Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3556/20 („VOĆAR“ d.o.o. Preduzeće za proizvodnju prehrambenih proizvoda Brčko)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3556/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3556/20, rješavajući apelaciju „Voćara“ d.o.o. preduzeća za proizvodnju prehrambenih proizvoda Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije apelanta „Voćara“ d.o.o. preduzeća za proizvodnju prehrambenih proizvoda Brčko podnesene protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 Ps 064191 20 Rev od 3. augusta 2020. godine i broj 96 0 Ps 064191 19 Pž od 6. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 064191 13 Ps od 21. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Voćar“ d.o.o. preduzeće za proizvodnju prehrambenih proizvoda Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 2. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 Ps 064191 20 Rev od 3. augusta 2020. godine i 96 0 Ps 064191 19 Pž od 6. decembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 064191 13 Ps od 21. novembra 2018. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3556/20.

2. Apelant je, zastupan po Hajrudinu Škahiću, advokatu iz Srebrenika, podnio 9. oktobra 2020. godine novu apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje su pobrojane u prethodnoj tački ove odluke. Predmetna apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP 3610/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant i da se odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 3556/20 i AP 3610/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3556/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i od tuženog „Binga“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelacije. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 4. do 21. oktobra dostavili odgovore na apelacije, koji su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu. Apelant je 29. decembra 2021. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 064191 13 Ps od 21. novembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci presude po osnovu neosnovanog bogaćenja zbog više plaćenog sirovog kikirikija (stav I tačka 1. izreke), po osnovu ugovorne kazne za određeni period (stav I tačka 2. izreke) i po osnovu izgubljene dobiti zbog manje naručene i realizirane prodaje proizvoda apelanta određeni period (stav I tačka 3. izreke), sve sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom (stav II tačka 1. izreke) djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništava odredba člana 11. tačka 2. Ugovora o dugoročnoj poslovnoj saradnji vezano za proizvodnju roba iz proizvodnog i prodajnog asortimana apelanta zaključenog između apelanta i tuženog 18. februara 2008. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor). Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog u dijelu (stav II tač. 2. i 3 izreke) kojim je tražio da se utvrdi ništavost pojedinih odredbi Ugovora i Aneksa ugovora o kupoprodaji između apelanta i tuženog od 2. augusta 2008. godine (u daljnjem tekstu: Aneks) i u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora i Aneksa nepostojeće, kao i da se obaveže apelant da mu naknadi troškove postupka. Konačno (stavom III izreke) obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prije svega, utvrdio da nije osnovan apelantov prigovor da je protivtužba neuredna (jer ne sadrži obavezne elemente koje tužba mora sadržavati – naznačenje vrijednosti spora). U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da, iako nije naznačena vrijednost spora, iz samog sadržaja protivtužbe se jasno može utvrditi da je u pitanju ista ona vrijednost koja je naznačena kao vrijednost tužbenog zahtjeva jer se protivtužbom traži utvrđivanje ništavosti onih odredbi Ugovora koje su bile osnov apelantu za njegova potraživanja iz tužbe. Također, Osnovni sud je ocijenio da nije osnovan apelantov prigovor da tuženi nije dao ovlaštenje za podnošenje protivtužbe punomoćniku, jer je odredbom člana 54. ZPP propisano da ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, što je slučaj u konkretnom predmetu, advokat je na osnovu takve punomoći ovlašten da obavlja sve radnje u postupku, a posebno da podnese tužbu (što se odnosi i na protivtužbu), povuče tužbu, da odgovor na tužbu, prizna tužbeni zahtjev ili se odrekne tužbenog zahtjeva, zaključi nagodbu, podnese pravni lijek i obavi ostale radnje navedene u odredbi tog člana.

8. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tuženi 18. februara 2008. godine zaključili Ugovor kojim su ugovorili prodaju određenih proizvoda iz apelantovog asortimana, a tuženi kao kupac se obavezao kupovati apelantove proizvode prema svojim potrebama. Predmetnim ugovorom je, između ostalog, ugovoreno da se zaključuje na period od pet godina, da se ne može jednostrano raskinuti (član 11. tačka 2), te da tuženi plati apelantu ugovornu kaznu za svaku godinu po 200.000,00 KM ukoliko izbaci ili pokuša izbaciti iz svojih prodajnih objekata apelantove proizvode (član 11. tačka 5). Utvrđeno je da su apelant i tuženi 2. augusta 2008. godine zaključili Aneks kojim se tuženi obavezao, između ostalog, držati postojeći mjesečni promet od 61.000,00 KM ili veći, a u protivnom smatrat će se kršenjem odredbi Ugovora (član 3. tačka 4) i da se Aneksom tuženi obavezao zaprimiti od apelanta sirovi kikiriki koji je apelant kupio od tuženog za potrebe svoje proizvodnje svjesno plativši tuženom višu vrijednost kikirikija u odnosu na trenutnu tržišnu cijenu, a sve u interesu jačanja poslovne saradnje i po prijemu robe tuženi se obavezao istu platiti apelantu u visini plaćenog iznosa kikirikija (član 11. tačka 7). Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tuženi pismenim podneskom od 24. februara 2013. godine obavijestio apelanta da njegovi proizvodi nemaju zadovoljavajući obrt i da ne zaslužuju ostati u njegovom asortimanu i da stoga prekida poslovnu saradnju, a koja obavijest o prekidu poslovne saradnje se vremenski poklopila s istekom petogodišnjeg vremenskog perioda na koji je Ugovor zaključen. Osnovni sud je na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke S. A. utvrdio da je za cijeli period trajanja poslovne saradnje ostvarena razlika od samo 212.548,41 KM. Utvrđeno je da je prema nalazu istog vještaka u posmatranom periodu prosječni promet apelantovih proizvoda iznosio 35.305,64 KM, da je prema nalazu istog vještaka za skoro 100% apelantovih artikala promet bio ispod 500,00 KM (zato što za tim artiklima nije bilo potražnje) i da nije bila održiva klauzula iz Aneksa prema kojoj je tuženi bio obavezan ostvariti mjesečni promet od oko 61.000,00 KM. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke S. T. utvrdio da je za apelanta po osnovu izgubljene zarade nastala šteta u iznosu od 369.704,00 KM, zatim da mu je nastala šteta vezana za poslovanje s kikirikijem u iznosu od 28.959,00 KM, te po osnovu ugovorene kazne iznos od 600.000,00 KM, odnosno ukupna šteta od 998.663,00 KM.

9. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredbi člana 154. stav 1, člana 266. st. 1. i 2. i člana 269. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da do neostvarivanja ugovorenog mjesečnog prometa nije došlo zbog propusta na strani tuženog, nego iz objektivnih razloga vezanih za potražnju apelantovih proizvoda na tržištu. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da na strani tuženog nema prevarnih radnji niti namjernog neispunjenja ugovora, jer su razlozi smanjenja prometa apelantovih proizvoda posljedica smanjene potražnje na tržištu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete u vidu izmakle koristi (stav I tačka 3. izreke).

10. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi da mu po osnovu neosnovanog bogaćenja zbog više plaćenog sirovog kikirikija isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude (stav I tačka 1. izreke), Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana

210. ZOO, koju je citirao, naglasivši da je među parničnim strankama nesporno da su cijenu sirovog kikirikija sporazumno odredili, tako da se u konkretnom slučaju radi o disponiranju pravima i obavezama stranaka, odnosno o njihovoj slobodnoj volji da za sirovi kikiriki plate veću cijenu nego što je tada bila tržišna, zbog čega je zaključio da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

11. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje isplatu na ime ugovorene kazne (stav I tačka 2. izreke), Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 272. ZOO, koju je citirao, naglasivši da ugovoreni mjesečni promet apelantovih proizvoda u iznosu od 61.000,00 KM nije ostvarivan zato što za tim artiklima nije bilo potražnje i što su činili zanemarive prometne vrijednosti, dok je članom 3. tačka 5. Ugovora ugovoreno da će izlaz roba iz prodajnih objekata odrediti koji proizvodi mogu ostati u prodaji, a koji ne, i da svi proizvodi koji u prodaji iz prodajnih objekata ne izlaze u vrijednosti od 500,00 KM, mogu biti uvjet da se ne naručuju u sljedećim narudžbama. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da tuženi proizvode koji iz njegovih prodajnih objekata ne izlaze u vrijednosti od 500,00 KM nije namjerno izbacio, nego ih nije imao interesa dalje naručivati. Imajući u vidu da je ugovorna kazna u iznosu od 200.000,00 KM za svaku godinu kršenja Ugovora ugovorena za slučaj da tuženi izbaci ili pokuša izbaciti iz svojih prodajnih objekata proizvode iz proizvodnog ili prodajnog asortimana apelanta, a da tuženi nije imao interesa naručivati apelantove proizvode za kojim nije bilo potražnje na tržištu, Osnovni sud je zaključio da je do uklanjanja proizvoda za kojima ne postoji potražnja došlo bez krivice tuženog, iz čega proizlazi da je apelantov zahtjev za isplatu ugovorene kazne također neosnovan. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je do raskida Ugovora došlo 23. februara 2013. godine, a da prema odredbi člana 272. ZOO ugovorna kazna dijeli pravnu sudbinu obaveze na čije se osiguranje odnosi, odnosno pretpostavlja postojanje glavne obaveze, pa je, prema ocjeni tog suda, prestalo i dejstvo sporazuma stranaka o ugovornoj kazni, zbog čega nije mogla biti predmet tužbenog zahtjeva. U tom pravcu Osnovni sud je pojasnio da apelant ne može uporedo postaviti tužbeni zahtjev za isplatu ugovorne kazne i za naknadu štete. Konkretno, ako je šteta koju je povjerilac pretrpio veća od iznosa ugovorne kazne (što u konkretnom predmetu nije slučaj), apelant je mogao zahtijevati razliku do potpune naknade štete. S obzirom na to da je pretrpljena šteta manja od iznosa ugovorene kazne, Osnovni sud je zaključio da apelant ne može tražiti i jedan i drugi iznos.

12. Osnovni sud je osnovanost protivtužbenog zahtjeva tuženog (stav II tačka 1. izreke) kojim je utvrđeno da je ništav član 11. tačka 2. Ugovora, s obzirom na to da je ta klauzula protivna odredbama čl. 124, 127. i 128. ZOO kojim je propisano pravo na jednostrani raskid dvostrano obveznih ugovora zbog neispunjenja obaveze, a da je protivnost prinudnim propisima razlog za ništavost propisana odredbom člana 103. ZOO, detaljno pojasnio na strani 24. obrazloženja presude, a neosnovanost protivtužbenog zahtjeva (stav II tač. 2. i 3. izreke) na str. od 24. do 26. obrazloženja.

13. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 119. stav 2. ZPP, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. od 26. do 28. obrazloženja.

14. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 Ps 064191 19 Pž od 6. decembra 2019. godine kojom je apelantovu žalbu u dijelu stava I tačka 3. izreke (kojim je odlučeno o izgubljenoj dobiti) uvažio i presudu u tom dijelu i u stavu III izreke kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka ukinuo i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Istom presudom je odbijena apelantova žalba u preostalom dijelu (stav I tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude i u dijelu stava II izreke kojim je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da je ništava odredba člana 11. tačka 2. Ugovora) i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Presudom je odbijen zahtjev tuženog na ime naknade za sastavljanje odgovora na žalbu.

15. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da nisu osnovani žalbeni razlozi i navodi zbog kojih apelant pobija prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa po osnovu neosnovanog bogaćenja i ugovorene kazne, odnosno zbog kojih pobija prvostepenu presudu u dijelu u kojem je usvojen dio protivtužbenog zahtjeva, pri čemu je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva i osnovanosti dijela protivtužbenog zahtjeva tuženog, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na stranama od 10. do 14). Međutim, Apelacioni sud je ocijenio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na isplatu izgubljene dobiti, o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na stranama 14. i 15. obrazloženja.

16. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da je apelant osnovano ukazao i da je određivanje vrijednosti spora po protivtužbi na način kako je to učinio prvostepeni sud nepravilno. Prilikom odlučenja, Apelacioni sud je imao u vidu odredbe člana 65. st. 1. i 2. ZPP, te člana 70. ZPP, koje je citirao, naglasivši da je određivanje vrijednosti predmeta spora (kako tužbenog tako i protivtužbenog zahtjeva) u isključivoj nadležnosti parničnih stranaka, a ne suda. U tom kontekstu, Apelacioni sud je naveo da određivanjem vrijednosti predmeta spora stranka, između ostalog, utječe i na eventualno pravo na naknadu troškova parničnog postupka (ukoliko uspije s tužbenim/protivtužbenim zahtjevom), odnosno obavezu na plaćanje sudskih taksi (taksa na tužbu/protivtužbu, taksa na presudu). S obzirom na to da je tuženi u protivtužbi propustio naznačiti vrijednost spora po protivtužbi i s obzirom na to da je apelant još u odgovoru na protivtužbu ukazao na taj nedostatak, te kako prvostepeni sud nije postupio u skladu s odredbom člana 179. ZPP, Apelacioni sud je ocijenio da postoji povreda odredbi parničnog postupka učinjena od strane prvostepenog suda. Apelacioni sud je istakao da se navedena povreda ne može otkloniti odbacivanjem protivtužbe u ovoj fazi postupka, jer bi u tom slučaju tuženi bio nepravedno kažnjen za učinjeni propust, kod toga da je i sam prvostepeni sud učinio propust kada je, shodno svojim ovlaštenjima koje mu pružaju odredbe ZPP, propustio da ukaže tuženom na njegov propust. Stoga je Apelacioni sud apelantovu žalbu djelimično uvažio, presudu prvostepenog suda u dijelu stava I izreke ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

17. Imajući u vidu da se navedeni propust prvostepenog suda nije mogao otkloniti otvaranjem rasprave pred drugostepenim sudom, jer bi tada prvi put provedeni dokazi bili cijenjeni onako kako to nalaže odredba člana 8. ZPP, a stranke protiv odluke koju bi donio drugostepeni sud ne bi mogle izjaviti redovan pravni lijek, čime bi im bilo uskraćeno pravo da raspravljaju pred sudom i pravo na djelotvoran pravni lijek, Apelacioni sud je, primjenom odredbe člana 336. stav 1. tačka 2. ZPP, apelantovu žalbu djelimično uvažio, presudu prvostepenog suda u dijelu stava I izreke ukinuo (odluku o troškovima postupka) i predmet vratio na ponovno suđenje. Pri tome je Apelacioni sud uputio prvostepeni sud da u ponovnom postupku pozove tuženog da označi vrijednost spora po protivtužbi, te da pravilnom ocjenom već izvedenih dokaza, te eventualnim izvođenjem novih dokaza po prijedlogu stranaka i njihovom ocjenom, kako to nalaže odredba člana 8. ZPP, po provedenom postupku donese novu, pravilnu i na zakonu zasnovanu presudu, u kojoj će navesti zašto je donio odluku kao u izreci i to potkrijepiti pravilnim i dovoljnim činjeničnim i materijalno-pravnim razlozima i tako pružiti nužnu podlogu za kontrolu pravilnosti i zakonitosti donesene presude povodom izjavljenog pravnog lijeka, te odlučiti o svim troškovima postupka.

18. Odlučujući o apelantovoj reviziji, reviziono vijeće Apelacionog suda je donijelo Presudu broj 96 0 Ps 064191 20 Rev od 3. augusta 2020. godine kojom je reviziju odbilo kao neosnovanu. Istom presudom je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

19. Apelacioni sud je u obrazloženju presude prihvatio razloge i zaključke prvostepenog i drugostepenog suda o neosnovanosti oba tužbena zahtjeva i o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva, te da je prvostepena presuda u dijelu koji je predmet razmatranja revizionog vijeća pravilna i zakonita. Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je tačan apelantov revizioni navod u odnosu na sadržaj protivtužbe, tj. da je tuženi morao odrediti vrijednost spora u protivtužbi jer protivtužba, kao i tužba, prema odredbi člana 151. stav 2. tačka 5. ZPP mora sadržavati naznaku vrijednosti spora. Međutim, imajući u vidu da je drugostepeni sud tu povredu odredbi parničnog postupka otklonio ukidanjem odluke o troškovima parničnog postupka, Apelacioni sud taj revizioni navod nije uzeo u razmatranje revizionog vijeća. S druge strane, Apelacioni sud je ocijenio da punomoćniku tuženog (advokatu) nije trebala „izričita“ punomoć za podnošenje protivtužbe, pa je utoliko neosnovan apelantov revizioni navod da je punomoćnik tuženog morao imati „izričito“ ovlaštenje za podnošenje protivtužbe s obzirom na to da se zakonski zastupnik tuženog obavezao da neće podnositi „bilo kakve tužbe“ protiv njega (apelanta). U tom smislu, Apelacioni sud je pojasnio da je tuženi, kada je izdao punomoć advokatu za vođenje parnice, prema odredbi člana 54. ZPP, ovlastio tog advokata na preduzimanje svih radnji u postupku koje bi bio ovlašten i on sam preduzimati, a samo ako je želio punomoćniku (advokatu) uskratiti neko od ovlaštenja navedenih u spomenutoj zakonskoj odredbi, to je morao u punomoći izričito navesti, što nije slučaj u konkretnom predmetu.

20. Apelacioni sud je također naveo da nisu osnovane apelantove revizione tvrdnje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu neosnovanog obogaćenja zbog više plaćenog sirovog kikirikija i tužbeni zahtjev za isplatu ugovorene kazne i kada su usvojili protivtužbeni zahtjev (utvrdili ništavim član 11. tačka 2. Ugovora), jer je, protivno njegovim revizionim navodima, ocijenjeno da su nižestepeni sudovi svoju odluku o tim zahtjevima zasnovali na pravilno odabranim odredbama ZOO.

21. U vezi s tim, Apelacioni sud je pojasnio šta definira institut obaveznog prava „neosnovano obogaćenje“, naglasivši da u konkretnom slučaju nije riječ o neosnovanom obogaćenju s obzirom na to da osnov postoji u pravnom poslu jer je nesporno da su apelant i tuženi cijenu sirovog kikirikija sporazumno odredili. Također, Apelacioni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu povrijedili pravila o osnovanosti tužbenog zahtjeva ni kada je u pitanju ugovorna kazna, jer je do neispunjenja obaveze tuženog, odnosno uklanjanja proizvoda za kojima postoji potražnja, došlo bez krivice tuženog, te imajući u vidu akcesornost sporazuma o ugovornoj kazni (da dijeli pravnu sudbinu obaveze na čije se osiguranje odnosi), a da je Ugovor sklopljen na određeno vrijeme. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Iz apelacionih navoda proizlazi da je apelant apelaciju podnio protiv dijela osporenih odluka kojima je meritorno odbijen njegov tužbeni zahtjev (za isplatu po osnovu neosnovanog obogaćenja i ugovorene kazne) i protiv dijela osporenih odluka kojima je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog (da se utvrdi ništavim član 11. tačka 2. Ugovora). Apelant navodi da je u konkretnom slučaju nesporna visina neosnovanog obogaćenja koja je utvrđena po vještaku ekonomske struke S. T., pa smatra da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava po osnovu neosnovanog obogaćenja tuženog. Nadalje, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo (član 272. stav

1. ZOO) kada su zaključili da sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obaveze na čije se osiguranje odnosi. Apelant navodi da su djelimičnim usvajanjem protivtužbenog zahtjeva, kojim je proglasio ništavnom odredbu člana 11. tačka 2. Ugovora (da se predmetni ugovor ne može jednostrano raskinuti), redovni sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da su ugovorne strane mogle ugovoriti odredbu zabrane jednostranog raskida ugovora i da ta odredba nije u suprotnosti sa ZOO, pa prema tome nije ništavna. Pojašnjava da se jednostranom izjavom volje ugovor ne može raskinuti, osim ako je to pravo priznato ugovorom jednoj ili objema ugovornim stranama. Nadalje, navodi da je u toku postupka isticao prigovor neurednosti tužbe, navodeći da tuženi nije odredio vrijednost protivtužbenog zahtjeva (iako je u smislu odredbe člana

65. ZPP bio dužan označiti vrijednost), a da pri tome prvostepeni sud nije odbacio protivtužbu ili ga na drugi način primorao da tu obavezu izvrši. Također smatra da punomoćnik tuženog nije bio ovlašten za podizanje protivtužbe jer nije zatražio izričitu punomoć za njeno podnošenje. Apelant smatra da mu je na ovaj način onemogućen efikasan pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije, koji ne podrazumijeva samo pravo lica da se obrati sudu radi utvrđivanja prava i obaveza već da i taj pristup bude djelotvoran. Konačno, smatra da mu je proizvoljnom primjenom materijalnog prava uskraćeno pravo na neometano uživanje imovine.

II.Odgovori na apelaciju

24. Apelacioni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji jer on povredu navedenih prava obrazlaže, u suštini, istim navodima kojima je u okviru revizionih razloga pobijao drugostepenu presudu i sadržaj apelacije odgovara sadržaju redovnog i vanrednog pravnog lijeka, što apelacija svakako nije. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je reviziono vijeće tog suda kroz cijelo obrazloženje osporene odluke odgovorilo zašto je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva u pogledu stjecanja bez osnova i zahtjeva na ime ugovorene kazne, te zašto je sud ocijenio da je osnovan protivtužbeni zahtjev, te utvrđeno da je ništava odredba člana 11. tačka 2. Ugovora. Ističe da nije počinio propuste materijalno-pravne prirode, odnosno da nije povrijedio pravila o osnovanosti tužbenog i protivtužbenog zahtjeva imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi ZOO, kao ni propuste procesne prirode (da je učinio povredu odredbi parničnog postupka koje su bile od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke).

25. Osnovni sud je naveo da je na sve navode koje je apelant iznio u apelacijama odgovorio u obrazloženju prvostepene odluke. Stoga, smatra da u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

26. Tuženi je naveo da u toku postupka pred redovnim sudovima nije došlo do povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, da nije došlo do povrede Ustavnih prava, niti prava iz Evropske konvencije, niti je apelant u apelaciji na bilo koji način obrazložio u čemu vidi povredu prava na koja se pozvao u apelaciji.

27. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelacije opisao hronologiju poslovne saradnje s tuženim, te istakao da nižestepeni sudovi nisu tumačili ugovorene odredbe ugovornih strana u duhu i slovu kako su ugovorne strane međusobno dogovorile i potpisale. Stoga smatra da je njegova apelacija osnovana i dopuštena.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 53.

Stranka može ovlastiti opunomoćenika da preduzima samo određene radnje ili da preduzima sve radnje u postupku.

Član 65. stav 1.

Tužilac je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora, osim u slučajevima u kojima se vrijednost spora ne može izraziti u novcu.

Član 151. stav (2) tačka 5) (2) Tužba mora da sadrži:

5) naznačenje vrijednosti spora i

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 210. stav 1.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.

Član 270.

(1) Poverilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti poveriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).

(2) Ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem.

(3) Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze.

Član 272.

(1) Sporazum o ugovornoj kazni deli pravnu sudbinu obaveze na čije se obezbeđenje on odnosi.

(2) Sporazum gubi pravno dejstvo ako je do neispunjenja ili zadocnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Ps 064191 20 Rev od 3. augusta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik, advokat Ohro Musić, primio je 31. augusta 2020. godine, a apelacija broj AP 3556/20 je podnesena 2. oktobra 2020. godine, dok je apelantov punomoćnik, advokat Hajrudin Škahić, osporenu presudu primio 28. augusta 2020. godine, a apelaciju AP 3610/20 podnio 9. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio, između ostalog, radi isplate potraživanja i utvrđenja ništavosti pojedinih odredbi ugovora, dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelant, o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku, uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. U vezi s apelantovim ključnim prigovorima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koji se svode na tvrdnju da se osporene presude zasnivaju na proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

40. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji korespondira s odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3192/19 od 3. februara 2021. godine, tačka 59, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim.

41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iznose brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Osnovnog suda odnosno Apelacionog suda s kojima se ne slaže, koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud također zapaža da se identičnim prigovorima bavio Apelacioni sud koji je apelantove prigovore ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Tako se Apelacioni sud, između ostalog, dotakao i prigovora u pogledu neurednosti protivtužbe, ocijenivši prigovor neosnovanim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, naveo da je osnovan apelantov prigovor kojim je ukazao da je određivanje vrijednosti spora po protivtužbi na način kako je to učinio prvostepeni sud nepravilno. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao na odredbu čl. 65. i 151. stav 2. tačka 5. ZPP, naglasivši da je određivanje vrijednosti spora u isključivoj nadležnosti parničnih stranaka, a ne suda, jer određivanjem vrijednosti predmeta spora stranka, između ostalog, utječe i na eventualno pravo na naknadu troškova parničnog postupka (ukoliko uspije s tužbenim/protivtužbenim zahtjevom), odnosno obavezu na plaćanje sudskih taksi (taksa na tužbu/protivtužbu, taksa na presudu). Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud ocijenio da postoji povreda odredbi parničnog postupka učinjena od strane prvostepenog suda, te je apelantovu žalbu djelimično uvažio, presudu prvostepenog suda u tom dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Ustavni sud zapaža i da je Apelacioni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, zaključio da je drugostepeni sud otklonio navedenu povredu ukidanjem odluke o troškovima parničnog postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se Apelacioni sud bavio apelacionim navodima kojima je ukazivao na neurednost protivtužbe jer punomoćnik tuženog nije bio ovlašten za podizanje protivtužbe. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da punomoćniku tuženog nije trebala „izričita“ punomoć za podnošenje protivtužbe jer ga je tuženi, u smislu člana 54. ZPP, ovlastio na preduzimanje svih radnji u postupku koje bi bio ovlašten i on sam preduzimati, zbog čega je ocijenio da su ovi navodi neosnovani. U navedenom stavu Apelacionog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih procesno-pravnih propisa.

42. Ustavni sud dalje primjećuje da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na neosnovano obogaćenje i ugovorenu kaznu i djelimično usvojili protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništava odredba člana 11. tačka 2. Ugovora (kojim je određeno da se Ugovor ne može jednostrano raskinuti). Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi istakli da u konkretnom slučaju nije riječ o neosnovanom bogaćenju iz odredbe člana 210. ZOO jer postoji osnov u pravnom poslu, budući da su apelant i tuženi cijenu kikirikija sporazumno odredili, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o disponiranju pravima i obavezama stranaka, zbog čega su zaključili da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan. Ustavni sud također primjećuje da je Apelacioni sud, u vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada je u pitanju ugovorna kazna, procijenio da su apelant i tuženi ugovorili plaćanje ugovorne kazne zbog neispunjenja Ugovora, ali da je do uklanjanja proizvoda za kojima ne postoji potražnja došlo bez krivice tuženog, slijedom čega je zaključio da je apelantov zahtjev za isplatu ugovorene kazne neosnovan. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je do raskida Ugovora došlo 23. februara 2013. godine, te da u smislu člana 272. ZOO ugovorna kazna dijelu pravnu sudbinu na čije osiguranje se odnosi, iz čega proizlazi da je prestalo i dejstvo sporazuma stranaka o ugovornoj kazni. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, odgovarajući na apelantov navod da je nezakonita odluka nižestepenih sudova o protivtužbenom zahtjevu tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništava odredba člana 11. tačka 2. Ugovora (kojim je određeno da se Ugovor ne može jednostrano raskinuti), ukazao na odredbe čl. 103. i 124. ZOO, naglasivši da jednostrani raskid dvostrano obavezujućih ugovora nije samovoljno i bezrazložno raskidanje ugovora, već se dopušta izuzetno ukoliko su ispunjene pretpostavke i ukoliko to dopušta sam ZOO. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava. Pri tome je Apelacioni sud razmotrio većinu prigovora koje apelant ponavlja u apelaciji, te zaključio da su neosnovani, a u kojem zaključku Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud nalazi da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Apelant se u apelaciji pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, također, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi, odlučujući o prigovorima koji se u apelacijama ponavljaju, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade po osnovu neosnovanog obogaćenja i ugovorene kazne i djelimično usvojili protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrdili ništavim član 11. tačka 2. Ugovora, uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Ustavni sud također zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić