Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4253/20 (M. Č.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4253/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4253/20, rješavajući apelaciju Mirzana Čička, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirzana Čička podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 154834 20 Kž 9 od 18. avgusta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirzan Čičak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Srđan Petrić iz Zenice, podnio je 27. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 154834 20 Kž 9 od 18. avgusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 154834 18 K od 3. januara 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 10. avgusta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 27. avgusta 2021. godine.
4. Ustavni sud je 22. februara 2022. godine dostavio apelantu odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 154834 18 K od 3. januara 2020. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (od 12. juna do 25. oktobra 2017. godine), u mjestu i na način pobliže opisan u tački I) izreke presude (tač. 1, 2. i 3.) počinio produženo krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1), a u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju se ima uračunati označeno vrijeme provedeno u pritvoru. Presudom je apelant oslobođen sudu naknaditi troškove krivičnog postupka. Presudom je također odbijena optužba protiv apelanta da je u vrijeme, u mjestu i na način pobliže opisan u tački II) izreke presude (tač. 1–5.) počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1), a u vezi sa članom 31. KZFBiH.
7. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano na dokaze koji su izvedeni u odnosu na pojedinačno označene tačke optužnice (1, 2. i 5; pobliže opisano na str. 3. i 4. presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da je odbrana na glavnom pretresu predložila da se na okolnosti apelantove odbrane saslušaju u svojstvu svjedoka S. A. i Z. A. U odnosu na taj prijedlog Općinski sud je istakao da navedena lica nisu bila dostupna sudu, te da su, u skladu sa odredbom člana 288. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), pročitani i izvršen uvid u označene zapisnike o ispitivanju navedena dva lica koji su sačinjeni u toku istrage od ovlaštenih službenih lica (od 13. juna 2017. godine, 26. oktobra 2017. godine i 20. decembra 2017. godine; pobliže opisano na stranici 5. presude).
8. Cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud je naveo da je apelant počinio predmetno produženo krivično djelo na način kako je to bliže opisano pod tačkom I) izreke presude. Argumentirajući navedeni zaključak, Općinski sud je istakao da je na osnovu rezultata dokaznog postupka nespornim utvrdio da su, a što je vidljivo također iz iskaza svjedoka H. K., S. Š., N. K., G. V. i S. D. – ovlaštena službena lica), protiv apelanta u kritičnom periodu provođene posebne istražne radnje propisane odredbom člana 130. stav (2) tač. a) i d) ZKPFBiH (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta u vezi s njima).
9. Zatim je, u odnosu na tačku 1. optužnice, ukazano na pojedinačno označene materijalne dokaze (pobliže opisano na str. 5. i 6. presude). Pritom je navedeno i da je iz pravomoćne presude Općinskog suda od 13. aprila 2018. godine i stanja spisa predmeta vidljivo da je osuđeni S. A. na zapisnik na glavnom pretresu od 13. aprila 2018. godine u cijelosti priznao krivnju za tačku 1. optužnice, izjavivši, između ostalog, da je označenog dana predmetnu opojnu drogu kupio od apelanta. Dalje je ukazano da je iz sadržaja pojedinačno označenih transkripata presretnutih telefonskih razgovora vidljivo da su apelant i osuđeni S. A. prije i tokom kritičnog dana kontaktirali telefonom gdje su „očigledno“ dogovarali prodaju predmetne droge, da je S. A. upozoravao apelanta na eventualno prisustvo policije i potrebu da budu oprezniji (pobliže opisano na stranici 6. presude). Zatim je ukazano i na sadržaj iskaza označenih svjedoka koji su kao ovlaštena službena lica bili uključeni u provođenje navedenih posebnih istražnih radnji (pobliže opisano na stranici 6. presude). U svjetlu izloženog, Općinski sud je istakao da je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo iz tačke 1. optužnice (način pobliže opisan na stranici 6. presude).
10. Kada je u pitanju tačka 2. optužnice, Općinski sud je ukazao na označene materijalne dokaze, uključujući i iskaz svjedoka M. U., te sadržaj transkripata označenih presretnutih telefonskih razgovora, kao i sadržaj iskaza označenih svjedoka koji su provodili posebne istražne radnje (pobliže opisano na str. 6. i 7. presude). Na osnovu navedenih dokaza, Općinski sud je istakao da je utvrdio da je apelant počinio inkriminisane radnje pod tačkom 2. optužnice (pobliže opisano na stranici 7. presude).
11. Potom je Općinski sud elaborirao označene dokaze i zaključke u odnosu na tačku 5. optužnice u svjetlu apelantove uloge u radnjama koje je preduzeo Z. A., pri čemu je navedeno da je apelant nosilac posla – neovlašćenog prometa opojne droge i da je on njen vlasnik, a da je Z. A. „sporedni igrač“, tj. izvršilac pojedinih radnji u tom neovlaštenom prometu opojnih droga (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude). Da je „to bilo tako“, kako je istakao Općinski sud, na to jasno upućuje i priznanje krivnje Z. A. na tačku 5. optužnice, što je vidljivo iz pravomoćne presude tog suda od 17. jula 2018. godine.
12. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da se na osnovu izloženog može zaključiti da apelantova odbrana nije utemeljena na izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, te da je očito data tendenciozno sa očiglednom namjerom da on izbjegne odgovornost za predmetno krivično djelo. Stoga je Općinski sud naveo da je Kantonalno tužilaštvo izvedenim dokazima izvan svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio radnje i prouzrokovao zakonom zabranjenu posljedicu, bliže opisane u tački I) izreke presude, i na taj način ostvario obilježja produženog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1), u vezi sa članom 31. KZFBiH. Pritom je navedeno da je apelant u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao s direktnim umišljajem (pobliže opisano na stranici 8. presude).
13. U nastavku obrazloženja je konstatovano da je iz izvoda kaznene evidencije za apelanta vidljivo da je on do sada osuđivan 12 puta za razna krivična djela, a od toga pet puta za krivična djela imovinskog karaktera i da je zadnja osuda bila krajem 2014. godine. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije Općinski sud je naveo da je imao u vidu da je za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) KZFBiH propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina, težinu krivičnog djela i stepen apelantove krivice. Pritom je navedeno da je Općinski sud kod apelanta cijenio kao olakšavajuće okolnosti da on nije osuđivan za krivična djela iste vrste, a od otežavajućih okolnosti da se radi o višestrukom povratniku u izvršenju krivičnih djela; da do sada izrečene sankcije nisu na njega utjecale da ne čini krivična djela i da se radi o produženom krivičnom djelu i krivičnom djelu sa povećanim stepenom društvene opasnosti. Imajući u vidu navedene okolnosti, Općinski sud je istakao da očekuje da će se izrečenom bezuvjetnom osudom ostvariti opća i individualna svrha izricanja krivičnih sankcija (pobliže opisano na stranici 9. presude).
14. U odnosu na tačku II) izreke presude, Općinski sud je naveo da je na glavnom pretresu kantonalni tužilac u cijelosti odustao od tačke 3. optužnice protiv apelanta, slijedom čega je u skladu sa odredbom člana 298. tačka b) ZKPFBiH odbijena optužba da je apelant počinio produženo krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) u vezi sa članom 31. KZFBiH na način kako je to bliže opisano u tački II) izreke presude.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 154834 20 Kž 9 od 18. avgusta 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i Kantonalnog tužilaštva, te je potvrđena prvostepena presuda od 3. januara 2020. godine.
16. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostepena presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način, da je u njoj navedena sadržina svih izvedenih dokaza, te njihova analiza i ocjena. Dalje, ukazujući na definiciju pojma krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga u osnovnom obliku propisano u članu 238. stav (1) KZFBiH, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pregnantno naveo svu dokaznu građu (subjektivne i materijalne dokaze), iz koje proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način i u vrijeme kako je to opisano u optužnici, odnosno izreci prvostepene presude i da je za njega krivično odgovoran.
17. Zatim je ukazano na pojedinačno označene tačke optužnice u svjetlu provođenja posebnih istražnih radnji u smislu člana 130. stav (2) tač. a) i d) KZFBiH, te u vezi s tim svjedočenja označenih lica (pobliže opisano na stranici 3. presude). U tom smislu je Kantonalni sud naveo da je vjerodostojnost iskaza navedenih označenih svjedoka potvrđena i označenim materijalnim dokazima (primarno sažeci transkripata presretnutih telefonskih razgovora; pobliže navedeno na str. 3. i 4. presude), te da apelantova odbrana u toku prvostepenog postupka i u žalbi nije ponudila nikakve protivdokaze kojima bi se dovela u pitanje vjerodostojnost i istinitost prezentovanih dokaza.
18. Zatim je navedeno da službene zabilješke koje sačinjavaju policijski organi povodom svojih istražnih aktivnosti u toku postupka nisu dokazni instrumenti koje propisuje ZKPFBiH, niti se mogu podvesti pod pojam isprava koje su od značaja za pravne odnose u smislu člana 2. tačka 26. KZFBiH, već se radi o aktima koji sumiraju aktivnosti preduzete od policije povodom nekog krivičnog događaja i mogu sadržavati ukazivanje na krivičnopravne relevantne činjenice. Međutim, s druge strane, Kantonalni sud je istakao da sadržina sačinjenih službenih zabilješki može biti predmet svjedočenja lica koje su je sačinile jer je svjedočenje propisani dokazni instrument po odredbama ZKPFBiH, te zakon u tom pravcu nije postavio nikakvo ograničenje, već je na sudu da procjenjuje vjerodostojnost takvih svjedočenja. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud postupio na zakonit i ispravan način kada je odbio prijedlog optužbe da se kao materijalni dokazi pročitaju i izvrši uvid u označene službene zabilješke (od 12. juna 2017. godine i 25. oktobra 2017. godine), odnosno kada je prihvatio izvođenje dokaza optužbe saslušanjem označenih službenih lica koja su svjedočila o objektivnim činjenicama u vezi sa preduzetim radnjama i predmetnim krivičnim djelima. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da se ne radi ni o kakvim „plodovima otrovne voćke“ kako se to sugeriše žalbom (pobliže obrazloženo na str. 4. i 5. presude).
19. Nadalje je konstatovano da je netačna tvrdnja apelantove odbrane da je prvostepeni sud koristio kao dokaz iskaze S. A. i Z. A., koji su kao optuženi dali priznanje u zasebnim postupcima koji su vođeni protiv njih i osuđeni posebnim pravomoćnim presudama. U vezi s tim je navedeno da to jeste spomenuto u obrazloženju prvostepene presude, ali se prvostepena presuda ne zasniva na tome. U tom smislu je Kantonalni sud naveo da se iz stanja spisa predmeta vidi da su kao dokazna građa korišteni iskazi navedena dva lica, koje iskaze su dali u fazi istrage, a koji su pročitani na glavnom pretresu temeljem odredbe člana 288. stav (2) ZKPFBiH (izuzeci od neposrednog provođenja dokaza), jer nisu bili dostupni sudu, što ne spori ni sama žalba i koje iskaze je prvostepeni sud analizirao. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da nije tačan navod žalbe da su pravomoćne presude za druga osuđena lica korišćena kao dokaz protiv optuženog apelanta. Također je navedeno da je potpuno izlišno referiranje i komentarisanje žalbe pravomoćnih sudskih odluka koje su donesene u odnosu na druga lica u posebnim postupcima, među kojima ima i sudskih odluka koje uopće nisu dio dokazne građe u ovoj krivičnoj stvari (pobliže navedeno na str. 5. presude).
20. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je obrazložio da je ovdje sažeto samo ono što je po istaknutim pitanjima iz žalbe krivičnopravno najbitnije, dok su detaljna obrazloženja u vezi s pojedinosti iscrpno data u obrazloženju prvostepene presude, koju analizu, ocjene i zaključke prvostepenog suda Kantonalni sud prihvata kao svoje, pa se podnosilac žalbe u vezi s ostalim upućuje na obrazloženje prvostepene presude.
21. Konačno, Kantonalni sud je naveo i da žalbe u odnosu na izrečenu krivičnopravnu sankciju nisu osnovane. U vezi s tim je navedeno da je izrečena kazna apelantu adekvatna stepenu društvene opasnosti počinjenog predmetnog krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti, uvažavajući pritom i sve druge činjenice koje su od značaja u smislu odredbi čl. 42. i 49. KZFBiH (pobliže obrazloženo na str. 5–7. presude). Pritom je Kantonalni sud naglasio da se u apelantovom slučaju radi o višestrukom povratniku u vršenju krivičnih djela i da do sada nijedna izrečena krivičnopravna sankcija, niti pojedinačno niti u zbiru svih koje su mu do sada izricane, nisu utjecale na apelanta da prestane vršiti krivična djela. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije ni mogao kao olakšavajuću okolnost apelantu cijeniti to što ranije nije osuđivan za krivična djela iste vrste jer to nema nikakvog pravnog značaja sa stanovišta odmjeravanja kazne, na što ispravno ukazuje tužiočeva žalba. S druge strane je navedeno da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da kod apelanta nije našao otežavajuće okolnosti (uz obrazloženje da se radi o osudama za sasvim druga krivična djela), jer to nema nikakvog pravnog značaja sa stanovišta općih pravila za odmjeravanje kazne u smislu člana 49. KZFBiH.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također navodi i kršenje prava iz čl. II/3.b), c) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 13. Evropske konvencije.
23. Naime, apelant prvenstveno ističe da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je prihvatanjem braniočevog prigovora o nezakonitom dokazu po principu „plodova otrovne voćke“ trebao i u daljnjem nizu odbiti ili ne provesti kao dokaz svaki drugi koji proizlazi iz sadržaja označenih službenih zabilješki i „nezakonito pribavljenog zapisnika“ od 18. februara 2018. godine iz PU Brčko, koji je zasnovan na „nezakonitom postupku pribavljanja iskaza“ od svjedoka M. U., kako je to sadržano u obrazloženju osporenih presuda. U vezi s tim, apelant ukazuje da nijedan dio iskaza označenih svjedoka (ovlaštenih službenih lica koja su provodila posebne istražne radnje protiv apelanta) ne potvrđuje da je apelant počinio krivično djelo iz člana 238. stav (1), kako se to tvrdi optužnicom. Dalje se navodi da je „posebno simptomatično“ kako i na koji način osporene presude prihvataju pravosnažne presude protiv S. A. i Z. A. kao dokaz da je Tužilaštvo dokazalo tvrdnje koje korespondiraju sa činjeničnim opisom izreke presude jer su to potvrdila navedena lica svojim priznanjem. Isto tako, apelant problematizuje i visinu izrečene krivičnopravne sankcije. Također, apelant ističe da su redovni sudovi zaboravili „veoma bitnu činjenicu“ koja se odnosi na to da je prvobitnom optužnicom od 6. marta 2018. godine zajedno „sa optuženim i sa apelantom i sa S. A. i Z. A. optužen i S. E., koji je presuđen presudom tog suda od 20. aprila 2018. godine. Potom apelant, između ostalog, navodi da sud zaboravlja „nespornu činjenicu“ da su S. A., Z. A. i S. U. pritvorskim boravkom prisiljeni da po principu „uzmi ili ostavi“ priznaju krivnju da bi im se do pravosnažnosti presude ukinuo pritvor. U tom smislu se ukazuje na kršenje odredbe člana 11. stav (2) ZKPFBiH, kao i apelantovog prava na „jednakost postupanja suda“. Osim navedenog, apelant ističe da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima, jer u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. U vezi s tim se, između ostalog, navodi da se ne nudi nikakvo obrazloženje i upoređivanje dokaza s tvrdnjom odbrane da oni ne čine pouzdan krug indicija koji bi ukazali na postojanje krivičnopravne odgovornosti. Dakle, apelant smatra da ne postoji niti jedan svjedok koji direktno potvrđuje tvrdnje Tužilaštva, te da ne postoji niti jedan materijalni dokaz da je on bio u posjedu opojne droge, odnosno da je došlo do njene primopredaje između apelanta sa jedne strane i S. A., Z. A. i M. U. s druge strane. Stoga, apelant ukazuje da sud krši njegovo pravo na odbranu, te član 3. stav (2) ZKPFBiH jer sumnju u pogledu postojanja činjenica koja čine obilježja krivičnog djela ne rješava presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. II.Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud je naveo da predmetna apelacija nije osnovana s obzirom na to da su pred tim sudom u potpunosti ispoštovana apelantova prava na pravično suđenje i princip jednakosti postupanja prema strankama u postupku. Također je navedeno da je primjetno da se u predmetnoj apelaciji ponovno iznose samo one konstatacije i tvrdnje koje su predstavljale žalbene prigovore, o kojima je na jasan i određen način drugostepeni sud dao svoje izjašnjenje i odgovore.
25. Općinski sud je naveo da su navodi apelacije u cijelosti paušalni iz razloga što nemaju utemeljenja u stvarnom spisu predmeta, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
26. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da, kada se analizira čitav tok glavnog pretresa pred Općinskim sudom te odluka „apelacionog suda“, može se vidjeti da apelantovi navodi nemaju svoje uporište zbog čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
28. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 42.
Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Član 49.
Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.
Član 238. stav (1) Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).
30. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 154834 20 Kž 9 od 18. avgusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 28. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, navodi i kršenje prava iz čl. II/3.b), c) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija u odnosu na prethodne navode svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ove navode apelacije ispitati po ovom pravnom osnovu.
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
38. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
39. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima kako u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za produženo krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1), a u vezi sa članom 31. KZFBIH tako i u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji. Općenito, apelant osporava zaključak redovnih sudova da je učestvovao u inkriminisanim radnjama koje su mu stavljene na teret osporenom odlukom. Ukazuje se, također, i na kršenje principa in dubio pro reo, kao i principa jednakosti stranaka u postupku. Pritom, apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku u odnosu na sporna pitanja. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija apelantu u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
40. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalnoprocesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Govoreći općenito o zakonitosti dokaza, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, presuda od 28. jula 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, presuda od 17. decembra 2013. godine). Prednje, također, uključuje i osporavanje autentičnost izvedenih dokaza. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
41. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo jer su redovni sudovi obrazlagali i cijenili samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tom ignorišući i ne ocjenjujući dokaze koje je on predlagao. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39. i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva kaznenog pravosuđa da tužilac mora „izvan razumne sumnje“ dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji/dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika.
42. Dovodeći u vezu navedene principe u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Općinski sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Stoga se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim zaključak Općinskog suda da je upravo apelant lice koje je u stanju svijesti koja zadovoljava kategoriju direktnog umišljaja počinilo kao saučinilac predmetno produženo krivično djelo (neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga) iz tačke I) izreke osporene prvostepene presude. Isto tako, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka i vještaka, datih kako na (glavnom) pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, Općinski sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno produženo krivično djelo (iz tačke I) izreke osporene prvostepene presude), a nezadovoljstvo ishodom postupka u tom dijelu sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Osim toga, u kontekstu ocjene dokaza i osiguranja načela jednakosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da je apelant posebice problematizovao činjenicu da su ovlaštena službena lica (koja su provodila posebne istražne radnje u apelantovom slučaju) saslušana kao svjedoci na glavnom pretresu. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da je u nadležnosti redovnih sudova da cijene prihvatljivost i zakonitost nekog dokaza koji predlože stranke u krivičnom postupku. U konkretnom slučaju, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav Kantonalnog suda (koji je odlučivao o ovom žalbenom prigovoru) iz kojeg proizlazi da procesni zakon ne zabranjuje saslušanje navedenih lica u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu na okolnosti sadržaja službenih zabilješki koje su ta lica sačinila prilikom preduzimanja posebnih istražnih radnji. Posljedično tome, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda iz obrazloženja osporene drugostepene presude da se u okolnostima konkretnog slučaja u odnosu na te dokaze ne radi o „plodovima otrovne voćke“, odnosno o dokazima na kojima se ne može zasnovati sudska odluka.
43. Isto tako, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode koji se tiču zakonitosti dokaza koji se tiču iskaza svjedoka S. A., Z. A. i M. U. iz faze istrage, uz argumentaciju da su ti iskazi u suštini pribavljeni ucjenom ili prisilom, odnosno kršenjem ljudskih prava. Ovo iz razloga što apelant nije dostavio nijedan dokaz u prilog navedenoj tvrdnji, niti iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su navedena lica ukazivala na takvo postupanje javnih vlasti prema njima. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant u svjetlu navoda o ocjeni dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari također ukazao i da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka potpuno zanemarili „veoma bitnu činjenicu“ koja se odnosi na prvobitno optuženog S. E. i da je u odnosu na njega donesena osuđujuća presuda (od 20. aprila 2018. godine). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant ovaj navod nije isticao pred redovnim sudovima, niti je apelant u predmetnoj apelaciji dostavio dokaz u prilog da to jeste učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da ovaj navod apelant ne može sa uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom, a da u toku postupka pred redovnim sudovima nije ukazao i problematizirao ovo pitanje, uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o tome. Ukoliko je takav prigovor apelant želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao ga je, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka. Kako apelant ovaj navod ističe prvi put, ni Ustavni sud ga ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Konačno, kada je u pitanju ocjena dokaza u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda da prvostepena presuda nije zasnovana na osuđujućim pravosnažnim presudama Općinskog suda koje su donesene na osnovu priznanja krivnje S. A. i Z. A. kao lica koja su (zajedno sa apelantom) prvobitno bila osumnjičena i optužena, te u odnosu na koja su postupci protiv njih razdvojeni.
44. Dakle, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na glavnom pretresu tako i onih u fazi istrage. Općinski sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant kao saučinilac počinio predmetno produženo krivično djelo (iz tačke I izreke osporene prvostepene presude), a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi s postupanjem Kantonalnog suda, Ustavni sud suprotno apelantovim tvrdnjama zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke na opširan i detaljan način obrazloženi svi prigovori apelantove odbrane od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, koje je apelantova odbrana isticala kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako, između ostalog, i u navodima predmetne apelacije.
45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog produženog krivičnog djela (iz tačke I izreke osporene prvostepene presude) donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pritom, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 42. i 49. KZFBiH) prilikom odmjeravanja kazne (zatvora) apelantu. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu niti mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti (uključujući i odluku o kazni), apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje produženog krivičnog djela iz člana 238. stav (1), u vezi sa članom 31. KZFBiH, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić