Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-78/22 ("SPARKASSE LEASING" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-78/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-78/22, rješavajući apelaciju koju je podnio "SPARKASSE LEASING" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "SPARKASSE LEASING" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 131449 21 Pž od 26.
oktobra 2021. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 131449 19 Mals od 10. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "SPARKASSE LEASING" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Čedo Đukić advokat iz Banjaluke, podnio je 8. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 131449 21 Pž od 26. oktobra 2021. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud sud) broj 57 0 Mals 131449 19 Mals od 10. februara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi („Uniqa osiguranje“ d.d. Sarajevo) da mu na ime osigurane sume isplati iznos od 3.920,00 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da su tuženi i ugovarač osiguranja (Etmax d.o.o. Banjaluka) 1. juna 2018. godine zaključili ugovor o kasko osiguranju teretnog vozila Volkswagen za period od 8. juna 2018. do 8. juna 2019. godine (po navedenom ugovoru apelant je osiguranik). Dalje, da je predmetno vozilo apelanta u periodu od 12. aprila do 15. aprila 2019. godine bilo parkirano ispred poslovne hale u Ramićima, te da je direktor ugovarača osiguranja S. M. (koji je korisnik predmetnog vozila) 15. aprila 2019. godine zatekao oštećeno vozilo i tuženom prijavio štetni događaj, ali da nije pozvana policija. Također, da je ovlašteni procjenitelj tuženog sačinio zapisnik o oštećenjima 16. aprila 2019. godine, kao i da je tuženi apelantu dostavio obavještenje od 16. juna 2019. godine da je odbijen odštetni zahtjev, te da je odlukom od 15. jula 2019. godine odbio prigovor apelanta. Nadalje, Viši privredni sud je ukazao da je prvostepeni sud iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke utvrdio da se radi o djelimičnoj šteti na vozilu i da troškovi popravke iznose 3.920,00 KM sa uračunatim PDV-om. Također, da je vještak saobraćajne struke u svom nalazu i mišljenju utvrdio da postoje dvije vrste oštećenja koje nisu iz istog događaja, ali se nije mogao izjasniti da li su evidentirana oštećenja nastala na istom parkingu ili su uzrokovana saobraćajnom nesrećom jer ne postoji zapisnik policije, odnosno skica lica mjesta na osnovu kojih bi sa sigurnošću mogao izvesti zaključak, tim više što se na fotografijama ne mogu uočiti tragovi pokidanih dijelova plastike, laka ili stakla na površini ispod oštećenog dijela vozila, niti je mogao uočiti oko vozila tragove nasilnog pomjeranja. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije dokazao da se saobraćajna nesreća dogodila kako je opisano u tužbi i tokom postupka, odnosno da nije isključena mogućnost da su oštećenja nastala dok je vozilo bilo u pokretu, a nisu isključene mogućnosti gubitka prava iz osiguranja, pa je pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i pravila o teretu dokazivanja, odbio tužbeni zahtjev. Apelant je u žalbi istakao da za konkretni slučaj nije predviđena obaveza izlaska policije na lice mjesta shodno odredbi člana 158. stav (5) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH koji propisuje da je nadležni organ unutrašnjih poslova dužan izaći na mjesto saobraćajne nesreće u kojoj je nastala manja materijalna šteta, ako to zahtijeva jedan od učesnika nesreće. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je ugovarač kasko osiguranja za oštećeno vozilo pri potpisu polise osiguranja od 1. juna 2018. godine, izričito prihvatio i potvrdio da je u slučaju saobraćajne nesreće dužan prijaviti osigurani slučaj nadležnom organu policije u roku od 24 sata, ili u protivnom gubi pravo iz osiguranja. To znači da je obavještavanje policije o saobraćajnoj nesreći u konkretnom slučaju ugovorna obaveza, čije nepridržavanje je sankcionisano gubitkom prava, a ugovarač nesporno nije obavijestio policiju. Konačno, Viši privredni sud je zaključio da je za donesenu presudu prvostepeni sud dao uvjerljive razloge, koje prihvata i taj sud, te da žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Naime, apelant smatra da su pogrešno primijenjena pravila o teretu dokazivanja, kao i odredba člana 918. ZOO-a kojom je propisano da su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajuću u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić