Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-95/22 ("PROGRAD" proizvodnja građevinarstvo i trgovina d.o.o. Žepče)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-95/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-95/22, rješavajući apelaciju koju je podnio "PROGRAD" proizvodnja građevinarstvo i trgovina d.o.o. Žepče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "PROGRAD" proizvodnja građevinarstvo i trgovina d.o.o Žepče protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 036167 21 Uvp od 4. novembra 2021. godine i S1 3 U 036167 20 U od 22. aprila 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "PROGRAD" proizvodnja građevinarstvo i trgovina d.o.o Žepče protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 036167 21 Uvp od 4. novembra 2021. godine i S1 3 U 036167 20 U od 22. aprila 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "PROGRAD" proizvodnja građevinarstvo i trgovina d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 7. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 036167 21 Uvp od 4. novembra 2021. godine i S1 3 U 036167 20 U od 22. aprila 2021. godine.
2. Rješenjem Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika broj 04/4-1/II-17-1-UP-524-2/17 od 31. januara 2018. godine apelantu je za period od 1. oktobra 2016. do 30. septembra 2017. godine utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza u određenom novčanom iznosu.
3. Rješenjem Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika broj 04/4-1/II-17-1-UP-524-7/17 od 6. aprila 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika od 31. januara 2018. godine.
4. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje BiH broj 01/4-2-UP/II-189/18 od 26. marta 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika od 6. aprila 2018. godine.
5. Presudom vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 036167 20 U od 22. aprila 2021. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 26. marta 2020. godine.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 036167 21 Uvp od 4. novembra 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke Presude Suda BiH broj S1 3 U 036167 20 U od 22. aprila 2021. godine.
7. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizilazi da su poreski organi tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH) nakon uvida u PDV prijavu i KUF (knjigu ulaznih faktura) za porezni period 1703 utvrdili da je apelant PDV u iznosu od 33.232,42 KM, a koji se odnosi na PDV za fakture broj 26/16, 29/16 i 37/16 evidentirao kao ulazni PDV. Dalje, da sporna dobra nabavljena po predmetnim fakturama nikada nisu isporučena apelantu, pa samim tim nije mogao raspolagati istim, zbog čega nije imao pravo na odbitak ulaznog PDV-a. Također, da je vijeće za upravne sporove pravilno zaključilo da se u konkretnom slučaju ne radi o tome da se predmetna dobra nalaze u skladištu, o nemogućnosti njihovog iznošenja, jer je to apelantu fizički zapriječeno od strane neformalne grupe građana, bivših zaposlenika IP „Krivaja“ Zavidovići u stečaju. U konkretnom slučaju je riječ o nabavkama u poslovne svrhe, radi proizvodnje i daljnje trgovine, te daljnje prodaje prilikom isporuke namještaja, parketa i drugoga, te kod činjenice da apelant nije u njihovom posjedu, to se ista ne mogu koristiti u svrhe poslovanja koje vrši, u smislu odredbe člana 32. stav (1) Zakona o PDV-u. Dalje, da je pravilan zaključak kako poreskih organa, tako i vijeća za upravne sporove da u smislu odredbe člana 32. st. (1) i (2) Zakona o PDV-u i člana 63. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u apelant nije ispunio propisane uslove za odbitak ulaznog PDV-a za nabavku predmetnih dobara, čime je neosnovan njegov prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Također, da je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove da pozivanje apelanta na odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o obligacionim pravima nisu relevantne u konkretnoj pravnoj stvari. Nadalje, da je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove da nije neophodno provesti vještačenje po vještaku ekonomske struke, jer je tužena jedini organ u BiH nadležan za primjenu i provođenje propisa o indirektnom oporezivanju, čiji zaposlenici imaju potrebna znanja i stručnost za kontrolu i razrez poreza. Konačno, da sve i da je izveden dokaz vještačenjem, apelant istim ne bi mogao dokazati pravno relevantnu činjenicu da je stekao posjed predmetnih dobara i da je iste koristio u svrhu poslovanja koje vrši.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije utvrdio da je apelant stekao uslove za odbijanje ulaznog PDV-a, kao i zbog toga što nije dopustio vještačenje u predmetnoj stvari.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. U pogledu navoda apelanta kojim ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreznog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnosi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, odnosno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić