Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-45/22 (D. R.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-45/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-45/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragoslav Rakita, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragoslav Rakita protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 I 058792 20 Gž od 14. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 I 058792 19 P od 17. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoslav Rakita (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Dalibor Mrša advokat iz Banjaluke, podnio je 4. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 I 058792 21 Rev od 6. oktobra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 I 058792 20 Gž od 14. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 I 058792 19 P od 17. aprila 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-121/21 od 7. aprila 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-788/21 koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 I 058792 21 Rev od 6. oktobra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda od 17. aprila 2020. godine obavezan je apelant da tužiocu (Mikrokreditna fondacija „Prizma” Sarajevo u stečaju) isplati iznos od 13.740,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka u određenom iznosu. Istom presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o Enterprise kreditu za stalna sredstva od 8. augusta 2013.godine, zaključen između tužioca i apelanta, kao i da je ništav aneks tog ugovora od 9. septembra 2013.godine, odnosno da se utvrdi da je pravno ništava mjenica broj RS 422526139 od 8. augusta 2013.godine izdata na iznos od 18.825,00 KM, te da se obaveže tužilac da apelantu naknadi troškove postupka.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 17. aprila 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 72 0 I 058792 20 Gž od 14. decembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da su tužilac i apelant zaključili ugovor o Enterprise kreditu za stalna sredstva od 8. augusta 2013.godine kojim je tužilac apelantu kao korisniku kredita odobrio iznos od 10.000,00 KM sa rokom otplate od 60 mjeseci i sa ugovorenom nominalnom i efektivnom kamatnom stopom, te troškovima. Također, da je članom 14. predmetnog ugovora navedeno da apelant svojim potpisom potvrđuje da je u potpunosti upoznat sa njegovim odredbama, kao i da mu je isplaćen ugovoreni kredit u iznosu od 10.000,00 KM umanjen za administrativne troškove obrade kredita od 300,00 KM. Konačno, da je apelant po ovom kreditu potpisao vlastitu mjenicu i na mjestu trasata i trasanta, kao i mjeničnu izjavu. Nadalje, da su parnične stranke 9. septembra 2013. godine zaključile aneks ugovora o pauzi otplate kredita na 12 mjeseci, a da apelant nije izvršavao svoje obaveze ni nakon isteka pauze u otplati kredita. Zbog toga je tužilac kao tražilac izvršenja protiv apelanta podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, mjenice „bez protesta“, serijski broj RS 422526139, koja je izdata 8. avgusta 2013. godine, na osnovu kojeg je prvostepeni sud 17. novembra 2016. godine donio rješenje o izvršenju. Dalje, da je apelant blagovremeno izjavio prigovor, nakon čega je prvostepeni sud 6. marta 2017. godine donio zaključak kojim se odgađa izvršenje, da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak izvršenja nastaviti na prijedlog tražioca izvršenja po pravosnažnosti odluke parničnog suda. Također, da je u toku postupka tužilac uredio tužbu podneskom od 13. marta 2019. godine, te se kao osnov obaveze pozvao na zaključeni ugovor o kreditu sa apelantom od 8. avgusta 2013. godine, kao i na aneks od 9. septembra 2013. godine. Kod tih činjenica je tužilac ostao do kraja glavne rasprave i u tu svrhu provodio dokaze čitanjem ugovora i aneksa ugovora o kreditu, kao i mjenice broj RS 422526139, tako da predmetni parnični postupak nije nastavljen kao mjenični spor, već je svoja potraživanja tužilac zasnivao na ugovoru o kreditu. Dalje, da je prvostepeni sud iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da je dug apelanta po predmetnom kreditu 13.740,13 KM, a isti vještak se izjasnio da u finansijskoj dokumentaciji nema isplatnice kojom se dokazuje da je apelant preuzeo gotovinska sredstva u iznosu od 10.000,00 KM. S tim u vezi je Okružni sud ukazao da je odredbom člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je obaveza banke, kao davaoca kredita da korisniku kredita stavi na raspolaganje ugovorom određeni iznos novca, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a obaveza korisnika kredita je da dobiveni iznos novca koristi u skladu sa namjenom, ako je ugovorena, da plaćana ugovorenu kamatu i da dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Također, da je odredbom člana 1066. ZOO-a propisano da ugovor o kreditu mora biti zaključen u pismenoj formi, kao i da se tim ugovorom utvrđuje iznos, uslovi davanja, korištenja i vraćanja kredita. Dalje je Okružni sud naveo da apelant u žalbi, kao i tokom postupka tvrdi da tužilac ne posjeduje isplatnicu na osnovu koje se može utvditi da su sredstva po kreditu isplaćena apelantu, što je potvrdio i vještak ekonomske struke. Međutim, Okružni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je članom 14. ugovora o kreditu apelant priznao da su mu isplaćena sredstva od 10.000,00 KM, kao i da to proizilazi iz činjenice da je tražio pauzu u otplati, zbog čega je tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti osnovan, pa je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je isti usvojio. Konačno, Okružni sud je naveo da je neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta da je ugovor o kreditu ništav u smislu člana 103. ZOO-a jer nije zaključen saglasnošću volja, pa da samim tim nije valjana ni mjenica koju je potpisao, jer su isti paušalni i nisu dokazani u toku postupka.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno materijalno pravo, s obzirom na to da mu u konkretnom slučaju nikad nije isplaćen iznos iz predmetnog ugovora o kreditu, koji bi se shodno članu 100. ZOO-a trebao tumačiti u njegovu korist. Također ističe da ne postoje kauza niti namjera za nastanak konkretnog obligaciono-pravnog odnosa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić