u pitanju apelacioni navod koji se tiče zakonitosti pojedinih dokaza (presretnuta komunikacija između apelanta i Muhameda Halilovića od 14. aprila 2017. godine i 24. aprila 2017. godine), Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da osuđujuća presuda protiv apelanta, odnosno apelantova krivica nije zasnovana na tim dokazima. Isto tako, Ustavni sud ne smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta samo uvrštavanje navedenih-spornih dokaza u dokaznu građu dovelo apelanta u nepovoljniji položaj u kontekstu utvrđivanja njegove krivičnopravne odgovornosti, niti ga je onemogućilo da na efektivan način osporava tvrdnje optužbe u cjelini. S druge strane, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Okružni sud na glavnom pretresu (u ponovnom postupku) posebnu pažnju posvetio ostalim dokazima proizašlim kao rezultat provođenja posebne istražne radnje (tehničko snimanje telekomunikacija) u odnosu na apelanta, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u ponovnom postupku saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Okružni sud je sve izvedene dokaze detaljno analiziraao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Okružnog suda (i Vrhovnog) suda da je apelant upravo osoba koja je počinila inkriminirane radnje koje su mu (zajedno sa optuženim Brankom Milivojšem) stavljene na teret u sklopu predmetnog krivičnog djela (neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZRS). Isto tako, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Okružni sud raspravio pitanje apelantove svijesti prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela. Dakle, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju odbrani apelanta da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na glavnom pretresu, tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, Okružni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.

42. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi sa postupanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud suprotno apelantovim tvrdnjama zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi prigovori apelantove odbrane od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je odbrana apelanta isticala kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije. Pritom Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Vrhovni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Okružnog suda iz osporene prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda, tako i Ustavnog suda kada su u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Okružnog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Okružni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu nije došlo do kršenja ni načela presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza, ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna, odnosno da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZRS, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3494/20 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio