Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-133/22 (Š. Ž.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Zastara
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ugovor o poklonu
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-133/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-133/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Šemsa Žapčević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Šemsa Žapčević protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 O 086053 21 Gž 2 od 2. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemsa Žapčević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnijela je 13. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 O 086053 21 Gž 2 od 2. decembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 O 086053 19 O 3 od 23. aprila 2021. godine prekinut je postupak raspravljanja zaostavštine iza umrlog J. M., a zakonski nasljednici, apelantica i M. M., djeca ostavitelja su upućeni na parnicu protiv ostalih nasljednika djece ostavitelja (A.M. i S.M.), radi utvrđenja da zaostavštinu iza ostavitelja čini zajednička bračna stečevina njihove majke umrle A. M. i ostavitelja, te izdvajanje 1/2 svih nekretnina posebne imovine A. M., u roku od 30 dana od prijema sa upozorenjem da će se u suprotnom nastaviti ostavinski postupak i odlučiti prema stanju u spisu predmeta. Istim rješenjem odbijen je zahtjev nasljednika, apelantice i M. M. da se u zaostavštinu uračunaju pokloni koje je ostavitelj učinio nasljednicima A. M., M. M. i S. M. kao i zahtjev M. M. da se učinjeni pokloni proglase ništavim.
3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 23. aprila 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 17 0 O 086053 21 Gž 2 od 2. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari notar J. K. 29. jula 2019. godine donijela rješenje o nasljeđivanju iza umrlog J. M. gdje je utvrđeno da zaostavštinu iza ostavitelja čine nekretnine bliže opisane izreci navedenog rješenja, a za nasljednike su na osnovu zakona proglašeni supruga A. M., te sinovi A. M., M. M. i S. M., i (kćerka) apelantica, svi sa dijelom 1/5. Dalje, da je nakon prigovora apelantice Općinski sud rješenjem od 9. januara 2020. godine ukinuo rješenje o nasljeđivanju, zbog toga što apelantica nije bila uredno pozvana na ročište za raspravljanje zaostavštine sa uputom da se u ponovnom postupku pozovu svi nasljednici na ročište za raspravljanje zaostavštine. Nadalje, da je nakon toga supruga ostavitelja A. M. dala nasljedničku izjavu kod notara J. K. 6. jula 2020. godine, u kojoj je iznijela tvrdnju da imovina ostavitelja predstavlja njenu bračnu stečevinu zajedno sa ostaviteljem te traži da se 1/2 te imovine izdvoji iz zaostavštine ostavitelja i uknjiži kao njeno vlasništvo i posjed te da se svi pravni poslovi kojima je ostavitelj raspolagao imovinom za života, a bez njene saglasnosti, oglase ništavim. U toku ostavinskog postupka iza umrlog J. M. (koji se sada vodi kod prvostepenog suda) umrla je i njegova supruga A. M., a nakon toga su zakonski nasljednici apelantica i M. M. ostali kod njezinog zahtjeva u pogledu utvrđenja bračne stečevine i izdvajanja 1/2 ostavitelja. Kantonalni sud je u vezi sa navedenim naveo da je prvostepeni sud pravilno prekinuo postupak i zakonske nasljednike apelanticu i M. M. uputio na parnicu u pogledu utvrđivanja bračne stečevine njihove majke i izdvajanja 1/2 iz ostavine ostavitelja pravilnom primjenom člana 241. stav (1) tačka 3) Zakona o nasljeđivanju jer je ta činjenica među strankama sporna, a osim toga već postoji tužba koju je umrla A. M. podnijela prvostepenom sudu prije svoje smrti u kom slučaju bi nasljednici koji su upućeni na parnici preuzeli taj postupak ako je parnica još u toku. Nadalje, Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud utvrdio da je ostavitelj za života ugovorom o poklonu darovao određene nekretnine sinovima M. M., A. M. i S. M. Također, da su apelantica i M. M. istakli zahtjev za uračunavanje svih poklona koje je za života učinio umrli. U vezi s tim je Kantonalni ukazao da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev apelantice jer je to njeno pravo zastarilo, s obzirom da je članom 44. Zakona o nasljeđivanju propisan zastarni rok od 3 godine, koji teče od smrti ostavitelja, 21. decembra 2008. godine, a ona je taj zahtjev postavila tek 29. jula 2020. godine. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, između ostalog, smatra da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno proizvoljno primijenili odredbe Zakona o nasljeđivanju, jer je predmetni ostavinski postupak pokrenut tek nakon više od 10 godina od smrti ostavitelja, zbog čega je njeno pravo za isticanje zahtjeva za uračunavanje poklona u ostavinsku masu zastarilo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić