Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/21 (I. T.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalid
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-43/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-43/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivica Topić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Topić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007572 19 U od 30. oktobra 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-3253/16 od 11. jula 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 4. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007572 19 U od 30. oktobra 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-3253/16 od 11. jula 2019. godine.

2. Rješenjem Službe za branioce iz otadžbinskog rata Opštine Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Služba) broj 1041-2135/06 od 4. januara 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta, trajno, po osnovu stradavanja u obavljanju vojnih dužnosti, počev od 1. januara 2007. godine pa dok postoje uslovi za korišćenje prava propisani Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, te mu je priznato pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.

3. U postupku kontrole zakonitosti korišćenja prava na ličnu invalidninu, rješavajući po službenoj dužnosti, Federalno ministarstvo je Rješenjem broj UP-I-03-41-ZKZ-3253/16 od 11. jula 2019. godine ukinulo konačno rješenje Službe od 4. januara 2007. godine i upravno stvar riješilo tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida zaključno sa 11. julom 2019. godine.

4. Vrhovni sud je, nakon javne rasprave održane 13. oktobra 2020. godine u prisutnosti punomoćnika apelanta, Presudom broj 70 0 U 007572 19 U od 30. oktobra 2020. godine odbio tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja Federalnog ministarstva od 11. jula 2019. godine.

5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je Federalno ministarstvo, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korišćenja prava na ličnu invalidninu apelanta, spis predmeta dostavilo nadležnom kantonalnom odjeljenju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja (u daljnjem tekstu: prvostepena ljekarska komisija). Dalje, da je prema nalazu i mišljenju prvostepene ljekarske komisije od 4. februara 2019. godine vojni invaliditet apelanta cijenjen ispod 20%, te da je apelant, shodno relevantnim odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik) protiv navedenog nalaza i mišljenja izjavio prigovor. Takođe, da je drugostepena ljekarska komisija, postupajući po predmetnom prigovoru apelanta, donijela nalaz i mišljenje od 11. juna 2019. godine na osnovu izvršenog ponovnog uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu i neposrednog pregleda apelanta (u kojem je konstatovala da je potpuno saglasna sa procjenom vojnog invaliditeta apelanta datom u nalazu i mišljenju od 4. februara 2019. godine). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija (od 4. februara 2019. godine i 11. juna 2019. godine), kao stručnih organa vještačenja u toj oblasti, saglasni da ukupni vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20% trajno i da su navedeni nalazi jasni i potpuni, sa datim detaljnim obrazloženjem razloga za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, kako je to i propisano odredbama čl. 8. i 13.a Pravilnika. Takođe, da je ocjena invaliditeta apelanta data na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je apelant i ranije cijenjen, shodno odredbama člana 7. stav (4) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korišćenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon). Takođe, da ljekarske komisije pri tome nisu našle da je potrebno pribaviti nove dodatne specijalističke nalaze u smislu odredbi člana 13.a stav (5) Pravilnika. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantu, pravom na izjavljivanje prigovora protiv nalaza i mišljenja prvostepene ljekarske komisije, bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegovog invaliditeta, shodno odredbama člana 23.a Pravilnika, te da apelant uopštenim i ničim argumentovanim navodima tužbe nije doveo u bilo kakvu sumnju konačan nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odbio prijedlog apelanta da se provede dokaz vještačenjem po vještacima medicinske struke (koji će izvršiti medicinsko vještačenje stepena apelantovog vojnog invaliditeta) jer takav vid vještačenja zakon ne poznaje. Naime, po Zakonu o osnivanju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, poslove medicinskog vještačenja ljekarskih komisija obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, shodno odredbama čl. 3., 4. i 5. Pravilnika, kako je propisano odredbama člana 24. stav (4) navedenog pravilnika.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na pristup sudu, kao elemente prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, osporava nalaz i mišljenje nadležnih ljekarskih komisija, te odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog da se izvrši vještačenje po nezavisnom vještaku medicinske struke. Takođe smatra da je u predmetnom upravnom postupku (pred nadležnim ljekarskim komisijama) povrijeđeno načelo dvostepenosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Pravilnika, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija jasni i potpuni, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud obrazložio svoju odluku i u dijelu u kojem je odbijen prijedlog apelanta da se izvrši vještačenje po nezavisnom vještaku medicinske struke, a takvo obrazloženje Vrhovnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu apelant ukazuje, trajao jednu godinu i nešto više od tri mjeseca u kojem periodu je, dakle, Federalno ministarstvo donijelo rješenje kojim je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida, te Vrhovni sud meritorno odlučio o tužbi apelanta podnesenoj protiv naprijed navedenog rješenja Federalnog ministarstva. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da je dužina trajanja predmetnog postupka prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku pred Vrhovnim sudom pred kojim je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, održana javna rasprava u prisutnosti punomoćnika apelanta, te je donesena meritorna presuda, pa su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/21 (I. T.) | Sudska praksa | Aktio