Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2347/20 („Piko“ a.d. Prnjavor)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Ugovor o kupoprodaji
- Ugovor o poklonu
- Aktivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Troškovi postupka
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2347/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2347/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Piko“ a.d. Prnjavor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Piko“ a.d. Prnjavor protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 P 019412 20 Rev 3 od 6. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Piko“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 11. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 019412 20 Rev 3 od 6. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 019412 19 Gž 3 od 23. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od „Magrosa“ d.o.o. Prnjavor (posredstvom punomoćnika u parničnom postupku, advokata Milete Boškovića iz Banjaluke; u daljnjem tekstu prvotuženi), Dražena Savića i Vesne Staživuk (posredstvom punomoćnika u parničnom postupku, advokata Branislava Kosića iz Banjaluke; u daljnjem tekstu drugotuženi i trećetužena) zatraženo je 27. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Damira Savića (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) zatraženo je 7. februara 2022. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. novembra 2021. godine, Okružni sud i punomoćnik drugotuženog i trećetužene 5. novembra 2021. godine, a prvotuženi i četvrtotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
4. Dostavljeni odgovori poslati su na izjašnjenje apelantu 17. januara 2022. godine, ali apelant nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Predmet spora u parnici koja je rezultirala osporenim presudama bio je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji spornih nepokretnosti (zemljišta i zgrada detaljno opisanih u izreci prvostepene presude; u daljnjem tekstu: sporni ugovor i sporne nepokretnosti), koji je zaključen 9. januara 1991. godine između DP Tvornica kože i obuće „Piko“ Prnjavor (u daljnjem tekstu: DP „Piko“) kao prodavca i prvotuženog kao kupca, te da se utvrdi da je ništav i ugovor o poklonu dijela spornih nepokretnosti (takođe detaljno navedenih u izreci prvostepene presude), koji je zaključen 5. decembra 2000. godine između Borislava Savića kao poklonodavca i drugotuženog i četvrtotuženog (prvobitno je kao tuženi bio označen Borislav Savić, ali su nakon njegove smrti kao tuženi označeni drugotuženi i četvrtotuženi). Takođe je zatraženo da prvotuženi isplati apelantu iznos od 437.280,00 KM na ime restitucije zbog zaključenja ništavog ugovora sa zakonskom zateznom kamatom i da plati troškove postupka.
7. Povodom ovakvog zahtjeva, nakon što je predmet dva puta vraćen na ponovno suđenje presudama Vrhovnog suda, Osnovni sud u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 78 0 P 019412 17 P3 od 28. avgusta 2018. godine kojom je utvrdio da je sporni kupoprodajni ugovor ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, pa je obavezao prvotuženog da apelantu isplati iznos koji je tužbom tražio na ime restitucije s kamatama i troškovima postupka, kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. Protivtužbeni zahtjevi tuženih su pravosnažno odbijeni presudom Osnovnog suda od 1. marta 2016. godine, tako da je u ovom ponovnom postupku sud odlučivao samo o apelantovoj tužbi.
8. Prvostepeni sud je, između ostalog, utvrdio da su apelant i prvotuženi zaključili ugovor o kupoprodaji spornih nepokretnosti, da su dogovorili cijenu i način isplate, kao i da su ugovorili da je s danom potpisivanja ugovora izvršena primopredaja i da je prvotuženi preuzeo u posjed sporne nepokretnosti. Dalje je utvrđeno da je odluku o prodaji donio Radnički savjet DP „Piko“, te da prodaja prvotuženom nije sprovedena putem licitacije već neposrednom pogodbom, kao i da je sporni ugovor prijavljen Međuopštinskom javnom pravobranilaštvu 27. januara 1992. godine. Zatim je utvrđeno da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora DP „Piko“ poslovao kao preduzeće u društvenoj svojini, a da je „u vrijeme podnošenja tužbe u procesu privatizacije došlo do strukturalne promjene, tako da je organizovano kao akcionarsko društvo“. Osim toga, utvrđeno je i da su na parcelama koje su bile predmet spornog ugovora izgrađeni novi građevinski objekti, kao i da je prvotuženi upisan u posjedovni list kao posjednik nepokretnosti koje su bile predmet spornog ugovora, s dijelom 1/1. Na osnovu svih provedenih dokaza, prvostepeni sud je zaključio da je apelant aktivno legitimisan u postupku zato što je pravni sljedbenik ugovarača DP „Piko“ i da ima pravni interes da traži utvrđivanje ništavosti spornog ugovora. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastarjelosti „jer je potraživanje nastalo kao posljedica zaključenja ništavog ugovora, a da se shodno odredbi člana 110 Zakona o obligacionim odnosima […] pravo na isticanje ništavosti ne gasi“.
9. Osnovni sud je dalje zaključio da je predmet spornog ugovora bilo neizgrađeno građevinsko zemljište „na kojem se u vrijeme kupoprodaje nalazilo nekoliko manjih objekata, a da nije bilo izgrađenih objekata trajnog karaktera, pa da je isti protivan odredbi člana 10 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti“ zato što je „društveno pravno lice raspolagalo sa neizgrađenim građevinskim zemljištem na način da je isto prenijeto na korištenje privatnom pravnom licu, iako je prema navedenoj zakonskog normi društveno pravno lice moglo pravo raspolaganja na neizgrađenom građevinskom zemljištu prenijeti samo na Opštinu“. Osnovni sud je zaključio i da je sporni ugovor suprotan odredbi člana 19 Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN) zato što prodaja nepokretnosti u društvenoj svojini nije izvršena javnim nadmetanjem i da je „suprotna i Pravilniku o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini […] jer je samo jednom vršeno javno oglašavanje prodaje i odmah se išlo na neposrednu pogodbu“.
10. Odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 019412 19 Gž 3 od 23. decembra 2019. godine usvojio žalbu prvotuženog i drugotuženog i trećetužene, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, a apelanta obavezao da tuženim isplati troškove postupka. Obrazlažući svoju odluku, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Okružni sud je naveo da je prema utvrđenjima vještaka građevinske, te geodetske i arhitektonsko-građevinske struke utvrđeno da je izvršena „procjena svih građevinskih objekata koji su se nalazili na lokaciji“, zatim da „na terenu postoje tri stare zgrade, i to neke od njih stare i preko 100 godina“, da postoje i objekti „građeni prije više od 90 godina“, kao da postoji i garaža „stara 50 godina a da je kvalitetno adaptirana“, kao i da „postoje izgrađeni i značajni novi objekti“. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da je pogrešan zaključak Osnovnog suda da je predmet spornog ugovora bilo neizgrađeno građevinsko zemljište i da je ugovor zaključen protivno odredbama člana 10 stav 2 ZPN te da je zbog toga ništav. Dalje, Okružni sud je naveo da je sporni ugovor zaključen u pismenoj formi i da je izvršen, tako da nije od uticaja ni to da potpisi ugovornih strana nisu ovjereni na sudu.
11. Okružni sud je naveo da je dokaz o tome da je prodaja spornih nepokretnosti iz društvene svojine javnim nadmetanjem bila bezuspješna „odluka radničkog savjeta [DP 'Piko'] donesena 27. 12. 1990. godine, kojom je odlučeno da se prodaju [sporne nepokretnosti] i da se ovlašćuje [direktor preduzeća] da može da izvrši prodaju [spornih nepokretnosti] i to jeftinije od procjene sudskog vještaka, a da je odluka donesena zato što se na javnu licitaciju za prodaju nekretnina nije javio niko“. Osim toga, Okružni sud je naveo da je ove činjenice potvrdio i tadašnji direktor preduzeća koji je „tvrdio da je do prodaje [spornih nepokretnosti] objavio dva ili tri oglasa za prodaju javnim nadmetanjem“. Dalje, Okružni sud je obrazložio i da je prema odredbama ZPN „društveni pravobranilac mogao u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ugovora, ako nađe da je ugovor zaključen na štetu društvene svojine, podnijeti tužbu za poništaj tog ugovora“, ali da u konkretnom slučaju Pravobranilaštvo kojem je ugovor dostavljen nije imalo primjedbi niti je podnijelo tužbu za poništenje spornog ugovora. Stoga je Okružni sud zaključio da su sporne nepokretnosti otuđene iz društvene svojine neposrednom pogodbom zato što je javno nadmetanje bilo bezuspješno, te da zbog toga prodaja nije izvršena suprotno odredbi člana 19 stav 1 ZPN, niti je zbog toga ugovor ništav u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
12. Okružni sud je takođe naveo da je apelant u tužbi isticao i to da prvotuženi „nije imao uslova kupovati nekretnine zbog toga što su iste prenijete u društveno vlasništvo po jednom od osnova iz člana 16a Zakona o izmjenama i dopunama [ZPN] [… koji je] stupio na snagu nakon zaključivanja spornog ugovora o kupoprodaji“, zbog čega te odredbe na koje se apelant pozvao nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, kako je dalje obrazložio Okružni sud, „čak i da je navedeni zakon i bio na snazi u vrijeme zaključivanja [spornog ugovora], [taj ugovor] ne bi bio ništav, jer se i prema odredbama tog zakona radi o nekretninama na koje se nije odnosila zabrana prometa nekretnina iz [16a, b i c] Zakona […]“, budući da je DP „Piko“ te nepokretnosti „stekao kupoprodajom od 'Žitoprodukta' Banjaluka JUR Prnjavor“, kako to proizlazi iz navedenih dokaza. Dalje, Okružni sud je naveo da na dan stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: ZPDKP) nepokretnosti koje su bile predmet spornog ugovora iz 1991. godine „nisu bile imovina preduzeća DP 'Piko' u smislu odredbe člana 4 navedenog ZPDKP iz razloga što je promet označenih nepokretnosti iz društvene svojine izvršen prije stupanja na snagu ZPDKP tako da [… sporne nepokretnosti] nisu bile obuhvaćene Programom privatizacije državnog kapitala [DP 'Piko'] koje preduzeće je bilo organizovano kao državno preduzeće, a čiji oblik svojine je bila državna svojina“. Dakle, sporne nepokretnosti u vrijeme stupanja na snagu ZPDKP nisu bile predmet privatizacije u konkretnom slučaju.
13. Dalje, Okružni sud je naveo da iako se preduzeće DP „Piko“ u kojem je izvršena privatizacija dijela državnog kapitala „transformisalo u procesu privatizacije u akcionarsko društvo 'Piko' Prnjavor [apelant u ovom predmetu], ono shodno odredbi člana 47 ZPDKP u vezi sa čl. 3 i 4 ZPDKP nije pravni sljedbenik preduzeća [DP 'Piko'] u odnosu na nepokretnosti koje su predmet spora, pa zbog toga nema ni svojstvo zainteresovanog lica u smislu člana 109 stav 1 ZOO da se poziva na ništavost [spornog ugovora]“. Stoga je Okružni sud zaključio da budući da apelant „nije učesnik spornog materijalno-pravnog odnosa, niti pravni sljedbenik prodavca iz spornog ugovora, niti ima svojstvo zainteresovanog lica“, on onda „nije aktivno legitimisan da vodi predmetnu parnicu i da traži utvrđenje ništavosti [spornog ugovora]“, niti da traži restituciju kao posljedicu ništavosti tog ugovora. S obzirom na to, kao i na činjenicu da apelant nije ni učesnik materijalno-pravnog odnosa po osnovu ugovora o poklonu između drugotuženog i četvrtotuženog i njihovog prednika, Okružni sud je zaključio da nije ni aktivno legitimisan da traži utvrđivanje ništavosti tog ugovora. Zbog svega navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelant aktivno legitimisan u konkretnoj parnici, čime je pogrešno primijenio materijalno pravo.
14. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 78 0 P 019412 20 Rev 3 od 6. maja 2020. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju, nakon što je sumirao zaključke iz prvostepene i drugostepene presude, Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti apelantovi revizioni prigovori, te je u cijelosti prihvatio i ponovo detaljno obrazložio zašto prihvata zaključke Okružnog suda o pitanjima koja je apelant i dalje smatrao spornim. Vrhovni sud je naročito istakao da je tačno da je sporni ugovor dostavljen nadležnom pravobranilaštvu van roka propisanog članom 23 stav 1 ZPN (15 dana od zaključenja ugovora), ali je naveo da za apelanta „to nije od značaja, jer pravo na zaštitu društvene svojine u prometu nepokretnosti koje sadrži ovlaštenje društvenog pravobranioca da podnese tužbu za poništenje ugovora u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ugovora, ukoliko smatra da je zaključen na štetu društvene svojine, predviđeno odredbama člana 23-25 ZPN, nije ustanovljeno u njegovu korist, niti je takva tužba za poništenje ugovora podnesena“. Takođe, Vrhovni sud je naveo je prema članu 24 stav 2 ZPN i apelant imao pravo da traži „poništenje ugovora (ne i ništavost) […]“, ali nema dokaza da je „[DP 'Piko'] tražio poništenje kupoprodajnog ugovora“. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelant opširno opisuje tok postupka, a zatim navodi da „nije izvršen ugovor o kupoprodaji već ugovor o poklonu jer su predmet prodaje nepokretnosti i dva metalna montažna silosa, a nisu bili predmet procjene vrijednosti, što navodi i sam Vrhovni sud“. Zatim, apelant smatra da postupak javne prodaje spornih nepokretnosti nije bio sproveden u skladu sa ZPN i Pravilnikom, te navodi da je sporni ugovor zaključen „u vrijeme početka hiperinflacije sa rokom plaćanja u pet rata […] i na taj je način i ovakva kupoprodajna cijena za procijenjene stvari obezvrijeđena, što sigurno nije bilo a niti je sada u skladu sa javnim moralom i ovaj ugovor je i po tom osnovu ništav“. Apelant takođe smatra da je nezakonito i to što je obavezan da tuženim plati troškove postupka budući da je njihov protivtužbeni zahtjev odbijen. Na osnovu svega navedenog, apelant smatra da su obrazloženja u presudama Vrhovnog i Okružnog suda proizvoljna zato što, kako navodi, sudovi nisu cijenili žalbene i revizione navode koji su bili od odlučnog značaja, pa traži da Ustavni sud obje presude ukine i da ostavi na snazi presudu Osnovnog suda ili da ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovori na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri onome što je navedeno u presudi koju je apelant osporio. Okružni sud je naveo da smatra da je u odluci tog suda materijalno pravo pravilno primijenjeno na činjenično stanje koje je utvrđeno u skladu s izvedenim dokazima i da nije bilo proizvoljnosti, o čemu su dati razlozi u obrazloženju presude tog suda, zbog čega nisu ni prekršena prava na koja se apelant poziva.
17. Punomoćnik drugotuženog i trećetužene je takođe osporio navode iz apelacije, a naročito je istakao da apelant „nikada nije bio vlasnik predmetne imovine jer nekretnine koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog 9. 1. 1991. godine između prodavca [DP 'Piko'] i kupca [prvotuženog] u vrijeme stupanja na snagu [ZPDKP] nisu bile imovina prodavca niti su unesene u početni bilans tako da ne predstavljaju državni kapital [DP 'Piko'] u postupku privatizacije u kojem je sadašnji privatni vlasnik 'Piko' a.d. Prnjavor kupio državni kapital [DP 'Piko'], odnosno da apelant nije aktivno legitimisan“ u konkretnom postupku, kako je to utvrdio Okružni, a potvrdio Vrhovni sud. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) relevantne odredbe glase: Član 9.
[…] Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
[…] Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
Član 10.
Društvena pravna lica mogu među sobom, uz naknadu ili bez naknade, prenositi pravo raspolaganja na poljoprivrednom zemljištu.
Društveno pravno lice može pravo raspolaganja na neizgrađenom zemljištu prenijeti samo na opštinu. […] Član 13.
Društveno pravno lice može od nosioca prava svojine sticati poljoprivredno zemljište, građevinsko zemljište, šume i šumsko zemljište i neplodno zemljište.
Član 19.
Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine vrši se javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pismenih ponuda, ostalo bezuspješno.
[…] Član 23.
Društveno pravno lice dužno je da primjerak ugovora iz prethodnog člana dostavi društvenom pravobraniocu samoupravljanja opštine, na čijem se području nepokretnost nalazi, u roku od 15 dana po zaključenju ugovora.
Bez dokaza da je nadležnom društvenom pravobraniocu samoupravljanja dostavljen ugovor iz prethodnog člana, neće se izvršiti ovjera potpisa na ugovoru, kao ni provođenje tog ugovora u zemljišne i druge javne knjige. Član 24.
Tužba za poništaj ugovora iz člana 22. ovog zakona može podnijeti društveni pravobranilac samoupravljanja u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ugovora, ako nađe da je ugovor zaključen na štetu društvene svojine.
Ugovor iz prethodnog stava ostaje na snazi ako se u postupku koji je pokrenuo društveni pravobranilac samoupravljanja taj ugovor usaglasi sa odredbama ovog zakona.
Odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne dira se u prava ugovorenih strana da zahtijevaju poništaj ugovora po drugom osnovu.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Naknadni nestanak uzroka ništavosti Član 107.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
(2) Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.
Isticanje ništavosti Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
[…] Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
20. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03, 54/05 – prečišćeni tekst i 109/05) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) koji je relevantan za odlučenje u konkretnom slučaju, a čije relevantne odredbe glase:
Član 3.
Predmet privatizacije je državni kapital u preduzećima u državnoj i mešovitoj svojini (u daljem tekstu: preduzeće) pod uslovom da na dan stupanja na snagu ovog zakona nad preduzećem nije pokrenut stečajni ili likvidacioni postupak.
Član 4.
Izgrađeno građevinsko zemljište koje preduzeće koristi u skladu sa zakonom danom stupanja na snagu ovog zakona ulazi u imovinu preduzeća i postaje njegovom svojinom, osim gradskog građevinskog zemljišta na kome se stiče trajno pravo korišćenja.
Član 47.
Društvo iz prethodnog člana pravni je sledbenik preduzeća koje je transformisano.
21. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) relevantne odredbe glase:
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 019412 20 Rev 3 od 6. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 11. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant osporava navedene presude Vrhovnog i Okružnog suda tvrdeći da mu je tim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud ističe da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na sopstvenu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
30. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi npr. Evropski sud za ljudska prava Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34 i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
31. U konkretnom slučaju apelant u obrazloženju apelacionih navoda ne iznosi ništa što nije već ranije isticao pred redovnim sudovima, o čemu su u osporenim odlukama data jasna i dovoljna obrazloženja. Ustavni sud zapaža da su i Okružni i Vrhovni sud raspravili sva odlučujuća sporna pitanja koja su se pred njih postavila u konkretnom slučaju, a naročito da u vrijeme stupanja na snagu ZPDKP i privatizacije državnog kapitala u DP „Piko“ nepokretnosti koje su bile predmet spornog kupoprodajnog ugovora iz 1991. godine nisu predstavljale državni kapital u DP „Piko“, pa da stoga nisu ni mogle biti predmet privatizacije, niti su ušle u apelantovu svojinu nakon privatizacije. U skladu s tim, Okružni sud je zaključio, a Vrhovni sud potvrdio da, imajući u vidu relevantne odredbe ZPDKP, apelant nije pravni sljednik DP „Piko“ u odnosu na sporne nepokretnosti, pa da nije ni aktivno legitimisan da traži da se utvrdi ništavost spornog ugovora (vidi tač. 11-12 ove odluke). Ustavni sud takođe zapaža da su Okružni i Vrhovni sud vrlo detaljno obrazložili ovo pitanje, kao što su detaljno obrazložili i ostala odlučujuća pitanja za rješenje konkretnog spornog odnosa, pa Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da su takva obrazloženja proizvoljna. Apelantovi prigovori koji se tiču navodno nezakonite prodaje spornih nepokretnosti putem direktne pogodbe i pogrešne primjene ZPN u konkretnom slučaju takođe su detaljno analizirani i razmotreni i u odluci Okružnog, ali i u odluci Vrhovnog suda, nakon čega je donesen zaključak da apelant nema aktivnu legitimaciju u odnosu na sporne nepokretnosti (idem.). Osim toga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant ne navodi da je na bilo koji način bio uskraćen za neku od procesnih garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti je takvo nešto očigledno iz osporenih presuda i drugih dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, već je nezadovoljan konačnim rezultatom postupka.
32. Takođe, u odnosu na troškove postupka, Ustavni sud zapaža da je sud obavezao apelanta da plati troškove tuženim samo u visini koja se odnosi na njihov uspjeh u parnici u odnosu na tužbeni zahtjev, dok je zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka u odnosu na protivtužbeni zahtjev koji su postavili odbijen. Stoga, ni u ovom dijelu osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost i smatra i ove apelantove navode neosnovanim.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, ali te svoje navode zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio i u odnosu na pravo na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmotrio. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zato što apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ukupnu pravičnost postupka, a obrazloženja koja su sudovi dali za svoje odluke zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
36. Ustavni sud takođe zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za navode koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić