Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2902/21 (M. N.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2902/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2902/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Muamer Nezir, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muamer Nezir protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 408704 18 Rsž od 24. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Muamer Nezir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 11. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 408704 18 Rsž od 24. lipnja 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, naloženo je tuženiku (Vindija d.o.o. Sarajevo) da apelantu na ime razlike naknade za godišnji odmor za 2011., 2012. i 2013. godinu isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Dalje je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud donese odluku kojom će kao nezakonitu poništiti Odluku o otkazu Ugovora o radu od 7. siječnja 2014. godine, slijedom čega bi tuženiku bilo naloženo da apelantu uspostavi radno-pravni status i da mu na ime naknade plaća za određeno razdoblje isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama uz uplatu pripadajućih doprinosa.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud ocjenom provedenim dokaza utvrdio da je tuženik 7. siječnja 2014. godine donio Odluku kojom je apelantu otkazao Ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze za koju je dobio saznanja 24. prosinca 2013. godine. Također, da je utvrdio da je apelant 30. prosinca 2013. godine pristupio i sudjelovao u radu disciplinske komisije kojom prilikom je prihvatio potpunu odgovornost, nakon čega je disciplinska komisija predložila izricanje mjere otkaza ugovora o radu. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud uz primjenu člana 86., 87., 88., 89., 90. i 94. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) zaključio da je tuženik apelantu zakonito otkazao ugovor o radu budući da je prilikom donošenja iste zadovoljio i formalne i materijalno pravne uvjete. U svezi s tim, ukazao je da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik apelantu otkazao ugovor o radu u roku od 15 dana od dana saznanja za počinjenje teže povrede radne dužnosti (od 24. prosinca 2013. godine do 7. siječnja 2014. godine), pri čemu je apelantu valjano omogućeno i pravo na obranu. Pri tomu, naveo je da tuženik nije imao obavezu savjetovanja sindikata /vijeća zaposlenika uslijed nemogućnosti primjene članka 23. stavak 1. točka 3. i članka 25. Zakona o vijeću zaposlenika. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik u skladu sa zakonom apelantu vanredno otkazao Ugovor o radu, pri čemu je zadovoljio i materijalno i formalne uvjete za takvo postupanje. Naime, Kantonalni sud je istakao da je postojao valjan razlog za otkaz, jer je utvrđeno je da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti, te je u cijelosti ispoštovana procedura predviđena Pravilnikom o radu tuženika i ZOR, pri čemu je otkaz dan u roku iz članka

89. ZOR, a apelantu je prethodno omogućeno pravo da iznese svoju obranu. Kako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da kod tuženika nema nikakvog organiziranog oblika zaposlenika Kantonalni sud je istakao da je nejasno inzistiranje apelanta o nužnosti savjetovanja tuženika s takvim tijelom prilikom otkazivanja ugovora o radu apelantu. Konačno, istakao je da su nejasni prizivni prigovori apelanta u pogledu dosuđenih razlika na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora, vezani za pogrešnu primjenu članka 41. stavak 1. i članka 42. stavak 1., a u svezi s člankom 45. ZOR, jer je ovaj dio tužbenog zahtjeva u cijelosti usvojen pa su prigovori neutemeljeni.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je sud propustio utvrditi da je „ostvario pravo da koristi godišnji odmor za 2011. 2012. i 2013. godinu, posebno što je koristio godišnji odmor“. Također, apelant smatra da je otkaz ugovora o radu protuzakonit, jer je ugovor o radu otkazan po proteku zakonskog roka od 15 dana (navodna povreda učinjena 24. prosinca 2013. godine, a otkaz uručen 8. siječnja 2014. godine), pri čemu otkaz nije donesen uz savjetovanje sa vijećem zaposlenika sukladno Zakonu o vijeću zaposlenika.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a i Zakona o vijeću zaposlenika, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2902/21 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio