Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6/22 (D. P. i R. P.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-6/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dimitrije Pelengić i Ratko Pelengić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dimitrije Pelengić i Ratko Pelengić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 033945 20 Gž od 4. oktobra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 033945 19 P od 3.
jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dimitrije Pelengić i Ratko Pelengić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kneževa, koje zastupa Božidar Bojanić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 31. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 033945 20 Gž od 4. oktobra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 033945 19 P od 3. jula 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 033945 19 P od 3. jula 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi da je zemljište označeno po austrijskom premjeru kao k.č. br. 869 i 870, bilo upisano u austrijsku gruntovnu evidenciju kao vlasništvo domaćinstva Pelengić na ime G. P. i da je po pravu naslijeđa, otac apelanata A. P. bio upisan kao njihov vlasnik u gruntovnoj evidenciji koja je uništena za vrijeme Drugog svjetskog rata sa katastarskom evidencijom istih nekretnina po starom premjeru, pa je prilikom formiranja popisnog katastra 1953. godine isto zemljište upisano na način naveden u izreci, što je tuženi (P. T.) dužan priznati; te da se utvrdi da se nekretnine, pobliže navedene u izreci presude, ne odnose na zemljište označeno po austrougarskom premjeru kao k.č. br. 869 i 870 na kopiji plana austrijskog premjera.
3. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 3. jula 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 73 0 P 033945 20 Gž od 4. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da iz činjeničnih navoda tužbe proizilazi da su apelanti zajedno sa drugim nasljednicima naslijedili nekretnine iza oca A. P. i da drže u posjedu zemljište koje je po austrougarskom premjeru označeno kao k. č. broj 869 i 870. Dalje, da proizlazi da im tuženi osporava pravo na 1/2 dijela na tom zemljištu i posjedovnom tužbom pokušava utvrditi svoj posjed na dijelu površine koju drže apelanti, te da zbog uznemiravanja od strane tuženog smatraju da imaju pravni interes da se utvrdi postojanje njihovog prava vlasništva na navedenom zemljištu na osnovu austrougarske karte i popisnog katastra iz 1953. godine. S tim u vezi je Okružni sud ukazao da je prvostepeni sud zaključio da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, jer parcele po austrougarskom premjeru k.č. broj 869 i 870 imaju površinu 33.750 m2 i 2950 m2, a ne 26900 m2 i 2750 m2 kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Dalje, da je zemljišna knjiga uništena u toku Drugog svjetskog rata tako da ne postoje podaci o pravu vlasništva na navedenim parcelama austrougarskog premjera, pa apelanti nisu dokazali ni da su te parcele bile vlasništvo domaćinstva Pelengić na ime G. P. i da je po pravu naslijeđa, otac apelanata A. P. bio upisan kao njihov vlasnik u gruntovnoj evidenciji za k.o .Vlatkovići. Također, da su apelanti u vrijeme otvaranja naslijeđa iza svog oca stekli suposjed na određenim nekretninama, uključujući i k.č. 1/59 i 1/83, a koje odgovaraju parcelama austrougarskog premjera k.č. broj 869 i 870, pa je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata i u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da se navedene parcele ne odnose na parcele austrougarskog premjera. Okružni sud je dalje naveo da prema odredbi člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelanti kao podnosioci deklaratorne tužbe, treba da učine vjerovatnim postojanje pravnog interesa za njeno podnošenje, što podrazumijeva postojanje vjerovatnosti pravne koristi od toga da se presudom utvrdi da je tužbeni zahtjev osnovan. Dalje, da bi apelanti imali pravni interes u smislu odredbe člana 54. ZPP-a, oni moraju da iznesu tvrdnju, da traže pravnu zaštitu određenog sadržaja, jer je njihovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo, ili da učine vjerovatnim, da će, ako njihov zahtjev bude usvojen za njih predstavljati ostvarenje određene pravne koristi, koju bez sudske odluke ne bi mogli ostvariti, što ima značaj procesne pretpostavke bez koje je tužba nedopuštena. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da u konkretnom slučaju tužba apelanata nije podnesena radi utvrđenja postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa vezano za predmetne nekretnine. Apelanti tužbenim zahtjevom traže da se utvrde činjenice u vezi ovih nekretnina koje nemaju nikakvog značaja za konkretna prava ili pravni odnos između parničnih stranaka u vezi navedenih nekretnina, a samo utvrđenje činjenica u konkretnom slučaju nije propisano posebnim zakonom ili drugim propisom.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, smatraju da su predmetnom postupku redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer su propustili da primijene pravila o identifikaciji zemljišnih parcela po popisnom katastru iz 1953. godine, koji je još uvijek u službenoj upotrebi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju ovog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić