Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-71/22 (D. M.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-71/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-71/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Drago Mikulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Drago Mikulić protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 034321 21 Gž 2 od 22. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 5. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Mal 034321 21 Gž 2 od 22. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Mal 034321 19 Mal 2 od 4. maja 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (I. B.) na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati iznos od 1.962,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupku. Istom presudom je naloženo apelantu da tuženom isplati troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 K 023203 17 Kžk od 7. marta 2017. godine optuženi (I.B) osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM za krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav (1) Krivičnog zakona F BiH u čijem činjeničnom opisu je navedeno da je oštećeno vozilo Mercedes registarske oznake K38-E- 731 kojim je upravljao apelant, ali nije navedeno ko je vlasnik vozila. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporna prvenstveno aktivna legitimacija apelanta, odnosno, ko je stvarni vlasnik vozila. S tim u vezi je ukazao da iz zapisnika o uviđaju PU Ljubuški od 29. novembra 2013. godine, koji u smislu odredbe člana 132. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) predstavlja javnu ispravu, proizilazi da je vlasnik predmetnog vozila M.Z., a ne apelant (koji ga je samo koristio), jer se podaci iz javne isprave smatraju istinitim, a apelant ničim nije dokazao suprotno. Također je Općinski sud naveo da se prema odredbama člana 2. Pravilnika o registraciji vozila u BiH pod ispravama o vozilu podrazumijevaju isprava o vlasništvu i isprava o registraciji vozila (saobraćajna dozvola), koje se izdaju na ime vlasnika vozila. Isto tako, da je odredbama člana
208. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH određeno da se za registrovano vozilo pored registarskih tablica, potvrde o registraciji i stiker naljepnice, izdaje i potvrda o vlasništvu vozila. Konačno, Općinski sud je naveo da iz svega navedenog proizilazi da se može zaključiti da ne postoji realna podloga da je apelant vlasnik oštećenog vozila, pa time ni subjekt spornog građansko-pravnog odnosa zbog čega prigovor nedostatka aktivne legitimacije smatra osnovanim.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 4. maja 2021. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 63 0 Mal 034321 21 Gž 2 od 22. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio u cijelosti i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant navodi da je „nesporno dokazano da mu je tuženi nanio materijalnu štetu tako što je metalnom šipkom više puta udario po predmetnom vozilu, vlasništvo/korištenje apelanta, te na taj način razbio staklo na vratima i dr.“ Kantonalni sud je ukazao da iz provedenih dokaza u spisu i to zapisnika o uviđaju PU Ljubuški od 29. novembra 2013. godine proizilazi da je vlasnik predmetnog vozila M. Z., a da je apelant isto samo koristio. Dalje, da je prvostepeni sud, za razliku od neosnovanih navoda žalbe pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta zbog nedostatka aktivne legitimacije, jer iz navedenog zapisnika proizilazi da apelant nije vlasnik vozila niti je to ičim dokazao. Konačno, da je pozivanje apelanta na krivičnu presudu kojom se tuženi oglašava krivim bez uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke jer se istom ne dokazuje vlasništvo, u konkretnom slučaju, aktivna legitimacija, i da ona ne može biti dokaz za osnovu tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, jer činjenica da apelant nije vlasnik predmetnog vozila, odnosno da je isto samo koristio, ne može biti razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne pozitivno-pravne propise, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić