Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4352/21 (V.L.M.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4352/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4352/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela V. L. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela V. L.
M. protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 V 059947 21 Rev od 7. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. L. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nevenka Oručević advokat iz Mostara, podnijela je 21. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 V 059947 21 Rev od 7. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 V 059947 19 V od 23. septembra 2020. godine odbijen je prijedlog apelantice kojim je tražila da se odredi nosiocem stanarskog prava na stanu pobliže označenog u izreci rješenja. Istim rješenjem je usvojen protivprijedlog protivnika predlagatelja (G. L.) kojim je tražio da se odredi da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 23. septembra 2020. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj 58 0 V 059947 21 Gž od 1. aprila 2021. godine predmetnu žalbu usvojio i preinačio prvostepeno rješenje tako da je apelantica određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je protivprijedlog protivnika predlagača odbijen.
4. Odlučujući o reviziji protivnika predlagača izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 1. aprila 2021. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 V 059947 21 Rev od 7. septembra 2021. godine predmetnu reviziju usvojio i preinačio drugostepeno rješenje tako što se žalba apelantice odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje prvostepenog suda.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da su apelantica i protivnik predlagatelja kao bračni drugovi bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu u kojem su živjeli do početka ratnih dejstava, te da su zajedno sa djecom otišli u Norvešku 1993. godine. Također, da je njihov brak razveden 21. aprila 2008. godine, kao i da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica od 5. septembra 1999. godine potvrđeno da je protivnik predlagatelja bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine. Konačno, da je u toku ratnih dejstava stan bio devastiran, a zatim obnovljen donatorskim sredstvima, kao i da je protivnik predlagatelja ušao u posjed stana 12. juna 2009. godine, dok je apelantica podnijela zahtjev za otkup 9. septembra 2009. godine. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao da se u konkretnom vanparničnom postupku odlučuje o tome koji će od ranijih supružnika, zajedničkih nosilaca stanarskog prava, koji se nakon razvoda braka nisu o tome sporazumjeli, ostati nosilac na predmetnom stanu, u smislu odredbe člana 20. stav (1) u vezi sa članom 19. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Dalje je Vrhovni sud naveo da je prvostepeni sud primijenio navedenu zakonsku odredbu tako što je kao odlučnu ocijenio utvrđenu činjenicu da je stambeno pitanje apelantice i zajedničke djece trajno riješeno u Norveškoj, a da protivnik predlagatelja, čije je prebivalište prijavljeno na adresi predmetnog stana u Mostaru, još uvijek nema riješeno stambeno pitanje. Nadalje, da je drugostepeni sud drugačije primijenio odredbu člana 20. stav (1) ZSO-a, pa je odlučnom smatrao potrebu apelantice i zajedničke djece da imaju dom i u Mostaru. Također, da je odluku zasnovao i na ocjeni da je i protivnik predlagatelja imao mogućnost da stambeno pitanje rješava kreditnim sredstvima kao i apelantica, te da se on lično nije posebno žrtvovao da bi njegova djeca i bivša supruga ostali u stanu u Norveškoj jer mu je dio vrijednosti tog stana isplaćen. Pored toga, da je razlog za odluku drugostepenog suda da kao nosioca stanarskog prava odredi apelanticu i činjenica da je on bio spreman da predmetni stan otkupi zajedno sa apelanticom, što govori u prilog tome da ne postoji njegova želja da u istom živi. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da protivnik predlagatelja osnovano navodi da je odluka drugostepenog suda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, naveo je da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 20. stav (1) ZSO-a jer je kao odlučnu cijenio činjenicu da je apelantica, u dogovoru sa protivnikom predlagatelja trajno riješila svoje stambene potrebe i potrebe njihove zajedničke djece koja su ostala s njom da žive, a da protivnik predlagatelja, iako mu je isplaćena određena svota na ime razlike otplaćenog kredita, još uvijek nije riješio svoje stambeno pitanje. Drugostepeni sud je pogrešno ocijenio da se protivnik predlagatelja, iako nema stan u vlasništvu, nalazi u istoj situaciji kao apelantica zbog toga što i on može kreditnim zaduženjem sebi obezbjediti stan, jer stranke nisu dokazivale niti su sudovi utvrdili razloge zbog kojih je brak razveden, kao ni druge socijalne okolnosti ne dovode do zaključka da protivnik predlagatelja ima stvarnu mogućnost da trajno riješi stambeno pitanje na drugi način. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da pozivanje na pravo apelantice i zajedničke djece na dom nije dovoljan razlog za određivanje apelantice za nosioca stanarskog prava, jer su stvorili dom u drugoj državi, a određivanjem protivnika predlagatelja za nosioca, djeci neće biti uskraćeno pravo na imovinu, jer su i oni njegovi zakonski nasljednici.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer se u konkretnom slučaju samo moglo utvrditi da je strankama prestalo stanarsko pravo 13. septembra 2009. godine, i da se više ne može određivati nosilac stanarskog prava. Konačno, da pravo na otkup stana pripada apelantici koja je u zakonskom roku podnijela zahtjev za zaključenje kupoprodajnog ugovora.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOS-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić