Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2978/20 („AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Zakup
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građevinsko zemljište
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2978/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2978/20, rješavajući apelaciju „AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „AMG Eurocentar“ d.o.o.
Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 026361 19 Rev od 10. decembra 2019. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu „AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 026361 19 Rev od 10. decembra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „AMG Eurocentar“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 026361 19 Rev od 10. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Šumaprojekta“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 21. decembra 2021. do 11. januara 2022. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su 19. januara 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.
5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Tuženi kao zakupodavac i apelant kao zakupoprimac su 14. novembra 1997. godine zaključili Ugovor o zakupu poslovnih prostorija, koje se nalaze u objektu izgrađenom na lokaciji Stup u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni objekt), sve bliže precizirano u obrazloženju prvostepene presude.
8. Rješenjem Općinskog vijeća Općine Ilidža broj 01-04-47-6/97 od 20. decembra 1998. godine tuženom je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište (na kojem se nalazi predmetni objekt), sve pobliže označeno u obrazloženju prvostepene presude, te je tuženi obavezan da plati naknadu za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište u iznosu od 126.218,00 KM.
9. Apelant i tuženi su 15. februara 1999. godine zaključili Ugovor o ulaganju sredstava, prema kojem je s ciljem dovođenja u funkciju predmetnog objekta dogovoreno da apelant izvrši ulaganje sredstava adaptacijom tog objekta po specifikaciji radova i troškova, te izvrši plaćanje troškova po rješenju od 20. decembra 1998. godine i osigura sredstva za daljnja ulaganja kao udružena sredstva za zajedničko poslovanje u tom objektu.
10. Presudom Općinskog suda broj Mals-357/03 B od 29. juna 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev tuženog i apelant je obavezan da mu preda u posjed poslovne prostorije koje se nalaze u predmetnom objektu, sve bliže precizirano u izreci presude. Istovremeno, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi pravo vlasništva na predmetnom objektu izgrađenom na zemljištu pobliže preciziranom u izreci presude, s pravom trajnog korištenja zemljišta, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se na osnovu te presude apelant uknjiži u zemljišnim knjigama s dijelom 1/1. Presudom Kantonalnog suda broj 009 0 Pž 07 000196 od 19. marta 2007. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
11. Apelant je 4. jula 2007. godine podnio tužbu, koja je uređena 20. novembra 2007. godine, Općinskom sudu protiv tuženog radi povrata novčanog iznosa, odnosno stjecanja bez osnova.
12. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 026361 07 Ps od 13. novembra 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati iznos od 126.218,00 KM kojim je apelant platio u ime tuženog naknadu za dodijeljeno građevinsko zemljište po rješenju Općinskog vijeća Općine Ilidža od 20. decembra 1998. godine u skladu sa članom 1. Ugovora o ulaganju sredstava sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. januara 2000. godine kao dana uplate sredstava pa sve do konačne isplate. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati određeni iznos na ime kamata i umanjenja zakupa od 2,5% shodno članu 3. Ugovora o ulaganju sredstava za period od 1. juna 2002. do 1. juna 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe, tj. 4. jula 2007. godine pa sve do konačne isplate. Isto tako, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 899.150,00 KM na ime naknade za prodato zemljište u određenoj površini i to određene parcele, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se obaveže tuženi da naknadi troškove tog postupka, sve bliže označeno u izreci presude.
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 026361 14 Pž od 23. marta 2015. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
14. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 026361 16 Ps 2 od 6. decembra 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev (koji je identičan apelantovom tužbenom zahtjevu iz tačke 8. ove odluke), te je obavezan apelant da snosi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 026361 17 Pž 2 od 24. maja 2017. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
16. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 026361 18 Ps 3 od 12. oktobra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati iznos od 126.218,00 KM (u daljnjem tekstu: iznos 1) kojim je apelant platio u ime tuženog naknadu za dodijeljeno građevinsko zemljište, po rješenju Općinskog vijeća Općine Ilidža od 20. decembra 1998. godine, u skladu sa članom 1. Ugovora o ulaganju sredstava od 15. februara 1999. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 4. januara 2000. godine, kao dana uplate sredstava, pa sve do konačne isplate.
17. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati iznos od 899.150,00 KM (u daljnjem tekstu: iznos 2) na ime naknade za prodato zemljište sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže označeno u izreci presude. Istovremeno, obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
18. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je podneskom od 20. februara 2018. godine apelant precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci presude. Nadalje, Općinski sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je Općinsko vijeće Općine Ilidža 20. decembra 1998. godine donijelo rješenje kojim je tuženom dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište s ciljem legalizacije postojećeg predmetnog objekta, s trajnim pravom korištenja na zemljištu i naloženo mu je da uplati iznos 1 kao naknadu za dodijeljeno građevinsko zemljište. Zatim, utvrđeno je da su parnične strane zaključile Ugovor o ulaganju sredstava 15. februara 1999. godine, a radi dovođenja predmetnog objekta u funkciju, na osnovu kojeg ugovora je apelant platio za tuženog iznos 1 na ime dodijeljenog zemljišta i da je tim ugovorom ugovoreno da će tuženi dati hipoteku na dijelu predmetnog objekta kao osiguranje za apelantova ulaganja. Dalje, utvrđeno je da hipoteka nikada nije upisana, iako je apelant mogao na osnovu hipoteke tražiti naplatu, ako dođe do situacije nemogućnosti realizacije zaključenog ugovora do 31. decembra 2000. godine. Također, utvrđeno je da je apelant u ime tuženog platio naknadu za zemljište po rješenju od 20. decembra 1998. godine, i to iznos 1, što proizlazi iz uplatnice od 4. januara 2000. godine. Nadalje, utvrđeno je da je 9. novembra 2001. godine sačinjen Zapisnik o poravnanju međusobnih obaveza i potraživanja između apelanta, AG ,,Merks“ d.o.o. Sarajevo i tuženog, u kojem je konstatirano da se izmiruju dugovanja apelanta i AG ,,Merks“ d.o.o. Sarajevo prema tuženom do 15. decembra 2001. godine, a da dugovanje tuženog prema apelantu ostaje „do konačnog rješavanja o legalizaciji plaćenog zemljišta“. Isto tako, utvrđeno je da je neosnovan apelantov prigovor da je rok za zastaru potraživanja prekinut podnošenjem protivtužbe u parnici koju je pokrenuo tuženi kao tužilac, jer je Općinski sud u predmetnoj parnici našao da ugovoreni rok za vraćanje pozajmljenih sredstava nikada nijednom radnjom nije mijenjan.
19. Shodno tome, u odnosu na prvi dio tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je apelant u toku postupka dokazao da je izvršio uplatu iznosa 1, ali je tuženi istakao prigovor zastarjelosti. Naime, ukazano je da je tuženi osnovano istakao prigovor zastare, a s obzirom na zaključeni Ugovor o ulaganju sredstava kojim je ugovoren rok povrata plaćenih sredstava najdalje do 31. decembra 2000. godine. Nadalje, navedeno je da svi naknadno zaključeni ugovori između parničnih strana, kompenzacije, zapisnici i dostavljeni akti datirani su pet godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, a opći zastarni rok od pet godina propisan je članom 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji je primjenjiv na predmetnu pravnu stvar. Također, istaknuto je da apelant nije dokazao da je bilo kojim dokazom koji je proveden u ovoj pravnoj stvari pozivao tuženog na vraćanje plaćenog iznosa 1, prije podnošenja tužbe u julu 2007. godine i to prije proteka roka od pet godina, niti je insistirao na upisu hipoteke na predmetnom objektu kao osiguranju povrata uplaćenog iznosa. Isto tako, ukazano je da je neosnovano apelantovo pozivanje da Ugovor o ulaganju sredstava od 15. februara 1999. godine nije raskinut sve do pravomoćno donesene presude od 29. juna 2006. godine koja je potvrđena 19. marta 2007. godine, presudom Kantonalnog suda, već da je navedeni ugovor raskinut donesenim presudama i da je zastarni rok počeo teći njihovim donošenjem. U vezi s tim, navedeno je da je apelant, ako je smatrao da postoji obaveza tuženog na vraćanje iznosa 1, mogao i prije podnošenja tužbe i nakon zaključenih ugovora i zapisnika, koji su provedeni u ovom postupku, tražiti povrat svojih sredstava ako je smatrao da ih tuženi neće dobrovoljno vratiti i da uslijed toga apelant trpi štetu, odnosno da se tuženi neosnovano obogatio i to prije proteka najmanje pet godina. Međutim, ukazano je da u toku postupka apelant nije dokazao da je u zakonskom roku pozivao tuženog na povrat plaćenog iznosa.
20. Isto tako, Općinski sud je u odnosu na drugi dio apelantovog tužbenog zahtjeva vezano za isplatu iznosa 2, na ime naknade za prodato zemljište, naveo da je također nastupila zastara traženja tog potraživanja jer se ono veže za Ugovor o ulaganju sredstava od 15. februara 1999. godine. Također, ukazano je da apelant i tuženi s druge strane nisu zaključili pravni posao na osnovu kojeg bi apelant crpio neko svoje stvarno pravo (pravo vlasništva-suvlasništva) jer je zakonom propisan način stjecanja prava vlasništva, a to nije način na koji se apelant poziva i crpi svoje pravo na isplatu određenog iznosa na ime naknade za predmetno zemljište. Na kraju, istaknuto je da je naknada štete (odnosno kako to navodi apelant novčanog ulaganja u vlasništvo) koju apelant traži drugim dijelom tužbenog zahtjeva također zastarjela primjenjujući kako rok od tri godine kao subjektivni rok tako i rok od pet godina kao objektivni rok, a apelant niti jednim dokazom nije dokazao da ima pravo na neko vlasništvo niti da je stekao pravo vlasništva na koje se poziva.
21. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 026361 19 Pž 3 od 29. maja 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.
22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da se u Ugovoru o ulaganju sredstava od 15. februara 1999. godine u članu 5. nalazi odredba koja je određivala rok povrata plaćenih sredstava „najdalje do 31. decembra 2000. godine“. S obzirom na to da je tužba predata prvostepenom sudu 4. jula 2007. godine, ukazano je da je sud pravilno našao da je protekao opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom člana 371. ZOO. Nadalje, navedeno je da se apelant neosnovano poziva na tužbu za predaju u posjed predmetnih nekretnina, jer na početak ili tok zastarnog roka ne može utjecati činjenica kada je tuženi podnio tu tužbu, jer navedenim radnjama, a niti bilo kojim drugim sporazumom parničnih stranaka, rok dospijeća obaveze na povrat uplaćenih sredstava, koji je utvrđen navedenim ugovorom, nikada nije mijenjan.
23. Kantonalni sud je također naveo da drugi dio tužbenog zahtjeva apelant zasniva na tvrdnji da je tuženi od Općinskog vijeća Općine Ilidža dobio na raspolaganje zemljište, da je to zemljište prodao trećem licu za cijenu koja je mnogostruko veća nego što je cijena koju je apelant platio i smatra da je tuženi neosnovano ostvario imovinsku korist u razlici između kupovne cijene zemljišta, koju je platio apelant, i tržišne cijene predmetnog zemljišta, koju je u cijelosti naplatio tuženi, na koji način je došlo do neosnovanog obogaćenja kod tuženog. Isto tako, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno našao da je naknada štete koju apelant traži drugim dijelom tužbenog zahtjeva također zastarjela, primjenjujući kako rok od tri godine kao subjektivni rok, tako i rok od pet godina kao objektivni rok, vezujući ga za zaključeni ugovor i pri tome je prvostepeni sud pravilno našao da apelant nije dokazao da je stekao pravo vlasništva na koje se poziva da bi postavio zahtjev pod tačkom dva tužbenog zahtjeva.
24. Osim toga, istaknuto je da je pozivanje na bilans stanja tuženog na 31. decembar 2006. godine i mišljenje nezavisnog revizora „Hani“ d.o.o. Sarajevo, sa stanjem na 31. decembar 2006. godine, kao razloge za priznanje duga i u tom smislu prekid zastare, neosnovano. Naime, ukazano je da je to zbog toga jer priznanje duga može biti izraženo direktno, izjavom povjeriocu (usmeno ili pisanim putem), ali i posredno, na način predviđen u stavu 2. člana 387. ZOO, a da bi izjava o priznanju tužbenog zahtjeva bila podobna, mora biti jasna i određeno izražena u odnosu na tužbeni zahtjev koji je predmet spora, bezuvjetna i odnositi se na osnov i visinu obaveze, što u konkretnom predmetu nije slučaj.
25. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 026361 19 Rev od 10. decembra 2019. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 026361 19 Pž 3 od 29. maja 2019. godine je odbijena. Istovremeno, odbijen je i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
26. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prema stavu tog suda apelantovo potraživanje, koje u osnovi tuženi ni ne spori, predstavlja potraživanje pozajmljenog iznosa, iz osnova ugovora o zajmu (član 557. ZOO), koji je potvrđen pismenim ugovorom o ulaganju sredstava od 15. februara 1999. godine sa ugovorenom kamatom na pozajmljeni novac, kao i krajnji rok 31. decembar 2000. godine da se posebnim ugovorom reguliraju zajednička ulaganja, jer je među strankama postojao i međusobni odnos iz osnova ugovora o zakupu, kao i adaptacije objekata. Nadalje, ukazano je da nakon isteka ugovora o zakupu poslovnih prostorija, kako tuženi nije vraćao pozajmljeni iznos, apelant nije napuštao poslovne prostorije, pa je tuženi pokrenuo posebnu parnicu za predaju u posjed poslovnih prostorija, a apelant je u toj parnici postavio protivtužbeni zahtjev za utvrđenje vlasništva na ime naplate pozajmljenog iznosa, međutim, taj njegov zahtjev je odbijen. Također, istaknuto je da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (član 360. stav
1. ZOO), a članom 371. ZOO je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Shodno tome, navedeno je da se, budući da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju ispunjenja ugovora o zajmu, primjenjuje rok od pet godina za isplatu traženog iznosa 1, a potraživanje drugog zahtjeva se zasniva na stečenom bez osnova, pa je i za to potraživanje propisan isti opći zastarni rok.
27. Isto tako, ukazano je da apelant ponavlja da je podnošenjem tužbe (protivtužbe) u drugoj parnici, zastarijevanje prekinuto, a nakon pravomoćnosti presude u tom postupku, da je počelo teći iznova, zbog čega podnošenjem tužbe u 2007. godini nije potraživanje zastarjelo. U vezi s tim, navedeno je da je članom 388. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. Međutim, ukazano je da je, prema ocjeni tog suda, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada nije prihvatio osnovanim prigovor žalbe u odnosu na prekid zastarijevanja koji se odnosi na radnju podnošenja apelantove protivtužbe u drugoj parnici koja se odnosila na ispunjenje stvarno-pravnog zahtjeva. Naime, istaknuto je da se iz naprijed navedene odredbe vidi da podizanje tužbe kao radnje koja prekida rok zastarijevanja mora biti u cilju ostvarivanja potraživanja, a u konkretnom slučaju apelantova protivtužba u drugoj parnici je bila podnijeta radi utvrđivanja prava vlasništva, tj. stvarnog prava, a ne ostvarivanja potraživanja koje se odnosi na isplatu pozajmljenog iznosa. Vrhovni sud je naveo da stoga nisu osnovani apelantovi revizioni prigovori da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno zastarijevanje potraživanja po oba pravna osnova, jer je krajnji rok povrata pozajmljenih sredstava za plaćanje naknade za zemljište ugovoren sa 31. decembrom 2000. godine, a tužba podnijeta u 2007. godini.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Apelant, u suštini, navodi da su u konkretnom slučaju potpuno proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZOO. Naime, apelant ukazuje da je u konkretnom slučaju sporno da li je tužba podnesena nakon isteka roka zastare i to u odnosu na pravo traženja povrata uplaćenog novca, kao i u pogledu roka traženja po osnovu neosnovanog obogaćenja. U vezi s prvim dijelom tužbenog zahtjeva, apelant tvrdi da je predočio dokaze – uvid u bilans stanja tuženog na 31. decembar 2006. godine, kao i mišljenje nezavisnog revizora „Hani“ d.o.o. Sarajevo sa stanjem na 31. decembar 2006. godine, koje sud nije cijenio kao dokaze za postojanje duga i priznanje duga, čime nastaje prekid zastare. Isto tako, apelant ističe da sud nije obrazložio zbog čega konačna presuda u postupku utvrđivanja prava suvlasništva nije trenutak od kojeg bi trebao da se računa zastarni rok. Nadalje, apelant ukazuje da je pogrešan stav suda da se i u drugom dijelu tužbenog zahtjeva ima primijeniti isto načelo zastarjelosti kao i u prvom dijelu tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, apelant navodi da je tuženi prodao predmetno zemljište 2005. godine, kada je i ostvario neosnovano obogaćenje, pa s obzirom na datum kada je tužba podnesena, ne može se govoriti o zastarjelosti potraživanja u ovom dijelu. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te u vezi s tim apelant navodi da je od podnošenja tužbe u 2007. godini do dostavljanja mu odluke Vrhovnog suda prošlo više od 13 godina. Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 10.000,00 KM. b)Odgovori na apelaciju
30. Vrhovni sud je istakao da je presuda tog suda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da, suprotno apelantovom stavu, nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. Kantonalni sud je naveo da je detaljno obrazložio svoju presudu koja je donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. Općinski sud je istakao da je tokom provedenog parničnog prvostepenog dijela postupka, a i nakon toga u odnosu na izjavljenu žalbu i izjavljenu reviziju, postupao u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, u odnosu na procesnu primjenu tog zakona.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
34. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 210. st. (1) i (2) (1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
Član 360. st. (1) i (2) (1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.
Član 371.
Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Član 387.
(1) Zastarevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom poveriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja.
Član 388.
Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 557. stav (1) (1) Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 026361 19 Rev od 10. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov punomoćnik je primio 22. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
40. Člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi povrata novčanog iznosa, odnosno stjecanja bez osnova. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporenu odluku
43. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
44. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos 1, kojim je apelant platio u ime tuženog naknadu za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište, odnosno drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi isplati iznos 2 na ime naknade za prodato predmetno zemljište. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su sporna potraživanja zastarjela jer je prošao petogodišnji opći rok zastarjelosti u smislu člana 371. ZOO (prema Ugovoru o ulaganju sredstava od 15. februara 1999. godine u rok povrata plaćenih sredstava „najdalje do 31. decembra 2000. godine“, a tužba je podnesena 4. jula 2007. godine). Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da apelantovo potraživanje predstavlja potraživanje pozajmljenog iznosa, iz osnova ugovora o zajmu iz člana 557. stav 1. ZOO, a kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju ispunjenja ugovora o zajmu, primjenjuje se rok od pet godina za isplatu iznosa 1, a potraživanje drugog dijela tužbenog zahtjeva se zasniva na stečenom bez osnova, pa je i za to potraživanje propisan isti opći zastarni rok. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na prekid zastare Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da iz odredbe člana 388. ZOO proizlazi da podizanje tužbe kao radnje koja prekida tok zastarijevanja mora biti u cilju ostvarivanja potraživanja, a u konkretnom slučaju apelantova protivtužba u drugoj parnici je bila podnijeta radi utvrđivanja prava vlasništva, tj. stvarnog prava, a ne ostvarivanja potraživanja koje se odnosi na isplatu pozajmljenog iznosa. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi odgovorili i na apelantove prigovore u vezi s bilansom stanja tuženog na 31. decembar 2006. godine i mišljenjem nezavisnog revizora „Hani“ d.o.o. Sarajevo, sa stanjem na 31. decembar 2006. godine, kao razloge za priznanje duga i u tom smislu prekid zastare (vidi tačku 24. ove odluke).
45. Dovodeći navedena obrazloženja u vezu s apelacionim navodima, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da su ti sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje na osnovu čega su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 4. jula 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 10. decembra 2019. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je 12 godina i oko pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
49. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi povrata novčanog iznosa, odnosno stjecanja bez osnova. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
50. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud nalazi da je apelant uređivao tužbu (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira). Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvu presudu u predmetnom postupku donio šest godina i oko četiri mjeseca nakon podnošenja tužbe (13. novembra 2013. godine), da je Kantonalni sud nakon jedne godine i oko četiri mjeseca (23. marta 2015. godine) rješenjem uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Općinski sud je nakon jedne godine i oko osam mjeseci (6. decembra 2016. godine) donio presudu koja je rješenjem Kantonalnog suda nakon oko pet mjeseci (24. maja 2017. godine) ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
51. Ustavni sud, također, primjećuje da je ponovni postupak pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i oko četiri mjeseca (12. oktobar 2018. godine), postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko sedam mjeseci (29. maj 2019. godine), dok je postupak pred Vrhovnim sudom po apelantovoj reviziji trajao oko šest mjeseci (10. decembar 2019. godine, sve računajući od donošenja prethodne odluke). Isto tako, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni u odgovorima na apelacije uopće nisu osvrnuli na apelacione navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u odlučujućoj mjeri doprinio trajanju predmetnog postupka, kao i vraćanje predmeta prvostepenom sudu na ponovni postupak u dva navrata. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, nalazi da dužina predmetnog postupka, a koji je trajao 12 godina i oko pet mjeseci, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina predmetnog postupka u konkretnom slučaju pretjerana i da ne zadovoljava zahtjeve „suđenja u razumnom roku“.
Naknada nematerijalne štete
53. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
54. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
55. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
56. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na osporenu odluku), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
57. Postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao 12 godina i oko pet mjeseci, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu pred kojim je postupak, u prvoj fazi, trajao šest godina i oko četiri mjeseca, a koji u odgovoru na apelaciju uopće nije ponudio razloge za tako dug period potpune pasivnosti, kao i da je predmet vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak u dva navrata.
58. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu presudu, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada nisu osnovani apelantovi navodi da su u postupku proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ZOO na predmetnu situaciju.
59. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić