Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2709/20 (H. M. i drugi)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 251
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2709/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2709/20, rješavajući apelaciju Hafize Muhić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hafize Muhić, Šahide Šišić, Miralema Džafe, Nasihe Avdukić rođ. Džafo i Mirnese Avdukić rođ. Džafo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 059755 17 Gž od 13. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hafiza Muhić, Šahida Šišić, Miralem Džafo, Nasiha Avdukić rođ. Džafo i Mirnesa Avdukić rođ. Džafo (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Breze, koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 30. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 059755 18 Rev od 10. marta 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 059755 17 Gž od 13. februara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2587/18 od 6. juna 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj 41 0 P 059755 17 Gž od 13. februara 2018. godine jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji apelanata izjavljenoj protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Kantonalnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i advokata Mesuda Obralije, zastupnika tuženih Hatune Kadrić, Senade Šišić i Midhade Hošić (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetužena ili tužene), zatraženo je 10. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. novembra 2021. godine, a Općinski sud 26. novembra 2021. godine. Tužene nisu dostavile odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni punomoćniku apelanata 14. januara 2022. godine.
6. Apelantov zastupnik je dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju 24. januara 2022. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelanti su 20. maja 2016. godine podnijeli tužbu protiv tuženih radi utvrđenja vlasništva na nekretninama po osnovu bračne stečevine i osporavanja testamenta.
9. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 059755 16 P od 14. marta 2017. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da nekretnine pobliže označene kao u izreci presude upisane u zk. ul. KO Trtorići predstavljaju bračnu stečevinu stečenu u braku između Asima Kadrića (oca prvoapelantice i drugoapelantice i djeda ostalih apelanata, te supruga prvotužene, odnosno oca drugotužene i trećetužene; u daljnjem tekstu: ostavilac ili pravni prednik parničnih stranaka) i Ramize Kadrić rođ. Mahmutović (u daljnjem tekstu: majka, odnosno baka apelanata), te da je udio bračnih partnera jednak i iznosi po ½, slijedom čega je ništavo raspolaganje testamentom sačinjenim 16. novembra 2001. godine u dijelu u kojem je pravni prednik parničnih stranaka raspolagao preko ½ suvlasničkog dijela nekretnina kao u izreci presude, da se navedene nekretnine izdvajaju iz ostavinske mase iza imenovanog, te da su tužene (prvotužena kao druga supruga ostavioca, a drugotužena i trećetužena kćerke ostavioca iz drugog braka) dužne trpjeti da se na osnovu ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Visokom na navedenim nekretninama izvrši upis suvlasništva sa dijelom od ½ na ime majke, odnosno bake apelanata. Istom presudom također je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da nekretnine kao u izreci presude predstavljaju bračnu stečevinu koja je stečena u braku između ostavioca i majke, odnosno bake apelanata, te da je udio bračnih partnera jednak i iznosi ½, slijedom čega je ugovor o poklonu zaključen između ostavioca kao poklonodavca i drugotužene i trećetužene kao poklonoprimaca ovjeren kod notarke Vesne Andrijanić 9. maja 2013. godine i proveden u zemljišnim knjigama ništav u tom dijelu, te se navedene nekretnine izdvajaju iz ostavinske mase iza ostavioca tako da su i drugotužena i trećetužena dužne trpjeti da se na temelju predmetne presude po osnovu bračne stečevine kod Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Visokom uknjiži majka, odnosno baka apelanata sa dijelom od ½ na navedenim nekretninama. Istom presudom su obavezani apelanti da tuženim naknade troškove postupka u iznosu od 2.293.68 KM.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude prvenstveno naveo da apelanti u tužbi tvrde da nekretnine kao u izreci presude predstavljaju bračnu stečevinu koja je stečena u braku između ostavioca i njihove majke, odnosno bake, te da je udio bračnih partnera jednak i iznosi ½, jer je ostavilac za vrijeme trajanja braka sa njihovom majkom, odnosno bakom porušio naslijeđenu „staru kuću“ i napravio novu. Osim toga, apelanti su u tužbi naveli da je ostavilac 1968. godine zaključio brak sa prvotuženom u kojem su dobili dvoje djece – drugotuženu i trećetuženu, te su istakli da su u toku ostavinskog postupka saznali da je apelant dijelom nekretnina raspolagao testamentom na način da ih je ostavio prvotuženoj (uključujući i kuću), a drugim dijelom nekretnina je raspolagao na način da ih je ugovorom o poklonu poklonio drugotuženoj i trećetuženoj.
11. Općinski sud je nadalje ukazao na dokaze koje je izveo u toku postupka – izvršio uvid u preciziranu materijalnu dokumentaciju (pobliže označenu na str. 2. obrazloženja presude), uključujući i čitanje nalaza vještaka geodetske struke od 21. novembra 2016. godine, te je nakon saslušanja parničnih stranaka i svjedoka Rašide Kadrić, Hatidže Kadrić i Hafize Koprdža, te nakon ocjene izvedenih dokaza, čiji je sadržaj prezentovao u obrazloženju presude, odlučio kao u izreci presude. Naime, Općinski sud je naveo da apelanti svoje tvrdnje da su sporne nekretnine stečene u toku trajanja braka ostavioca i njegove prve supruge, tj. majke apelanata temelje na svojim iskazima i iskazima svjedoka, dok tuženi osporavaju navode iz tužbe tvrdnjama da je ostavilac predmetne nekretnine naslijedio od svog oca. Ukazano je da su tuženi za svoje tvrdnje proveli materijalne dokaze – rješenje o nasljeđivanju, te je provedeno vještačenje od vještaka geodetske struke koji je izvršio identifikaciju parcela i dao istorijat u pogledu promjene vlasništva na parcelama. Istaknuto je da iz nalaza vještaka proizlazi da su sve nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva posebna imovina ostavioca, „to jest stečene su nasljeđivanjem od njegovog oca“. U vezi s tvrdnjama apelanata da je ostavilac za vrijeme trajanja braka s njihovom majkom porušio naslijeđenu „staru kuću“ i napravio novu, Općinski sud nije prihvatio iskaze apelantica (Hafize Muhić i Šahide Šišić) jer nije mogao sa sigurnošću zaključiti da je kuća u kojoj su živjele sagrađena u vrijeme trajanja braka njihove majke sa ostaviocem i njihovim ocem s obzirom na njihovu životnu dob jer su djeca, što su i same navele. Također, Općinski sud nije prihvatio iskaze drugotužene i trećetužene s obzirom na to da su rođene poslije smrti majke, odnosno bake apelanata, odnosno jer su oni djeca iz drugog braka ostavioca i prvotužene. Općinski sud, također, „nije ocijenio kao uvjerljive“ iskaze saslušanih svjedoka Rašida Kadrića, Hatidže Kadrić i Hafize Koprdža ocijenivši da su njihovi iskazi unaprijed sračunati i pripremljeni.
12. U vezi s navedenim, Općinski sud je naveo da, s druge strane, iz nalaza vještaka geodetske struke „jasno i nedvosmisleno proizlazi da su predmetne nekretnine koje su obuhvaćene ovom tužbom nasljedstvo pretka stranaka i muža tužene Hatune. Iskazi tužiteljica i svjedoka da je kuća pravljena u zajednici sa umrlom majkom tužiteljica su nedovoljni jer iz svih dokaza proizlazi da je i ranije postojala porodična kuća koju je naslijedio prednik stranaka“. Nadalje je navedeno (vezano za nekretnine koje su bile predmet ugovora o poklonu) da su, imajući u vidu nalaz vještaka, paušalne tvrdnje da je otac prednika kupovao nekretnine jer iz nalaza vještaka „proizlazi da su sve nekretnine koje su bile predmet ostavinske rasprave nasljedstvo njegovog oca br. O br.6/58 od 31. 3. 1958. godine. Kako su predmetne nekretnine naslijeđene, prednica tužiteljica (apelanata) ih nije ni mogla steći sa njihovim ocem. Sud je stava da bi u ovoj situaciji tužiteljice mogle potraživati uvećanu vrijednost nekretnina, ali u tom pravcu nije proveden nijedan dokaz“.
13. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 251. stav 1. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ) kojim je propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Također, članom 252. stav 1. citiranog zakona propisano je da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Članom 254. stav 2. citiranog zakona propisano je da je posebna i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog zakona. Također, članom 255. stavom 1. regulisano je da se podjela bračne stečevine vrši ugovorom bračnih partnera, a stavom 2. određeno je da, ako bračni partneri ne zaključe ugovor iz stava 1. ovog člana, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera ili povjerioca bračnog partnera, kako tokom tako i nakon prestanka braka. U konkretnom slučaju Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je njihova majka, odnosno baka stekla nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva za vrijeme trajanja braka s njihovim ocem i pravnim prednikom parničnih stranaka, na temelju čega je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
14. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 059755 17 Gž od 13. februara 2018. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostepenog suda.
15. Kantonalni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim je naveo da apelanti osporavaju presudu prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora zahtjev apelanata da se utvrdi da nekretnine označene kao u izreci prvostepene presude predstavljaju bračnu stečevinu pravnog prednika parničnih stranaka i njihove majke sa po 1/2 dijela, tako da je ništavo raspolaganje testamentom od 16. novembra 2001. godine u dijelu kojim je ostavilac raspolagao tim nekretninama sa preko ½ svog suvlasničkog dijela. Dalje navode i da je ostavilac sa njihovom majkom napravio novu kuću, a da je stara kuća porušena. U vezi s tim, smatraju da je ništav ugovor o poklonu od 9. maja 2013. godine i da se navedene nekretnine izdvoje iz ostavinske mase iza ostavioca i da se na njima uknjiži njihova majka sa dijelom od ½ , uz naknadu troškova postupka. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 251. stav 1, čl. 252. stav 1, čl. 254. stav 2. PZ kada je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen kao neosnovan. Prema tome, Kantonalni sud je odbio žalbene navode apelanata da je ostavilac tokom trajanja braka s njihovom majkom porušio naslijeđenu „staru kuću“ i napravio novu, zaključivši da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao jasne i dovoljne razloge, a sve iznesene razloge kao pravilne je prihvatio i Kantonalni sud. U vezi s tim je naveo da smatra ispravnim stav prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali da je njihova majka sporne nekretnine stekla za vrijeme trajanja braka s prednikom parničnih stranaka. Kantonalni sud je također odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata u pogledu povrede odredaba parničnog postupka jer cijeni da je obrazloženje presude prvostepenog suda sačinjeno u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP-a, odnosno jer smatra da su u njemu dati jasni i potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev apelanata odbijen. Dakle, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud jasno naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata, a pri tome je sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. ZPP-a. Stoga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
16. Vrhovni sud je Rješenjem broj 41 0 P 059755 18 Rev od 10. marta 2020. godine reviziju apelanata odbacio kao nedopuštenu zaključivši da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije propisani odredbama čl. 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a. Također je odbijen i zahtjev apelanata za naknadu troškova revizionog postupka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti smatraju da je osporena presuda utemeljena na proizvoljnoj ocjeni dokaza, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da je Kantonalni sud samo paušalno preuzeo razloge prvostepenog suda zasnivajući svoju odluku na pogrešnom zaključku da apelanti nisu dokazali da je njihova majka predmetne nekretnine stekla za vrijeme trajanja braka s ostaviocem, te da se radi o posebnoj imovini imenovanog koju je stekao nasljeđivanjem. Apelanti tvrde da je takav stav suda proizvoljan i suprotan nesporno utvrđenim činjenicama jer smatraju da su dokazali da je ostavilac staru kuću koju je naslijedio od svog oca srušio za vrijeme trajanja braka s njihovom majkom i sagradio novu kuću, zbog čega tvrde da je pobijana presuda utemeljena i na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, ističu da je osporena presuda u cijelosti zasnovana samo na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke, a da je izostala ocjena utvrđenja odlučnih činjenica zasnovanih na izjavama svjedoka i parničnih stranaka. Saslušanje apelanata u svojstvu parničnih stranaka i svjedoka je legalan i zakonom priznat dokaz, tako da ih sud ne može zanemariti, morao ih je cijeniti prilikom utvrđivanja činjenica u ovoj pravnoj stvari, a ukoliko ih ne prihvati obrazložiti i navesti razloge neprihvatanja istih dokaza, što je u konkretnoj pravnoj stvari izostalo. Dakle, smatraju da nisu imali adekvatan pristup sudu u istoj mjeri kao i tuženi, zbog čega tvrde da je zanemarivanjem navedenih dokaza apelanata došlo do potpuno proizvoljnog i paušalnog utvrđenja suda jer je utvrđeno da su sporne nekretnine koje su predmet njihovog tužbenog zahtjeva posebna imovina Asima Kadrića, odnosno da su one stečene nasljeđivanjem od njegovog oca, koji stav su, kako navode, sudovi zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, smatraju da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da predmetne nekretnine predstavljaju posebnu imovinu pravnog prednika apelanata. Također apelanti ukazuju na povredu odredaba parničnog postupka odredbe člana 191. stav 4. ZPP-a jer smatraju da obrazloženjem osporene presude nisu dati jasni i potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je njihov tužbeni zahtjev odbijen.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da je odluka tog suda donesena nakon savjesne ocjene svih dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, te smatra da se navodima apelanata ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim nije ni bilo kršenja prava na koja se apelanti neosnovano pozivaju u apelaciji.
19. Općinski sud je naveo da su pred tim sudom izvedeni svi dokazi predloženi od apelanata i tuženih, te cijeni da su parnične stranke imale ravnopravan pristup sudu i da samim tim nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju. Općinski sud je dalje naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju koje je dao u osporenoj presudi, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Pravni zastupnik apelanata je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da je apelacijom jasno ukazao u čemu se ogleda povreda prava apelanata.
V.Relevantni propisi
21. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 251. stav (1) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252. (stav 1) (1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
Član 254. stav (2) (2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi: Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 2587/18 od 6. juna 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelacija apelanata podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 41 0 P 059755 17 Gž od 13. februara 2018. godine odbačena zato što je preuranjena jer su apelanti protiv navedene presude izjavili reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. S obzirom na to da je u međuvremenu revizija odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda od 10. marta 2020, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 059755 17 Gž od 13. februara 2018. godine, kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2587/18 od 6. juna 2018. godine. S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 059755 17 Gž od 13. februara 2018. godine dostavljena apelantima 8. marta 2018. godine, a da je apelacija protiv navedene presude Kantonalnog suda u predmetu broj AP 2587/18 podnesena 4. maja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđenja bračne stečevine i izdvajanja dijela nekretnina iz ostavinske mase stečenih nasljeđivanjem kao posebne imovine, te u vezi s tim osporavanja raspolaganja predmetnim nekretninama testamentom i ugovorom o poklonu, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U vezi s navodima apelanata koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
33. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom slučaju redovni sudovi odlučivali o tužbenom zahtjevu apelanata radi utvrđivanja da sporne nekretnine koje je pravni prednik parničnih stranaka stekao na temelju rješenja o nasljeđivanju iz smrti svoga oca predstavljaju bračnu stečevinu imenovanog i njihove majke sa po ½ dijela, pa da je stoga ništavo raspolaganje testamentom od 16. novembra 2001. godine u dijelu kojim je ostavilac raspolagao spornim nekretninama sa preko ½ svog suvlasničkog dijela i da je ništav ugovor o poklonu od 9. maja 2013. godine. Stoga su apelanti tražili da se navedene nekretnine izdvoje iz ostavinske mase nakon smrti ostavioca i da se njihova majka uknjiži kao suvlasnik na tim nekretninama s dijelom od po ½.
34. U vezi s prigovorima apelanata kojim dovode u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da redovni sudovi nisu prihvatili i s pažnjom cijenili dokaze i argumente koje su iznosili tokom postupka (iskaze apelanata i saslušanih svjedoka), Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. Dovodeći u vezu navedena stajališta sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni su zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena žalba apelanata kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelanti nisu dokazali da je njihova majka sporne nekretnine stekla za vrijeme trajanja braka s ostaviocem. Naime, na temelju izvedenih dokaza je utvrđeno da je pravni prednik parničnih stranaka 27. juna 1956. godine zaključio brak sa majkom apelanata, koji je prestao njenom smrću 8. maja 1968. godine, nakon čega je ostavilac 15. maja 1968. godine zaključio brak sa prvotuženom, majkom drugotužene i trećetužene. Ustavni sud zapaža da su sudovi poklonili vjeru nalazu vještaka geodetske struke iz kojeg jasno slijedi da su sporne nekretnine posebna imovina umrlog prednika parničnih stranaka stečena nasljeđivanjem nakon smrti svoga oca Omera Kadrića (umro 31. marta 1958. godine), kojom je on raspolagao u smislu odredbe člana član 254. stav 2. PZ kojom je regulisano da je posebna i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog zakona. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, citirane odredbe PZ, u postupku odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata.
36. U vezi s navodima apelanata da sud nije pravilno cijenio njihove iskaze i iskaze saslušanih svjedoka, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku provedeni svi dokazi koje su predložile parnične stranke i da su za sve izvedene dokaze redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da apelanti, suprotno njihovim tvrdnjama, nisu dokazali navode na kojim su temeljili tužbeni zahtjev da je, vezano za ništavost testamenta, ostavilac tokom trajanja braka s njihovom majkom porušio naslijeđenu „staru kuću“ i napravio novu, odnosno da je u toku braka stekao nekretnine koje su bile predmet ugovora o poklonu, za što su sudovi dali jasno obrazloženje. U pogledu navoda apelanata da nisu imali adekvatan pristup sudu u istoj mjeri kao i tuženi, da su predlagali dokaze, koristili pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju, shodno zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra neosnovanim te navode apelanata jer iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da su sudovi cijenili iskaze i dokaze apelanata u istoj mjeri kao i iskaze tuženih, pri čemu su obrazložili kojim dokazima su poklonili vjeru i zašto, odnosno kojim dokazima nisu poklonili vjeru i zašto (iskazima prvoapelantice i drugoapelantice, iskazima drugotužiteljice i trećetužiteljice, iskazima svjedoka). Ustavni sud, također, smatra da su, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi u postupku okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda u obrazloženju svojih odluka dali jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan.
37. Dakle, imajući u vidu činjenično utvrđenje, te sadržaj relevantnih odredbi PZ i ZPP-a na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud u datom obrazloženju Kantonalnog suda koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari ne nalazi proizvoljnost u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog i procesnog prava, a time ne nalazi ni osnov da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
38. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su u obrazloženju osporene presude data jasna i argumentovana obrazloženja da su na temelju prihvaćenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za rješavanje konkretnog pravnog pitanja, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe PZ i ZPP-a, omogućavajući apelantima adekvatan pristup u postupku u istoj mjeri kao i tuženim.
41. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić